Ivanščica OPš 7G 11.10.2020

Ivanščica

Osvrt na četvrti planinarski izlet OPŠ 7G HPD Runolist

Ivanščica  11.10.2020

“Oblaci, teški, crni, zabrinuti oblaci. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhonijema, mrtva Ivančica.”

…Matoševa impresija Ivanščice, i iako ju nismo našli u meteorološki znatno boljim uvjetima, naš doživljaj je ponešto drugačiji. Uz maglu, vjetar i koju kap kiše 7. Generacija OPŠ HPD-a Runolist uspješno je osvojila najviši vrh Zagorja, čak 1061 m.

11.listopada uputili smo se iz Zagreba (nešto kasnije od planiranog, zahvaljujući ekipi koja je kasnila…) prema Ivancu. Od tamo je sa sjeverne strane planine nakon primjerenog zagrijavanja krenuo naš pohod. Poveo nas je glavni vodič Goran Žorić. Put je započeo strmom uzbrdicom koja nas je vodila kroz šumu u koju se uvlačila magla. Ubrzo nam je postalo vruće zbog čega je uslijedila pauza za presvlačenje. Dobar dio ljudi tad je završio u kratkim rukavima usprkos hladnom vremenu (temperatura zraka jedva je prešla ugodnih 7 °C [1]). No bez obzira na vremenske uvjete, vedrog duha nije nedostajalo. Nastavili smo se uspinjati predvođeni neustrašivom Marom s ruksakom od 30 kg [2], iako to niti malo nije utjecalo na njezin tempo. Uspon nije bio strašno dugačak, svega 5 km [3]. Pasarićev dom bio je naš prvi cilj. Tamo smo se okrijepili toplim obrokom i blagodatima iz Marinog ruksaka. Malo smo odmorili čavrljajući o nastavku puta, vremenskim uvjetima, različitim sustavima mjernih jedinica… Oko 12.30 h Zoran je rekao: “Na posao, vrijeme je za čvorologiju!” (ili tako nešto slično). Prvo smo ponovili sve što znamo – to je trajalo kratko, a zatim smo naučili čak tri nova čvora: dvostruki zatezni, ambulantni i prusik. Naučili smo da je jako lako pogriješiti i umjesto ambulantnog dobiti medicinski (to se netko našalio, nije stvarno, učite za ispit !!!). Nakon čvorologije i grupnog slikanja ispred planinarskog doma uputili smo se dalje. Atmosfera je bila ustrajna – vrijeme još uvijek maglovito, čemu se pridružio hladni vjetar. Nakon 30ak minuta našli smo se na proplanku gdje nam je isti vjetar, noseći oblake, dopustio da vidimo komadić Zagorja. Pogled je ubrzo nestao budući da smo se vratili natrag u šumu put vrha Belige. Put do vrha procijenili bismo pomalo avanturističkim budući da strmina i uskih stazica na vrhovima istih nije nedostajalo. No sve to uzalud jer se ispostavilo da vrh nije upisan u knjižicu HPS-a (barem za žigomane). Ipak, šalu na stranu, dolazak do vrha poslužio je unutarnjoj satisfakciji. Vjetar je nastavio puhati, a mi smo započeli silazak prema Belcu. Sljedeće odredište bile su ruševine Belecgrada koji je kao utvrda služio za obranu Hrvatsko-ugarske kraljevine. Zbog jakog vjetra, procjena glavnog vodiča (iz sigurnosnih razloga) bila je promotriti ga iz daljine. Nedugo potom napravili smo sljedeću dulju pauzu u PD Belecgrad. Tamo smo se kratko ugrijali što čajem, što tradicionalnim planinarskim pićima te ubrzo krenuli dalje. Već očekivana kiša zahtijevala je vađenje kabanica iz naših ruksaka, no srećom nije dugo potrajala. Ostatak puta bio je 40ak minuta šetnje po šljunčanoj stazi kroz idiličan jesenski krajolik. Zanimljiv je bio i pogled unazad koji je bacao na Ivanščicu. I iako je djelovala umirujuće tako obavijena oblacima, uz posjet ćemo vezati druženje i zabavu tako da joj vrlo vjerojatno ne bismo pridijelili epitete poput Matoša (ne znam s kim je on bio gore…).

1] Za našu Alisson ili Allison, sorry, nismo sigurni, zašto uopće duplaju slova,  to je oko 44 °F

[2] Za Alisu (kako Mara kaže) 1058.22 ounces

[3]  … 3.11 miles

Nakon istezanja u Belcu pored crkve, sjeli smo u bus i krenuli prema Zagrebu. Riječima pohvale naših vodiča nije bilo kraja jer smo zadovoljili sve predviđene vremenske okvire i uspješno osvojili ovaj izlet ko’ pravi pobjednici.

Ante i Ivana

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *