Šesti izlet OPŠ 9G Klek 24.10,.2021.

Klek

Osvrt na šesti izlet Opš 9G  Hpd Runolist

Klek  24.10.2021.

Maglovito jutro 24. listopada 2021. ispratilo je školarce 9. Opće planinarske škole u gorski zavičaj Lijepe naše. Prvo odredište bio je Ogulin, grad okružen planinama i svježim temperaturama. Na pitanje jesu li Gorani ili Ličani stanovnici Ogulina će ipak reći da su – Ogulinci. Uistinu, Ogulin pripada Karlovačkoj županiji, ali vizura planina koji ga nadvisuju navest će svakoga da pomisli da je u Gorskom kotaru – simbolu hrvatskih planinskih divova.

Rano jutro u Ogulinu bilo je svježe. U šetnji smo posjetili Đulin ponor, mjesto gdje ponire rijeka Dobra. Legenda kaže da je baš na tome mjestu Đula počinila samoubojstvo zbog smrti svoje ljubavi u bitci s Turcima. Ogulin je protkan bajkama i legendama. Dom je u djetinjstvu bio i Ivani Brlić Mažuranić, jednoj od najznačajnijih hrvatskih pripovjedača koju je inspirirala slavenska mitologija i lokalne legende. Naše odredište također nosi svoju tajnu – legendu o vješticama s Kleka.

U Ogulinu smo posjetili  i Zavičajni muzej grada Ogulina i alpinističku zbirku – Klek je kolijevka hrvatskog alpinizma i iznjedrio je velike hrvatske alpiniste i planinare. Na koncu smo žignuli svoju planinarsku obilaznicu, i mogli smo nastaviti dalje.

Nakon jutarnje kave i doručka  u Hotelu Frankopan, početak uspona bio je s parkirališta Kneja, nekoliko kilometara od centra Ogulina. Očekivala nas je Ferdina staza. Jesen je obojala krošnje i pogled na šumu bio je bajkovit. Dolaskom do kamenoloma pri sredini staze, zašli smo za obližnji brežuljak, a pred nama se otvorio veličanstveni pogled na vrh Klek. Tu su nastale mnoge fotografije i većina se složila da je izlet jedan od posebnijih. Klek drži neku mističnost kao velika golet okružena gustom šumom.

Uspon do planinarskog doma bio je blatnjav, malo samo se sklizali i padali, ali svi smo uspjeli u usponu. Ovoga puta, ručak je bio iz ruksaka. Na prvi mah pomisliš da se nećemo najesti kako se spada za jedne planinare, ali ubrzo je stol bio preplavljen svim mogućim delicijama – kobase, špek, sir, štrudle, sendviči, tjestenine, grickalice, piće i naravno selekcija rakija – za zagrijavanje. Ukratko, nismo ostali gladni ni žedni, a nismo se niti smrzli. U domu smo popili sav čaj koji je spremio toga dana vrijedni član planinarskog društva Klek iz Ogulina koji je sve piće toga jutra donio na rukama uz pomoć kolega. Čaj je bio od pedesetak trava iz okolice Ogulina i baš je podsjećao na onaj iz vrtića. Planinarski dom smješten je podno vrha Klek, na 1000 m n.v. Nakon ručka, oblačenje i putem uske stazice do vrha. Uspon je zahtjevniji jer je potrebno koristiti se rukama i spremiti štapove. Koristili smo stube i čelične sajle. Svi smo se uspjeli popeti i na heliodromu kod vrha, Nikola je dronom snimio nas školarce. Poslagali smo se u oblik slova R, u čast našem dragom društvu. Nekoliko koraka dalje i stigli smo na sami vrh, 1181 m n.v. s kojeg puca pogled na planinske vrhove u okolici. U pauzi na vrhu se fotografiralo, plesalo, odmaralo, grickalo. Dron je bio u akciji i snimio živopisne prizore, a i mali ples kako bismo opravdali naše ime – disko droneri. Dan je stvarno bio hladan, ali bilo je vedro, iako jutarnja ogulinska magla nije obećavala takve prizore. Silaskom s vrha nastavili smo prema Klečicama. Klečice su manji vrh ( još zvan i “mali Klek”) na koji se može popeti samo pomoću ferate tako da sam vrh nismo osvojili, ali došli smo neposredno ispod. Staza do Klečica – tzv. grebenska staza – bila je nepredvidiva. Malo sunce – skidaj jaknu, vadi sunčane naočale; malo hlad i vjetar – ajmo natrag felpa, jakna, rukavice. Turbulentno, ali nekako i čar planinarenja. Na koncu smo malo odmorili podno malog Kleka gdje nam je naš vodič Dražen pokazao kako se koristi pojas za feratu i ostala oprema. Htio nam je malo zagolicati maštu da i taj vid planinarenja probamo u budućnosti.

Klečke vještice, kaže legenda, skupljaju se u bespućima ove planine, i pokušavaju probuditi diva Kleka čije tijelo čini planinu. Za našeg boravka nisu uspjele, ali možda neki drugi put i hoće!

Povratak je bio brz, svi su upali u neku priču, malo je bilo i umora, ali više radosti jer nakon izleta dolaze na red – palačinke. Hotel Frankopan nas je ponovno ugostio i spremio palačinke po želji. U Zagreb smo došli iza 21 sat, umorni, ali ne psihički, već fizički što smo lako riješili dobrim snom te večeri. Sve u svemu, školarci su bili oduševljeni, izlet divno raspisan i proveden te srce puno.

Matea

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *