Šesti izlet OPŠ 8G Klek 23.5.2021.

Klek

Osvrt na šesti izlet Opš 8G  Hpd Runolist

Klek  27.5.2021.

Odmah ću vam u startu otkriti kako sam ja u suštini posljednja osoba koja bi trebala pisati osvrt s Kleka, ali paradoks leži upravo u tome što sam se još u autobusu dobrovoljno javila za ovaj zadatak. Neki će moji suputnici u šali reći da su događaji o kojima ćete čitati desili upravo zbog toga što sam željela da ovaj osvrt bude drugačiji od ostalih. Ipak, reći ću vam da se svi osvrti, ma kako različiti bili, svedu na dvije riječi: uživali smo!

No, vratimo se na početak! Vožnja u autobusu prošla je: a) u diskusiji o vremenskim (ne)prilikama. Možda se nekad netko i zaputio na Klek u lov na vještice, no mi smo više strahovali da bi zbog strmog terena mogli loviti zečeve (odnosno, elegantno padati na stražnjice) te b) u maštanju o 30 različitih vrsta palačinki koje nas očekuju u Hotelu Frankopan. Upravo je ovaj poznati ogulinski hotel bila prva stanica za našu jutarnju kavu, a potom smo se zaputili i u Zavičajni muzej. Možda će se netko i začuditi zašto polaznici Planinarske škole na izletu posjećuju muzeje, no ova odluka itekako ima smisla ako se u obzir uzme podatak da se u njegovom sastavu nalazi i Alpinistička zbirka.

 Doista, sjajan je to prikaz povijesti alpinizma u Hrvatskoj, a u razgledu iste po doista simboličnoj cijeni mogu uživati svi zaljubljenici u planinarenje (te oni koji će to tek postati).  Simpatična je podudarnost što nas je upravo ondje zatekla vijest da je Mario Celinić uspio ostvariti svoj san o usponu na Mount Everest te je tako postao šesti Hrvat koji osvojio najviši vrh svijeta. Tko zna, možda se upravo među polaznicima 8. generacije krije novi pretendent za ovaj podvig.

Ipak, prije Everesta red je bio da osvojimo 1.181 metara visok Klek, bez da pritom probudimo istoimenog diva iz sna. Naime, legenda kaže da je nakon sukoba slavenski bog Volos okamenio diva Kleka koji se netom prije tog čina zakleo da će se jednog dana osvetiti. Spojler: to se ove nedjelje nije desilo.

Pogled iz podnožja prema vrhu mnoge je od nas nagnao da se zapitamo „Hej, mi stvarno idemo tamo gore?“. Pod vodstvom naše vodičice Aleksandre, uspon je započeo u mjestu Bjelsko odakle smo se zaputili do Planinarskog doma Klek. Lagala bih kad bi nasipala da je uspon bio lagan i opuštajući, štoviše neki su sigurno pomislili da su se poput Đule trebali baciti u ponor koji smo ranije vidjeli te si skratiti muke. Ipak i to razmišljanje prođe kada ugledate dom i sjetite se da vas još par sati dijeli do famoznih palačinki.

Ispostavilo se kako smo uzalud strahovali od loše prognoze. Vrijeme nas je srećom poslužilo pa smo nakon kratkog odmora dobili priliku zaputiti se prema vrhu. Osobno, pogled na strmu stijenu i osiguravajuće uže nije mi ulijevao nadu da će ovo biti uspješno obavljen zadatak te sam se sam prvi put pomislila da bi možda bilo bolje da sam ostala doma. Al onda kreneš, nadaš se najboljem pa se to i ostvari. Kao i mnogo puta u životu ono od čega najviše strahuješ ne ispadne tako strašno. Štoviše, bio je pravi užitak! Vođeni adrenalinom i naletom vjetra u samohvali smo poput Jacka Dawsona u Titaniku mogli zaključiti da smo kraljevi svijeta. I na trenutak smo dosita bili.

Ali tko visoko leti, nisko pada. Bez brige, trupa se uspješno spustila s vrha, a pala sam samo ja. I to na stepenicama planinarskog doma. Tu sad započinje onaj dio priče u kojem se moj osvrt razlikuje od drugih. Popneš se na vrh pa te dotuku stepenice. Moji suputnici su mi spremno priskočili u pomoć, a kršni momci su mi čak ponudili da će me i nositi do podnožja ako bude potrebno.

 Srećom, na silazak sam se odvažila na vlastite dvije noge, ali moralna podrška moje drage družine (bez koje bi ovo bio puno teži zadatak) nije izostajala. A imali su i sjajan argument. „Ajde, još malo i jest ćeš palačinke. To će bar malo pomoć pri boli, zar ne?“, kazali su. Par bolnih koraka, kratka vožnja autobusom i napokon smo stigli do toliko spominjanih poslastica. Očito je da sam putem nekom svojom doskočicom naljutila diva (ili vještice) jer su od cijele grupe, te palačinke kojima su me mamili, za moj stol stigle posljednje! Nema veze, stvarno su bile ukusne. Bol nažalost odagnale nisu.

Vrijeme je bilo da se zaputimo kući, siti i sretni što smo uspješno odradili i ovaj školski zadatak. A ako je vjerovati našim vodičima, itekako smo ga uspješno odradili. Ispostavilo se da smo proletjeli Klekom i cijeli izlet završili u rekordnom roku. Izgleda da naše kodno ime Leteći medvjedići i nije tako slučajno. Vožnja u autobusu prošla je: a) u diskusiji o vremenskim (ne)prilikama te b) maštanju u našoj novoj planinarskoj poslastici koja nas već idućeg vikenda očekuje na Velebitu.

PS: Iskoristit ću priliku da još jednom zahvalim svim mojim suputnicima i supatnicima koji su me na ovom putu pratili i u zdravlju i u bolesti. Lijepo je planinariti s vama!

PSS: Ovaj osvrt zasigurno nije koristan za sve one koji su namjeravali saznati nešto o konfiguraciji i zahtjevnosti terena. Te informacije valja potražiti kod onih mnogo stručnijih od mene. Ja sam tu samo da vas podsjetim kako i oni koji sanjaju o Himalaji, trebaju paziti kako koračaju stepenicama.

Vedro!

Martina

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *