Osvrt na izlet:
“PUT MALOG PRINCA” 29.5. 2021. g
Ranu zoru prevarili planinari HPD-a Runolist i zaputili se prema odmorištu Janjče prema dogovoru.
Izašli smo iz auta gdje nas osmijehom dočekala Ivana Bara, glavi gonič, vodič izleta s “crnom knjigom” gdje nas odmah upisala.
Dok se ekipa naivno i bezbrižno smijala ispijajuci kavu, ni slutili nisu što ih danas čeka.
Stigli smo zatim do polazne točke i ostavili aute na makadamskom putu u blizini glavne ceste na devetom kilometru od Gračaca prema Obrovcu, te s opremom krenuli na lagani uspon koji je kasnije prelazio u veći uspon s malo kamena, malo zemlje i pijeska.
Dan je bio predivan, sunčan, idealan za hodanje i dobro društvo u planini. Pred nama se uskoro pružio prvi vidikovac s pogledom na zelene šume i livade prema Gračacu i jezero Ričice, a s druge strane na Velebit i more i pred nama vrh Crnopac.
Tu je naš očito službeni snimatelj volonter Nikola prvi put pustio dron u zrak i započeo snimanje prvih kadrova kasnije odlično složenog videa, a i drugi su iskoristili priliku za fotografije.
Krenuli smo se spuštati dalje stazom lijevo u šumu bukve čija stabla su kasnije dala hlad za usponom zagrijano društvo. Na tom dijelu staze je i bijela slika Malog Princa na kamenu uz stazu koju većina u polasku nije ni primijetila.
Uz malo jači uspon na dijelu i preko par oštrih stijena, nastavili smo do planinarskog skloništa Crnopac koje je izgradio zadarski planinar Slavko Tomerlin Tatek od drvenih trupaca, iznutra obložena drvom i s pokrovom od aluminija. Prema riječima vodiča slovi za najbolje održavao sklonište u Hrvatskoj. Pored je roštilj, te drveni stol s klupama što je naravno značilo da nećemo biti jedini posjetitelji skloništa i staze – zatekli smo dobro raspoloženo (svi znamo što to znači) društvo iz Međimurja.
Prva do skloništa je stigla Mel koju su za početak dočekali domaćini poskoci grijući se na kamenu. Nas ostale su dočekale replike jarca, sokola ili neke druge velike ptice, poskoka i medvjeda – svaka na svojoj poziciji par metara od skloništa.
Tu smo napravili pauzu za osvježenje i uskoro krenuli dalje stazom od skloništa I započeli avanturu na Putu Malog princa.
Solidno spuštanje niz padinu u prvom dijelu je dalo naslutiti da slijedi isti takav uspon, kako smo i rekli u trenutku: ”tko bi gori sad je doli.” što se uskoro i pokazalo ispravno, puls ode u nebo. Moram reći da se itekako isplatilo jer je uslijedio novi vidikovac s pogledom na Bili kuk i druge okolne vrhove ispod kojih se izmjenjivala stijena i šuma. Tu je pao sljedeći photo session i let drona. Nakon toga smo stigli upravo do znamenitosti staze – spomenici i strukture u kamenu koje samo priroda može na takav način oblikovati – Dvori, Konoba, Dvorska i Niska vrata – sve to do Zdenkove jame gdje smo se spustili aluminijskim ljestvama izmedju uskih, visokih vodom i suncem izrezbarenih stijena. Tu je naša Mara opet imala svoj zvjezdani trenutak, a legenda postoji zašto.
Tako smo mi opet po ljestvama napustili jamu i krenuli su razni klanci Slipi, Tisni, Krivi i tko zna kakav još klanac uz druge imenovane atrakcije puta prema Kičmi – naziv govori sve, a ja ću dodati da su postavljeni, u građevinskom žargonu “ankeri” i preko njih čelična sajla koja vodi preko kičme, ali bolje se više osloniti na noge i brzi prelazak preko. Došli smo već laganim korakom po stijenama i do Nebeskih vrata – i tu naziv govori za sebe. U svakom slučaju smo prošli jako zanimljiv put i moram priznati, definitivno neočekivana u toj mjeri ljepota i atrakcija, a pogotovo meni najdraže stijene i penjanje, spuštanje, provlačenje a nekad i klizanje preko istih u svim oblicima. To sve, a nismo još ni stigli do Bilog kuka… ali stižemo dosta razvučeni i udaljeni jedni od drugih, srećom tu je “metla” koja skupi ljude do odredišta, a onda i zaspe malo umjesto uspona na Bili kuk.
I krenuo je najljepši dio, penjanje do vrha Bilog kuka 1171 m n.v. i najbolji pogled u danu na druge vrhove sa svih strana i ritmičnu izmjenu stijene i šume. Na vrhu je bila i druga skupina planinara, ali prepustili su nam veći dio stijene na vrhu za odmor i ručak s pogledom.
Nakon opuštanja je došlo i do previse opuštanja – Dora je pri silasku opustila kamen skoro na sebe ali dobro je prošla srećom.
Vratili smo se trkom (na kraju i doslovno, hvala Danielu) do PS Crnopac za još jednu pauzu i razmjenu iskustava s Međimurcima, a zatim i dalje, priču po priču, natrag do vidikovca broj jedan s pogledom prema Gračacu – tamo smo najviše gledali, prema autima uz koji bliski susret s poskokom. U svakom slučaju izlet nas sve obogatio za predivno iskustvo i druženje i hvala vodičima Ivani, Alex, Danielu, Zoranu i cijeloj ekipi na organizaciji i pozitivi.
Ana Filković
