OSVRT NA IZLET
SAMOBORSKO GORJE – CERJE SAMOBORSKO – OKIĆ, 9. 1. 2022.
Jedna lijepa nedjelja i jedan lijepi izlet na početku 2022. koja je ponovno krenula stresno zbog mjera, pandemije, izolacija… Ali, zato je tu planinarenje i odlazak u prirodu kao savršeni lijek za stres…
Učlanjenje u HPD Runolist, a posebno Opća planinarska škola bili su mi puni pogodak. Volim prirodu i poštujem njene zakonitosti, to sam znala i bez škole, ali iskustvo koje sam doživjela kroz 9. generaciju OPŠ-a (moji najdraži Disko Droneri ☺ ostat će za cijeli život! Nisu tu u pitanju samo neka dodatna znanja i vještine koje sam stekla, ono što je važnije je da je puno novih dobrih ljudi ušlo u moj život koji sam dodatno oplemenila češćim odlascima u prirodu.
Jedan takav odlazak bio je i izlet na Okić. Pomalo promijenjen plan izleta i promjena vodiča nisu umanjili doživljaj. Nipošto! Hvala i Ferdi i Žacu i smatram ih obojicu zaslužnima! A hvala naravno i ostalim vodičima, bilo je baš onako „po mjeri“ – ne preteško, opuštajuće, uz dobro vrijeme, dobre vodiče i ugodno društvo…
Rude su bile naša polazišna točka, a nakon Žacova pozdravnog govora, put nas je odveo prema Manjoj Vasi i Kotarima. Zatim smo preko Poljanica Okićkih stigli do Starog grada Okića, središnjeg dijela ovog izleta gdje smo proveli neko vrijeme za fotografiranje i uživanje u pogledu. A pogled s ove ruševne utvrde smještene na vrhu grebena Plešivice pruža se i na Medvednicu i Zagreb, i Pokuplje i Posavinu.
Zanimljiv je taj Stari grad Okić, prvi zapis o Okićkoj gradini seže u 1183., a važnu ulogu Okić-grad imao je u pomoći kralju Beli IV. u bijegu pred Mongolima. Ono što je posebna zanimljivost planinarima i penjačima je ime Dragojle Jarnević. Ova karlovačka književnica i ilirka ispisala je prve stranice hrvatskog alpinizma 1843. godine. Popela se kroz stijene na vrh Okića, južnom stranom (onom težom) i taj njen uspon smatra se prvim penjačkim usponom u povijesti hrvatskog planinarstva.
Nakon još malo uživanja na vrhu, krenuli smo polako prema našem odredištu za okrjepu – Planinarskom domu Maks Plotnikov.
Ručak, odmor i degustiranje sadržaja raznih pljoskica☺ i čovjek je kao nov! Siti i osvježeni krenuli smo natrag, laganog koraka preko Donjih Terihaja i Cerja Samoborskog do Ruda. Napunjenih baterija pozdravili smo se s ekipom do nekog sljedećeg susreta.
Na kraju svakog izleta uvijek se nekako teško rastati, jer uvijek fali još ona neka ‘putna’ – kava, čaj, nešto žešće, još malo razgovora i druženja… jer kad si u dobrom društvu, uvijek hoćeš još malo produžiti taj lijepi doživljaj. A imam osjećaj da će meni taj doživljaj s Runolistom potrajati i veselim se novom izletu!
Irena
