Osvrt na izlet.

Moslavačka gora 16.01.2022.

Drugi izlet u novoj godini, 18 km čistog užitka nakon punih blagdanskih stolova. I nije to bilo kakav

izlet….ovo je izlet na kojem je „naš“ Mišel prvi puta u ulozi glavnog vodiča. A to se ne propušta!!!!

Pisanje osvrta sam „naslijedila“ od osobe koja je „netragom nestala“ i ovom prilikom ga srdačno pozdravljam i pohvaljujem odgovorno ponašanje… Ovaj izlet zaslužuje lijepi osvrt i žao mi je što ga pišem nakon  mjesec i pol dana kada dojmovi više nisu onako svježi. Zato posežem za fotkama koje su dobri ljudi  kao i uvijek nesebično podijelili u grupi… i sjećanja polako naviru… dobra sjećanja.

Polazak standardno ispred Lisinskog, ne prerano, tako da je bilo sasvim dovoljno vremena za spavanje čak i meni koja nisam jutarnji tip. Izlazak sunca najavljuje lijepi dan. Nešto više od sat vremena vožnje i stižemo u Podgarić, na naše odredište i startnu poziciju hodnje. Čim smo izašli iz busa bilo je jasno da je sunce koje nas je mazilo kroz staklo zubato i da treba nabaciti što više slojeva odjeće na sebe. Ali pogled koji nas je dočekao  bio je bajkovit. Zaleđeno jezero bijelo od inja i snijega, duuugi drveni most do sredine jezera gdje se smjestila prekrasna rustikalna sjenica… raj za fotografe. E tu nam je glavni vodič galantno dao dovoljno vremena za slobodne aktivnosti prije hodnje… po želji… uživanje u pogledu, kavice i slične „tekućine“, sendviči i sve druge fiziološke potrebe. Oni zimogrozni su sklonište potražili u hotelu Vila Garić.

Po planu i programu  krećemo prema Garić gradu. Ubrzo hodamo po bijeloj, škripavoj, zamrznutoj podlozi, dobro je mislim… neće biti blata…. Hladnoća štipa obraze i navlačim baf na usta i nos… Grupa raznovrsna, svih dobnih skupina, vesela, tempo dobar, prilagođen svima, glavni vodič za pohvalu, prpošan kao i uvijek…

Prva duža pauza uz zanimljivu priču „domaće ekipe vodiča“ koja nas je s ponekad dosadnim povijesnim činjenicama upoznala na vrlo originalan i neuobičajen način. Ulazimo preko drvenog mostića kroz vrata i zidine grada  u jedan od najstarijih hrvatskih utvrđenih gradova u sjevernoj Hrvatskoj. Garić grad. Dao ga je izgraditi davne 1256. ban Stjepan Šubić usred  Moslavačke gore i od tada je bio dom mnogim kraljevima, biskupima, banovima, čak i Barbari Celjskoj tzv. „crnoj kraljici“. Građen je približno kad i Medvedgrad na našoj dragoj Medvednici.

Nakon provale Osmanlija spaljen, zabačen i izvan svih puteva postaje sklonište hajducima. Danas je, iako su sačuvane samo ruševine zarasle u bršljan, zalaganjem turističke zajednice i ljudi angažiranih na promociji turizma u ovom kraju otrgnut zaboravu. Postao je omiljeno izletište ne samo domaćih, nego i onih  koji kao i mi dolaze „malo iz daljega“.

Sunce nam je naklonjeno i grijemo se stojeći ispred obnovljene središnje kule nekad ponosnog Garić grada. Uživamo. To je idealna lokacija i za našu nezaobilaznu grupnu fotografiju. Vadi se društvena zastava… jedna ozbiljna i naravno jedna vesela… smijanje nije obavezno jer se to i tako neće čuti na fotografiji. Naslikavanje individualno po zidinama i krećemo dalje.

A put nas vodi lijepim Moslavačkim  krajobrazom, gustom posavskom šumom hrasta i bukve do najvišeg vrha Moslavačke gore – Humke 488 mnv. Dobro markiranom šumskom stazom ( s ponosom mogu reći da je markacija dijela staze uradak vodiča iz naše Markacističke sekcije), širokim šumskim putem stižemo na vrh koji nema vidika , ali tamo je šumska kuća s klupama i stolovima i to nam je sasvim dovoljno. Opće veselje nastaje kad glavni vodič daje dozvolu za odmor, nabacujem perje na sebe jer se znoj na leđima počinje opasno hladiti, pokrivalo na glavu, i tek tada se okrećem oko sebe.

A oko mene divote…..vade se pljoske, mirisi zapuhuju, sendviči, pite, štrudle, čokice… glavni vodič vadi flašu vina autohtone sorte bijelog grožđa Škrlet. Degustiramo i jasno nam je zašto su   Moslavci izrazito ponosni na nju, a marljivi vinari rade na brendu i njegovoj promociji. Pitko, svježe, lagano… njegovo veličanstvo Škrlet!!!! No, da se osvrt ne pretvori u hvalospjeve vinu, vratimo se mi ipak na planinarenje.

Pomalo usporeni zbog  konzumacija raznih vrsta, ali s puno entuzijazma da osvojimo još jedan vrh „jurimo“ dalje. Ovaj dio staze je meni osobno bio najljepši, prekrasna šuma, uska staza prekrivena lišćem koja prati potok na mjestima okovan u led, drveni mostići preko kojih lupkamo svojim planinarskim štapovima. Tu prvi put susrećemo izletnike s djecom i kućnim ljubimcima, pošto se do ove lokacije može i osobnim vozilima.

Uživajući dolazimo do rimokatoličkog samostana Bela crkva. Pavlini su 1295. godine, kao vrlo važni nositelji gospodarstva  u ovom kraju izgradili Samostansku kuću i Crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, koja je zauzimala središnje mjesto. Objekt je na lijepom povišenom platou, okružen sa sve četiri strane opkopom i potokom Crveni jarak. Nakon učestalih napada Turaka u 16. st. Pavlini napuštaju samostan i odlaze u Lepoglavu. Na žalost, bez obzira na to što se danas vrše iskapanja i konzerviranja, ostaci ovog nekad sigurno lijepog zdanja prepušteni su propadanju.

Nakon zanimljivog sata povijesti od strane naših domaćih vodiča krećemo prema vrhu Vis 437 mnv. Tu smo na malom proplanku uz lijepe vidike na istočni dio Moslavačke gore povadili sve ono krutog i tekućeg stanja što nam je ostalo po ruksacima. Nema smisla vračati išta u Zagreb, a i ruksake treba olakšati jer još imamo u planu dva sata hoda. Fotkanje, lupanje žigova i pokret. Tu dolazimo do onog dijela kad je sunce kojem smo se toliko veselili odradilo svoje i baš na povratku prema Podgariću otežalo nam strmi spust. Sklizak teren, mekan i na dijelovima blatan ,štapovi na maksimum i pokoje sklizanje i pad… posljedica samo prljave hlače, puno smijeha, detalj za prepričavanje u grupi  i presvlačenje kod busa. I to ima svojih čari.

A ono prekrasno jezero s početka priče nas je čekalo kao nagrada za sav naš današnji trud. Sada je već puno hladnije, presvlačimo blatne gojze (a neki i hlače), brzinski koristimo zadnju priliku za fotkanje na već prije spomenutom duuuuugom mostu….ovaj put je svjetlo pod drugačijim kutom nego ujutro… Dobar izgovor.

I mislite da je to kraj…ali nije…Okupljanje u hotelu Vila Garić i kasni ručak, ugodan žamor zadovoljnih planinara, gulaš od divljači i povrtna varijanta u ponudi. A i palačinke su poslužile za nadoknadu svih danas izgubljenih kalorija. Ipak se ne treba izgladnjivati, zar ne?

Dragi „naš“ Mišel, što na kraju reći? Hvala ti na lijepo provedenom danu u prirodi, sadržajno odlično osmišljenom. Hvala svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli da bolje upoznamo neiskorišteni turistički potencijal nepravedno zapostavljene Moslavačke gore. Hvala pomoćnim vodičima, vodičima pripravnicima koji su profesionalno, ali opušteno odradili svoj zadatak. Bilo nam je super i osjećali smo se sigurni „u vašim rukama“.

Hvala odličnoj ekipi i svima onima koji su podijelili svoje foto uratke ( zahvaljujući njima mogla sam se vratiti mjesec i pol dana unazad i još jednom sve proživjeti ). Nemojte zamjeriti ako mi je nešto promaklo.

Nestrpljivo iščekujući Mišelov idući izlet sve vas voli

Ljiljana H.