Osvrt na izlet.
RAVNA GORA I TRAKOŠĆAN nedjelja 11.12.2022.
Umjesto na parking kod dvorca Trakošćan, skrenula sam na parking kod hotela Trakošćan. Što zbog malog osjećaja krivnje što nas je grupa čekala na početku staze da im se priključimo, što zbog VELIKOG i DIVNOG doživljaja te nedjelje, pokušat ću kroz ovaj osvrt čitateljima dočarati tu ljepotu prirode zagorskoga kraja.
Nedjelja je, 11. prosinca i Svjetski je dan planina i to pod sloganom „Žene pokreću planine“!!! Baš prikladno za izlet na kojem je 16 najupornijih (14 žena i 2 mušketira) odlučilo nedjelju provesti u bregima (gorama) Hrvatskog zagorja, preciznije Ravnoj gori kod Trakošćana.
U raspisu je pisalo K3 – namijenjeno planinarima s dobrom kondicijom što je značilo da nas čeka dobra kilometraža i visinska razlika. I da se razumijemo odmah, Ravna gora uopće nije ravna, a i nije tu bilo klasičnog uspona do vrha, pa spuštanja na početnu točku, ne tu i kad se penješ na vrh, silaziš, a kad se spuštaš se penješ…koja konfuzija…
I tako se ekipica entuzijasta, koju dvotjedna kiša i mamurluk poslije plasiranja repke u polufinale svjetskog nogometnog prvenstva nije uspjelo pokolebati, okupila kod Dechatlona. Treba se restartati za novi tjedan, udahnuti svježeg zraka, pripremiti za nove stresove i moguće fešte, a gdje drugo nego u planini.
Nakon nekih sat vremena vožnje došli smo (većina) do parkirališta dvorca Trakošćan, a nas nekolicina do parkirališta istoimenog hotela. Početak staze je iza hotela u šumi. Oko nas je jedva primjetni bijeli pokrivač. Grane drveća uglavnom su bez lišća, ali zato je podloga u svim nijansama smeđe (za sada se podloga još drži i lišće pomaže da naše gojzerice ostanu čiste). Lagano se penjemo kroz šumu, bijeli pokrivač je sve primjetniji, a naši osmjesi sve veći. Uvijek se pitam što je to u toj snježnoj bjelini da nam svima izmami osmijehe. Možda vraćanje u djetinjstvo i sjećanje na sve one dječje zimske radosti ili nostalgija za bezbrižnim vremenima odrastanja. Kako god, oko nas je prava bijela čarolija, pogledi na okolne brege pokrivene snijegom dok na nebu sunce proviruje stidljivo iza oblaka. Ali prije svega čisti zrak, bez trunke smoga, kisik na entu. Šumskom stazom dolazimo do ceste i zagorskih sela Vrbanići, Kotarščak i Meljan. Uglavnom su to kuće (ili vikendice) u kojima nažalost nitko ne živi, ne dimi se dim iz dimnjaka. Pokoji vjerni pas čuvar i pjetlić sa svojim kokicama daju nadu da život u ovim zimskim mjesecima nije zauvijek napustio ovaj kraj.
Sa seoskog puta skrećemo opet u šumu prema planinarskom domu Filićev dom. Snježni pokrivač je sve veći, na stablima ga je sve više, pa su i markacije sve manje primjetne. Ali i ako skrenemo malo s puta nema veze, jer svakim novim usponom vidici su sve ljepši.
Na našem putu prema domu samo su naši tragovi u snijegu, dok tišinu prirode remete škripanje snijega ispod gojzerica i pokoji small-talk nas planinara. Priroda spava, mi smo budni, ali onako potiho koračamo kroz nju, jer što je manje uznemirimo dulje će biti lijepa za nas. Put do doma na dijelovima je stjenovit pa treba biti oprezan na ovako klizavom terenu. Ali mi smo Runolistaši i uz naše vodičke (Gabi, Aleks, Danteu i Gabrijelu) bez većih problema stižemo do doma. Slijedi obavezno slikanje te okrjepa uz topli napitak i nešto iz ruksaka (ili iz ponude doma). Nakon kraće pauze nastavljamo dalje prema vrhu i željeznoj razglednoj piramidi (694m). Nismo se penjali na nju jer je dosta sklisko, već smo nastavili prema sljedećoj točki, crkvi sv. Tri kralja. Na putu prema piramidi otkrivaju se predivni vidici na dolinu i dvorac Trakošćan. Snijeg je nedirnut i nostalgija bezbrižnog djetinjstva prevladava razum odrasle osobe, leći u snijeg pod svaku cijenu za nekolicinu postaje obavezno, a i foto (video) dokumentirano.
Nakon crkvice dolazimo do križanja puteva gdje se odvajamo na desno prema vrhu Ravna gora (686m). Sve bi bilo ok da nam naša super vodička Gabi nije rekla da ćemo se ovim putem i vratiti, jer put prema vrhu je nizbrdo po stazi koja je skliska što zbog snijega, što zbog blata. U glavi mi je samo pomisao da ćemo ovuda morati proći i nazad ali ovaj put uzbrdo. Kako god, nema nam druge.
Nakon spusta, prema vrhu dalje nastavljamo kroz šumu lijepim raznolikim putem, lagani usponi se izmjenjuju s ravnim dijelovima. Odmor za dušu i tijelo, a na licu osmijeh i sreća.
Sljedeća točka na našem putu je vidikovac (ne znam mu ime, a inače je jedno od omiljenih uzletišta paraglajdera) s kojeg se pruža pogled na dolinu i na kojem susrećemo jednog njenog stanovnika kako ga ukrašava lampicama (Božić dolazi i u šumu, a možda i poneki pokloni za njene stanovnike ). Nakon kraće pauze nastavljamo prema vrhu koji je skriven u šumi, i da nema oznake i crvenog sandučića ostao bi nezamijećen.
Nastavljamo dalje nedirnutom bjelinom, slalomom između drveća, a oko nas tišina. Po ne znam koji put pomislim koji smo mi sretnici. Još mi samo u glavi onaj skliski blatnjavi uspon po kojem se trebamo vratiti. Ali kaže naša Gabi malo po malo, nema nam druge. I nije ni bilo, čak mi se čini da smo se popeli puno brže nego što smo sišli.
Dolazimo do točke gdje smo skrenuli prema vrhu i dalje nastavljamo desno prema planinarskoj kući Pusti duh. I našu idilu ovdje remete oni koji nisu u prirodi radi prirode, njene ljepote, tišine nego radi buke, adrenalina, snage četiri kotača i oktana. Ostavljaju iza sebe izrovane puteve, ali i opasnost su za slučajne prolaznike i životinje.
Na kući nismo sreli nikoga pa ni duha tako da je opravdala svoje ime.
I počinje naš konačni silazak prema početnoj točki. Već je skoro tri sata, a dan je kratak, pa nema previše zabušavanja. A spust, spust je bio genijalan. Polako jedan po jedan lagano proklizava i završava u snijegu uz puno smijeha i bez ozljeda. Ja sam „sjela“ tri puta i baš mi je bilo super, treba i to osjetiti.
I kako se spuštamo, bjelina nestaje i snijeg polako prelazi u blatnjavu podlogu, mješavinu lišća i zemlje. Kližemo se i tu, u početku zaobilazimo blatnjavije dijelove staze, a kasnije nije ni bitno, ionako su nam gojzerice pune blata i tu se ništa ne može. Toliko je bilo divnih trenutaka, pogleda, osjeta, bjeline i tišine, da ovi završni dijelovi nikako ne mogu umanjiti osjećaj zadovoljstva.
Kroz drveće u daljini svijetli dvorac Trakošćan, mrak se već spustio pa završni dio hodamo pod lampama i dolazimo na našu početnu točku kod hotela. Dogovor brzo pada pa se nakon presvlačenja okupljamo u restoranu hotela na zasluženoj juhici, čaju, kolačima, toploj čokoladi i kavici.
Sve u svemu, nakon 18 km i 880 metara visinske razlike u zimskim uvjetima naše tijelo zaslužuje nagradu.
Sjedamo u svoje aute, pahulje se tope na vjetrobranskom staklu, prazna cestom i put prema Zagrebu i uvijek onaj šok kada se vratim u civilizaciju.
Umor ću vjerojatno osjetiti sutra, ali samo onaj tjelesni, jer psiha je odmorna i spremna za tjedan pa i za ono polufinale a Argentinom koje nas čeka u utorak.
Tatjana O.