Osvrt na izlet:
POŠTAK (Kečina kosa)1425m
Ruta: OTRIĆ,ŽELJEZNIČKA POSTAJA ZRMANJA – BUROBRAN – POŠTAK – GALERIJA KAMENIH SKULPTURA – OTRIĆ
Dizanje ranom zorom, vrijeme već sunčano i obećavajuće, no kako to biva nakon tunela Mala Kapela, druga klima, magla, kiša, vjetar. Kiša nas je pratila do mjesta sastajanja – Otrić, željeznička stanica Zrmanja.
Nas dvije, nove članice planinarskog društva, prvi put na izletu, pada kiša, svi u kabanicama, full sprema…ustati il odustati.
Navukle gojze, improvizirale kabanice za ruksake i pridružile se grupi. Nakon 15 min kiša je prestala padati oblaci su se djelomično razišli, sunce nam se nije pridružilo, što nam je i dobro došlo s obzirom na to da je cijeli Poštak prekriven travnjacima s malo šume pa je lakše prolazi uspon za oblačnog vremena.
Kako smo se laganim tempom penjali prema vrhu, pogled se otvarao. Svakim korakom nas je nagrađivao. Bile smo zadnje, pa tako u društvu metle Zorana koji nam je podijelio koju iskustvenu priču o Velebitu, miješanju struja koje uzrokuju često grmljavinsko nevrijeme na dijelu Velebita kojim je išla naša staza – odnosno završetku Velebita.
Uspon sam po sebi nije bio toliko zahtjevan, koliko krš po kojem smo hodali, kamenje, trava, blatnjava i skliska staza pa moraš birati, hodaš ili gledaš okolo, al zato vrh – je vrh. Pogled 360, s čistim horizontom nakon kiše, zelenim bojama i morem daljini. Gablec, odmor i fotkanje, fotkanje, fotkanje. Budući da mo nove članice i prvi put na izletu, moramo i spomenuti članove društva s kojima smo bile na izletu. Bojale smo se, na početku kad smo vidjele full opremu na svakom da će to biti zahtjevan tempo do gore, ali netočno. To su ljudi koji vole prirodu, hodanje, planinarenje i druženje. Svi su bili dobro raspoloženi, komunikativni, nasmijani, veseljaci.
Nakon pola sata odmora pravac prema dolje istim putem, siti odmoreni, put se činio puno kraćim nego prema gore. U silasku stali smo kod prirodno nastale kamene skulpture „Glava svemirca – Marsovac“, koji je prepoznatljiv simbol za tu stazu – stijena koju je oblikovala bura noseći oštra zrnca pijeska, ostali su samo tvrđi dijelovi stijene.
Spontani dogovor na cilju je bio da se ode i na izvor Zrmanje, pošto je bilo još dovoljno vremena u danu prije povratka kući. Malo autom, malo laganom šetnjom kroz šumu uz Zrmanju stigli smo do velikog kamenog zida tj. brane. Iza brane bila je malena stazica dalje u šumu, kojom smo krenule čisto iz neke znatiželje. Malo zbunjujući putić koji vodi do izvora Zrmanje. Tamo su već bili neki članovi društva, fotkali se i uživali u pogledu.
Budući da nam je to bio prvi izlet, moramo se zahvaliti posebno metli Zoranu koji nas je sa strpljenjem čekao na svako fotkanje, zastajanje, odmaranje. Ekipa je zakon, pozitivni i opušteni. Jako nam je bilo lijepo, otišle smo doma pune dojmova i sretne sto smo i mi postale dio planinarskog društva Runolist!
Marta & Dunja.
