Osvrt na izlet.

DUBROVAČKO – NERETVANSKA ŽUPANIJI 18.  – 21.11.2021.  

GOJZERICAMA PO JUGU LIJEPE NAŠE

Ova četiri dana bila su moj rođendanski poklon samoj sebi. Nisam mogla bolje izabrati, mada je do zadnjega dana moj put bio upitan. Prijavljena više od dva mjeseca unaprijed, ali dva tjedna pod teškom upalom očiju i uha bila sam u nedoumici što učiniti. Dan prije puta prošla liječničku kontrolu, dobila upute za rad, naoružala se ostatkom antibiotika i kortikosteroida koji su ostali od terapije ( neka se nađe za svaki slučaj ), spakirala se, nabila po starinski vatu u uha i pokret Lisinski.

A tamo poznata draga lica, veselju nema kraja, ima dosta i nepoznatih…..mjerkamo prtljagu jedni drugima, količinu i veličinu torbi, vrećica  i kofera ( dobro je, moja nije najveća…).Čini mi se da je bunker autobusa premalen za sve to. Vozač provjeren, naš Ivan, poznat s prijašnjih izleta. Smještamo se u bus, grupiramo po poznanstvu. Krećemo  po planu, naš glavni vodič Krešo drži vrlo kratak pozdravni govor, i s obzirom na to da je ponoć i da nas čeka dugi put, pušta nas spavati. Namještamo se kako tko može, vade se dekice, jastučići i „napuhanci“.  Par stajanja samo radi osnovnih fizioloških potreba ( tu spada i pušenje naravno ), Macola zatvoren, kavice otpadaju….. Kupimo naše drage goste planinare u Karlovcu i Dugopolju, našu vodičku Aleksandru u Šibeniku ( bar su mi tako rekli, s obzirom na to da je svaki put kad sam se probudila bus  nekim čudom bio puniji ). Pogled na novi Pelješki most u svoj njegovoj ljepoti razbudio je i one najpospanije.

PRVI DAN

Nikad ovako rano nismo krenuli na hodnju, ali planirano je još puno lijepih sadržaja toga dana i trebalo se žrtvovati. Nije nam smetala niti lagana kišica, neki su je ignorirali, ali većina je posegnula za kabanicama. Iz mjesta Desne krenuli smo na vrh Babina gomila ( 735 m, najviši vrh planine Rujnice), polako se zagrijavajući na radnu temperaturu ( meni treba puno kraće vrijeme da zakuham nego ostatku ekipe ). Vrlo brzo kišica je prestala i mogli smo skinuti plastikariju sa sebe. Vjetar je pojačavao, a ja sam pojačala sloj vate u ušima, nabila baf, šilticu, kapuljaču i crne sunčane naočale i svakim korakom se pitala što mi je ovo trebalo zamišljajući se u ponedjeljak ponovno kod doktora. Probdjevena noć u busu i sva kemija u organizmu pomalo su uzimali danak. Taj prvi dan bilo mi je najteže i pomalo me lovila panika kako ću tek ostatak izleta…..Povremeno bi bacila pogled desno na prekrasnu dolinu Neretve,  ali moram priznati da sam uglavnom proučavala metar tla ispred sebe i koncentrirala se na svaki udisaj i izdisaj. Ne bih u ovom osvrtu opisivala zanimljivosti kraja kojim smo hodali ,jer je to naš  Krešo vrlo detaljno napisao u raspisu izleta, pa koga interesira može pročitati. Zadnji dio uspona oštar, kamenit i zahtjevan teren, jak i hladan vjetar. A onda konačno vrh,ta kamena glavica s koje puca predivan pogled kud god se okreneš, na Biokovo, na more obasjano suncem, na deltu Neretve i mjesta oko nje, na dio Mljeta, Hvara, Visa……..Zauzimamo pozicije na suncu, u zavjetrini….A onda naslikavanje u svim pozama i kombinacijama, od pojedinačnog do grupnog, sa svim mogućim zastavama koje su se vadile iz ruksaka. Predah, okrjepa kruta i tekuća, i pomalo nazad prema autobusu. Vožnja do Stona gdje smo u revijalnom tonu proveli više od dva sata slobodnog vremena. Neki su se odlučili za obilazak mjesta ( čitaj druženje s mještanima i žicanje mandarina iz vrtova ), kavice, pivice, hranu svih vrsta, posjetu mjesnoj crkvi, kupnju na daleko poznate soli i tko zna što još……Odlično raspoloženi vozimo se do Orebića na Pelješcu, gdje se smještamo u apartmane, podijeljeni u dvije kuće. Organizacija na visini, pazilo se na potrebe svakog pojedinog sudionika, čak u tolikoj mjeri da su bračni parovi dobili posebne apartmane kao na medenom mjesecu.

Sve je u najboljem redu, prezadovoljne smo , nas četiri u apartmanu, ništa nam nije bitno i ništa nam posebno ne treba, zadovoljne samo jer smo zajedno. Ne gubi se vrijeme na tuširanje i presvlačenje….odmah u akciju…..treba naći mjesto za nešto prezalogajiti. E to je bilo skoro teže nego popeti se na Babinu gomilu. Šetnja uz obalu kroz pusto mjesto ( ja sa sunčanim naočalama u mraku zbog vjetra, Sanja se pobrinula da Ljiljana tzv. Ray Charles osvane na društvenim mrežama, pa tko ne vjeruje neka provjeri). Tu prvu večer naša dobro raspoložena grupica je završila na pizzi, ukusnoj ali bezobrazno skupoj. Bolje su prošli oni koji su jeli u Stonu. Ipak vodiči imaju više iskustva i treba gledati što oni rade i prepisivati od njih….

Što još reći o prvom danu, nije sve za javnost, mada su me nagovarali da iznesem sve bisere. Samo ću još reći da sam u sobi spavala s Editom, a s obzirom na to da sam je do sada poznavala samo iz viđenja, morala sam se na neki način osigurati. Nije se čak niti začudila kad sam je zamolila da spavamo „noge-glava“ u krevetu zbog korone….. draga moja cimerice ako ovo čitaš….. bila si predivna…..Isprika svima onima koji zbog našeg, a posebno zbog posebne frekvencije Marinog smijeha nisu mogli odmah zaspati.

DRUGI DAN

Krešina napomena da će ova današnja tura biti još zahtjevnija izazvala je u meni tremu čim sam otvorila oči. Jutro je bilo predivno, sve je ukazivalo na sunčan i miran dan. Nakon doručka kontrola i nadopuna ruksaka….  Potrošila sam sve moguće andole, kreme i sve što mi je bilo tko rekao da će pomoći i bila sam spremna koliko ja to mogu biti. Hod počinje od crkve Gospe od anđela,  staza je prekrasna, dijelom kroz šumu, povremeno s kraćim ravnim dionicama, taman koliko treba mojim plućima da „dođu k sebi“. Skidam baf, naočale, nema vjetra……Uživam! Vrh Sveti Ilija (960 m ) na Zmijinom brdu ( nismo niti jednu sreli, iako kažu da je brdo baš po njima dobilo ime ) je iznad svih mojih očekivanja. Nisam znala na koju bih stranu gledala, gdje god se okreneš….ljepota…..ma vrijedno svake kapi znoja i stiskanja pluća. Do sada najljepši i najširi vidikovac koji sam vidjela, izvanredan vidik  na dalmatinsko otočje i orebićku rivijeru. Gledam ljude oko sebe i vidim da smo svi istog mišljenja. A vrijeme nas i dalje mazi suncem i toplinom…..Tura je kružna i polako silazimo do autobusa. Umorni, ali prezadovoljni. Energije još ima, taman toliko da dio nas posjeti jednu od malih obiteljskih vinarija na Pelješcu. Dragi naš vozač Ivan počastio nas je vožnjom i rado pošao s nama na dogovorenu degustaciju vina ( hvala Sanja na organizaciji ). Našlo se  tu i malo pršuta za degustaciju. Domaćini vrlo ugodni, susretljivi, prijazni. Nekada se teško živjelo na Pelješcu i bilo je zanimljivo slušati kako se još dida bavio vinogradarstvom ( 92 godine i još je aktivan ),  preuzeo sin, a sada nastavlja unuk.  Saznali smo interesantnih stvari o prošlosti Pelješca, životu ljudi u ovom kraju, proizvodnji i čuvanju vina. Dobro raspoloženi od  degustiranja častimo se večerom u mjesnom restoranu i stižemo na druženje uz gitaru i pjesmu ( hvala Tone Butina, ako se ne varam ).  Nitko nije zabrinut što nas sutra čeka još zahtjevnija tura ( čak niti ja, o tome ću misliti sutra, ima Mare još andola u ruksaku ). Ipak, odlazimo na spavanje u pristojno vrijeme. Nisam rekla da se je odmah spavalo…… isprika opet kao prvi dan ako netko nije mogao zaspati od nas.

TREĆI DAN

Napuštamo Orebić i apartman koji nam je dva dana bio dom. Opet uguravanje stvari u autobus, i čini mi se da ih sada ima još više ( možda zbog  posjeta vinariji i nakupovanim „ poklon paketima“ na koje se pazi kao oči u glavi). Brzi silazak do mora kako bi bolje vidjeli prekrasan izlazak sunca. Bajkovito. Sve ukazuje na još jedan lijepi dan. Teška srca napuštamo Pelješac, tu nam je bilo lijepo. Vožnja do konavoskog mjesta Mihanići i početak uspona na vrh sv. Ilija (1234 m ) na Snježnici. Najzahtjevnija tura ovog našeg četverodnevnog izleta. Krešo još jednom upozorava da ponesemo dovoljno vode sa sobom i da ne precjenjujemo svoje mogućnosti, s obzirom na to da mrak brzo pada i da nas čeka duga hodnja i brži tempo. Što reći a da se stalno ne ponavljam, opet meni muka u trbuhu…..ali idem. Grupa kao i prethodnih dana svih dobnih i kondicijskih skupina, navika i želja….naši dragi vodiči svaka vam čast!! Pauzu radimo u malom simpatičnom selu Kuna Konavoska odakle krećemo građenim austro-ugarskim putem  do vrha. Prvi dio samo sunce i kamen, pred kraj neugodan vjetar sve do vrha. Ide se, više ne gledam ništa oko sebe, vidim samo Maidine noge ispred sebe, umiruje me njezin korak, anđeo moj….. Nalazim toliko snage da pozdravim planinare koji se već spuštaju sa sv. Ilije, ipak to spada u nekakvu planinarsku etiku. A na vrhu zaslužena nagrada, prekrasan pogled, mada nije zasjenio onaj na Zmijinom brdu. Okrjepa, naslikavanje i što brže istim putem  nazad da nas ne ulovi mrak. Glavni i odgovorni dijeli nas u dvije grupe, bržu i sporiju. Silazak mi „ide“, ali se ipak odlučujem za sporiju grupu. Izgleda da nam svima silazak više leži, pošto nismo puno zaostajali iza prve grupe. Nagrada za brzinu: deset minuta na prekrasnom vidikovcu uz zalazak sunca. Hvala Krešo!!! Bez obzira na naš trud i iznenađujuću brzinu silaska, uhvatio nas je mrak u šumi. Uživala sam u hodu s naglavnom lampom. Iako je teren bio vrlo zahtjevan, to je bio poseban doživljaj.

Dan je bio prekratak za sve što smo još planirali, preostalo nam je samo smjestiti se u apartmane u Srebrenom. Večera u obližnjem restoranu po želji ( bolju hranu dugo nisam jela moram priznati, i to ne samo zato što sam skapavala od gladi, nego zato što je stvarno bila preukusna ). Današnji dan je učinio svoje……tuširanje i spavanje…..ali prije toga ipak isprika kao i prošlih dana ako netko nije zbog nas mogao opet zaspati….

ČETVRTI DAN

Nedjelja. Pa zar je već kraj? Danas je u planu ili obilazak Dubrovnika u vlastitom aranžmanu, ili s vodičima križnim putem na Srđ. Iako nikad nisam bila na Srđu i imala sam želju othodati i to, još za doručkom sam odustala od te ideje. Vrijeme  je ograničeno, imamo organiziran ručak, ne smije se kasniti na autobus, ma ja ću to neki drugi put, bez nervoze. Neka danas brzi planinari uživaju. Prezahvalna sam svojim dragim curama koje su me ohrabrile, a najviše Kreši koji je svojim autoritetom rekao samo „Ti ideš!“ A glavni vodič se mora slušati…..I sve smo stigli u roku. Čak i obilazak Muzeja domovinskog rata, podsjetnik na dane kad je  Dubrovnik krvario i na sve one hrabre ljude od kojih puno njih više nije s nama. Ne ponovilo se.

Kratak odmor i brzinski silazak sa Srđa do  grada, šetnja Stradunom, fotkanje kod sv. Vlahe, ukrcaj u autobus i vožnja do restorana „ Teta Olga“. Svi kažu da nisu jeli tako dobar brudet od jegulje, žabe i još nečega ne znam čega ( ja sam se ipak držala svinjetine ). Domaćini su počastili pićem i mandarinama kojima smo se sladili cijelim putem do Zagreba. Red mandarina, red smijeha , pa opet malo smijeha ( opet isprika ako netko u autobusu zbog nas nije mogao spavati… ).

ZAKLJUČAK

I što na kraju reći….možda ono što je trebalo na samom početku, ali onda možda ne bi pročitali sve ovo što sam uspjela nadrobiti. Idemo ispočetka.

Kad me je Krešo zamolio da napišem osvrt za ovaj izlet, skoro sam se oduzela….četiri dana….pa možda neću moći niti na sve vrhove…..sve ti se izmiješa….više ne znaš što je bilo koji dan. Ali, za Krešu sve !!!! Uostalom, on je imao i pričuvni plan. Ako ne budem penjala sve dane, ići će Kosovac pa će ona pisati što bude meni falilo. Tek je poslije meni postalo jasno zašto me je Sanja tako hrabrila svaki dan da idem na hodnju…lukavica jedna…..

Moj rođendanski poklon je otpakiran i kao svaka lijepa uspomena čuva se u srcu. A ono je trenutno veliko kao kuća. Sigurno sam najzahvalnija i najponosnija osoba s ovog izleta. Vidjela sam puno ljepote ova četiri dana ( hvala fotografima koji su je ovjekovječili i podijelili svoje uratke ), probila neke svoje granice, upoznala i družila se s prekrasnim ljudima. Veliko hvala svima. Nemojte mi ništa zamjeriti.

I sada ono najvažnije… Hvala svim našim dragim vodičima koji su se nesebično davali na ovom izletu.

Dragom našem Kreši, jednom i jedinom, neponovljivom ( da ga nema, trebalo bi ga izmisliti ) hvala što je preuzeo na sebe silno veliku odgovornost koje mi nismo bili niti svjesni, hvala na savršenoj organizaciji do najmanjeg detalja, hvala na svakom poticaju i ohrabrenju, na lijepoj riječi. Hvala Dražu koji je strpljivo i mirno na začelju kolone s fotkom oko vrata ohrabrivao one sporije. Hvala našoj Alex, glasu razuma koji je nužno potreban svakom izletu. Hvala i našoj Mari koja je kao vodič pripravnik zasjala punim sjajem na vodičkom nebu.  Odradili ste silno velik posao. I ostavili srce na terenu.

Hvala vam što ste mi omogućili da četiri dana planinarim.

Do nekog idućeg druženja sve vas voli

Ljiljana H.