Medvednica ispit OPŠ 9G Hpd Runolist 13.11.2021.

Medvednica

Osvrt na osmi izlet 

OPŠ 9G “DISKO DRONERI”     

Hpd Runolist 

Ispit – Puntijarka 13.11.2021.

Pišem ovaj osvrt skoro dva tjedna nakon izleta. Nadam se da će mi biti oprošteno ako zaboravim detalje poput koliko smo hrastova lužnjaka prošli… Priča počinje ovako…

Bilo je jutro. Bilo je rano jutro. Bilo je rano jutro jedne subote kad se tridesetak hrabrih ljudi uputilo na Medvednicu. Neki od njih znali su što ih čeka. To su bili vodiči. I pomoćni vodiči koji završavaju školu za vodiče. Većina nije znala što ih čeka i međusobno su komentirali što bi ih moglo zateći na planini. To smo bili mi. 9. Generacije Opće planinarske škole Runolista, “Disko Droneri”. Išli smo na Medvednicu kako bismo pristupili polaganju ispita iz školice. Podijelili smo se kao i na Papuku u četiri ekipe, koje su onda od točke do točke morale pokazati kako barataju osnovnim orijentacijskim vještinama.

Naravno, osjećali smo se kao tridesetak Ramboa koji pokušavaju preživjeti dan. Na čelu čete bio je Gazda. Zoran. On je pazio da ona ekipa koja vodi nikad ne bude presigurna u sebe. Na kraju čete bio je Dražen koji je bio kul oko svega. Nakon što smo se uspješno iskoordinirali, došli smo do planinarskog doma Runolist kod kojeg smo se odmorili, a iz kojeg je izašao mučki provokator i neprijatelj našeg društva i rekao neke riječi koje ja nisam čuo, ali mi je preneseno da su bile za svaku osudu. Nakon kratkog odmora i okršaja krenuli smo dalje.

Ne treba ni naglašavati da nam je bilo dobro dok smo hodali, bili smo uzbuđeni, neki više neki manje, neki su ponavljali na glas, zapravo puno je hrabrih ljudi ponavljalo svašta na glas, a neki su samo hodali pognute glave i razmišljali o budućnosti svijeta. Kad smo došli do pozicije za izradu bivka, podijeljeni smo u dvije grupe od kojih je jedna apsolutno rasturila i napravila čudesnu tvrđavu koju se može koristiti kao palača. Zahvalan sam što sam pripadao toj ekipi, nisam previše doprinio, ali malo jesam. Druga ekipa napravila je jedan zadovoljavajući bivak s borovim iglicama i drugi onako, ispod drveta da legneš malo.

Nakon naše očigledne pobjede, odlučeno je da idemo jesti na Puntijarku. Bilo je užasno hladno, a skoro svi smo odlučili biti vani. Tamo sam pojeo dvije štrudle, malo mi je Mirna dala svojeg graha i kobasice i još sam nešto pojeo, uglavnom najeo sam se. Nakon toga smo malo vježbali čvorove i u grupama se nabrijavali tko će brže svezati koji čvor. Tu je moja grupa krenula loše, napravila veliki comeback i na kraju nismo loše prošli uopće. Nakon toga smo podijeljeni opet u dvije grupe, a ja sam strpan u podrum s još desetak ljudi. Tu smo pisali ispit. Nakon što sam odgovorio na pitanje “Koliko puta se moraju otrest cipele prije ulaska u dom?” Zoran nam je rekao da to nije pravi ispit.

To je bila metoda zastrašivanja i tvrda ruka pravde. Nakon što smo samostalno napisali svaki svoj ispit bez obaziranja na kolege kraj nas što oni pišu, moja grupa otišla je iz podruma na ispit iz čvorova i svi smo prošli. Onda smo na ispitu iz orijentacije Irena, Nenad i ja rasturili i završili cijelu rutu u 19 min i 20 sek što je najbrže ovogeneracijsko vrijeme i kasnije smo dobili kompase i diplome za to i svi su nam pljeskali i bili sretni zbog nas i to ću pamtiti do kraja života.

Nakon svega, umorni, ali ponosni na sve, vraćali smo se po mraku s Medvednice. U jednom momentu smo stali, ugasili lampe i stajali u tišini. Oči su mi se lagano prilagođavale mraku, čuli su se samo hihoti polaznika škole i lagani vjetrić. Odjednom sam htio da tamo ostanemo. Tamo nije bilo briga, odgovornosti i strahova. Tamo u mraku u šumi smo bili samo mi i nepoznato oko nas. Osjećao sam se slobodan tih par trenutaka.

A onda smo nastavili dalje prema svakodnevici.

Hvala Zoranu, svim vodičima i pomoćnim vodičima na svemu što su nam pružili, svemu čemu su nas naučili i jedva čekamo da odemo na završni izlet jer mislim da će biti još veći gušt.

😀

Luka Tokić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.