Osvrt na sedmi izlet Opš 9G.
Premužićeva staza od PD Zavižan do PK Alan 7.11.2021
Kako se u svakom selu vječito šuška o najljepšoj djevojci, tako se i kod svakog planinara pojavi želja da posjeti nju – čuvenu, Premužićevu ljepoticu!
Klasično je nedjeljno jutro – mirno, grad spava, u kvartovskim zgradama vidim samo poneko upaljeno svijetlo (sigurno isto neki planinari, mislim si…). Malo pospana, ali sa veseljem uzimam stvari koje sam sinoć spremila. Hej, pa pospanost se ovdje ne smije spominjati – jer, ide se ni više ni manje na Velebit i to na najljepšu planinarsku stazu u Hrvatskoj! Slutim da nas čeka izvanredan dan te držim fige da nas vrijeme posluži kako nam ništa ne bi umanjilo današnji doživljaj.
Sa polaskom u 6h na svoj sedmi izlet u sklopu OPŠ, kreće naša 9G –zvana DD tj. Disko Droneri; u generaciji poznatiji kao „bivak hedonisti, BH“. Bus je bio ugrijan, no nedovoljno s obzirom da smo imali dva dodatna razloga za slavlje! Odlučili smo još malo zapaliti atmosferu uz socijalne lubrikante (rakijice, likeri…) jer je kolegica Nika slavila rođendan te se uz to rodio i mali Jakov (nećak kolegice Gabrijele). Podignute glukoze u krvi te nazdravljajući rođendanu i rođenju uz pjesmu dobroznanih trash hitova smo se ubrzo našli pod serpentinama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Koju minutu iza 10h dolazimo na parkingu podno PD Zavižan gdje smo se zagrijali, nabacili ruksake na leđa te vidno raspoloženi krenuli u našu novu avanturu. Glavni vodič izleta Goran nam je još jednom ukratko opisao što nas danas čeka te su tako noge još više sa nestrpljenjem čekale po prvi put koračati ovim mozaikom prirode!
Od naše polazišne točke smo kraćim strmim usponom ubrzo stigli do planinarskog doma Zavižan na 1594 mnv gdje smo se zajednički fotografirali te imali prekrasan pogled na more i hrvatske otoke. Tako smo bez puno zadržavanja krenuli do našeg slijedećeg odredišta – Rossijevog skloništa gdje ćemo imati naš poznati planinarski „à la ruksak“ ručak. Uz jutarnju maglu koja polako nestaje put nas vodi kraj skretanja za poznati Velebitski botanički vrt, no nastavljamo ravno gdje uočavamo prve markacije naše staze.
Znate ono kada vam djeca doma naglo utihnu, vjerojatno ćete imati problem jer poskrivečki rade ono što ne bi smjeli. No, kada planinari utihnu – e tu se zasigurno radi o jednoj od ove dvije stvari. Prva je ta da je uspon toliko težak pa šuteći štede energiju ili druga; gdje je u pitanju pogled koji oduzima dah! Eh, pa hvala dragom gospodinu Anti Premužiću koji je u periodu od 1930. do 1933. godine projektirao te uspio i trasirati ovaj put uz pomoć radnika iz podvelebitskih sela te ga učiniti biserom graditeljstva i svakome od nas oduzeti dah! Zanimljivo je to da većina ljudi zna samo za projektanta i građevinara Premužića, no malo njih zna da je idejni začetnik ove staze zapravo pravnik i osuvremenitelj hrvatskoga planinarstva, alpinist Ivan Krajač.
Smiriti misli, čuti samo hod i lupkanje štapova te pokoji zvuk iz prirode stavlja nas u potpuni zen. Na ovoj zapravo jednostavnoj i ravnoj stazi teško se koncentrirati jer ne znaš što bi prije! Divio se pa gledao lijevo, desno , gore , a svakako moraš gledati i dolje – paziti gdje i kako hodaš jer krš zna biti varljiv teren. Preko kamenog dijela staze uz prve zrake sunca stižemo do Rossijevog skloništa na 1580 mnv. Suncem obasjani kao mali gušteri na kamenu izvadili smo svoje zdjelice iz ruksaka te nakon ručka i okrijepe sa pogledom od 5 zvjezdica nastavili dalje prema planu.
Gospodinu Premužiću nikako nije falilo mašte pa koračamo i dalje otkrivamo pravi složenac od reda kamena, reda šume te kao final touch uz zalazak sunca stiže i nestvarno lijep prizor sa proplanka gdje pogled seže sve do Raba, Paga te Dugog otoka. Da će u planinarskom izletu biti uračunata i romantika, e to nitko nije očekivao! No, priroda je zato uvijek tu – da nas očara svojom ljepotom i stvori prekrasna sjećanja. Kako staza nema velikih uspona njome mogu proći i ljudi nenavikli na planinarenje, naravno uz adekvatnu opremu i pripremu.
Nakon nekoliko minuta stanke i uživanja u pogledu te fotografiranju nastavljamo se spuštati prema Planinarskoj kući Alan koja se nalazi na 1340 mnv. 16 je sati i mrak je polako počeo padati, valja požuriti prema našem završnom odredištu. Kroz gustu bukvinu šumu i po šarenom jesenskom tepihu koračam zajedno sa Goranom i Majom na početku kolone koja predvodi našu veselu planinarsku sektu. Nagib nije jako velik, no opreza nikad dosta pogotovo kada je vidljivost smanjena, a opalo vlažno lišće prekriva cijeli put. Sretno i sigurno dolazimo do Alana, koji je nažalost prije par dana zatvorio svoju kuću. Bili bi sretniji da je planinarska kuća ipak bila otvorena pa bi se za kraj nagradili pivom ili zasladili študlom, no pošto nam domaćina nema; mi izlet kao i inače završavamo zdravim načinom – istezanjem , međusobnim zbrajanjem dojmova i slaganjem emocija.
Na kraju, kroz hod, neobavezan razgovor, smijeh i zajednički cilj – shvatiš kako si postao dio prekrasne zajednice. Kako generacija Dronera kao što dronu i priliči, svakim izletom sve više leti, raste i na stvari počinje gledati u istom smjeru. Ne dijelite više samo mjesto u razredu i u busu, ne skupljate samo žigove u vašu planinarsku knjižicu već danas kada je to najpotrebnije svoje baterije u prirodi punite pozitivnom energijom te čistim emocijama. Može li bolja terapija?! (možda i može, ali je puno skuplja haha).
Premužićeva je nesmetano tonula u san preko skloništa Skorpovac sve do Baških Oštarija te dok idemo prema busu javlja se onaj dobro poznati osjećaj „Ajme, pa izlet je već gotov…“. Doista, u dobrom društvu vrijeme uvijek brzo prođe te je 17 km šarenila i ljepote proletjelo za čas!
Držim se one izreke: „Odem negdje, dođem sebi.“ Velebit me očarao i osjećam da sam došla sebi. Ali, osjećam još nešto – ovdje sam prvi, ali ne i zadnji put. ☺
To be continued…
Vlatka O.
