Osvrt na izlet
PETROV VRH NA ZAPADNOM DIJELU PAPUKA 6.12.2020.
Ja sam rođena u prosincu i uskoro mi je rođendan!
Zašto je to bitno za osvrt? Naravno da nije, osim činjenice da je datum mog rođenja zaslužan (ili kriv, kako tko gleda), za to što ga baš ja danas pišem.
Moj osvrt, prvi „po kazni“ (obično se sama guram da ga pišem, dakle ne smatram to nekom kaznom) ipak mi je stvorio određene probleme.
Naime, mogu vas izvijestiti, i hoću, da smo se vozili prema Daruvaru u zoru s pogledom na najljepši izlazak sunca na svijetu (Gorane obavezno stavi koju fotku izlaska sunca u galeriju!, op.a.).
Krmeljave oči, gutljaj kave premalo, snena tišina u autu… Sve je zasjenilo to nebo u vatrenim nijansama crvene i narančaste i dan koji je izranjao pred našim očima nije mogao biti nikakav drugačiji nego – spektakularan.
Krenuli smo, i to ću vam napisati iako me nabrajanje općenitih podataka prepisanih iz najave izleta baš ne veseli, od Daruvarskih toplica, nas epidemiošloški prihvatljivih 22 duša i naši domaćini, lokalni vodiči. Nakon kratke šetnje kroz vinograde stižemo u šumu, hodamo povremeno u totalno off road kombinacijama preskačući grane, kamenje, povremeno klizeći po mokrom lišću i ljepljivom blatu. Pauza u planinarskom domu (ništa od gulaša i graha, Stožer ne da), pa uspon do vrha gdje obogaćujemo svoje knjižice novom tintom i trokustastim dokazom da smo bili na Petrovom vrhu, 612 metara.
E sad, dolazimo do problema koji sam na početku spomenula. To je to što vam mogu reći o izletu, nikakva spektakularna staza nije to bila, s vrha se nije pružao pogled koji se pamti, šuma nije još bila pošećerena prvim snijegom… Izlet kao i svaki drugi.
Ili ipak nije?
Naravno da nije.
Papuk je predivan, ali nije me ove nedjelje toliko oduševio on. Oduševio me, kao i uvijek, moj Runolist. Ti vodiči, ljudi moji, imala bi u njih povjerenja da me vode planinama s povezom preko očiju. Mario je na Papuku bio glavni, Aleks je kontrolirala sredinu terena, Krešo je meo najsporije s kraja. A u svakom dijelu kolone divni ljudi, smijeh, zadirkivanje, sklapanje novih prijateljstava, neka toplina.
E, to ja osjećam kad idem na izlet s Runolistom, kao da sam došla kući na nedjeljni ručak.
Ove čudne korona godine sam, srećom, stvarno puno hodala, ali, nažalost, malo, premalo s Runolistom. Takva je godina, ukrali su nam proljeće, na ljeto se nisam osjećala dovoljno vješto za stijene i ferate, dok je došla jesen formirala sam već neka druga društva i ekipe za hodanje… Ali ovaj me izlet podsjetio na onu „svugdje pođi, kući dođi“. Mogu šest dana u tjednu ručati s drugima, ili sama, ali nedjeljni je ručak uvijek onaj najbolji, najveseliji, najsvečaniji i – najljepši. I onaj gdje su MOJI.
Hvala na super izletu i organizaciji, Runolist u <3
Lana
