Osvrt na izlet

“OSORŠČICA, OTOK LOŠINJ”   15. 3. 2025. 

Nama je ionako sunčano u glavi

Prvi dani ožujka bili su vedri, sunčani i natprosječno topli, no Igor je za posjet Osorščici odabrao sredinu ožujka, a kiša je dotad već natočila sve hrvatske krajeve. Igor nam je u grupu slao ohrabrujuće poruke. Ne spominjući kabanice, navodio nas je na pomisao da će taj dan biti sunčan i lijep, no u petak navečer nebo se sručilo na Zagreb i Igorova najnovija poruka glasi: ponesite kabanice. Kao odgovor na njegovu poruku u grupu stiže znakovita misao: Nama je ionako sunčano u glavi. I bi tako…

Ozbiljno shvaćajući Igorovu napomenu da zbog trajekta ne smijemo kasniti, u 5.30 napuštamo još uvijek kišni Zagreb. U autobusu većina lovi zadnje niti sna. Razdanilo se… Živnuli smo tek kad smo ugledali more. Na trajektno pristanište stigli smo čak sat vremena ranije. Vožnja trajektom nas je sve razgalila – nama je u glavi uistinu bilo sunčano. Zadnja dionica vožnje autobusom otkrila nam je prekrasne lošinjske pejzaže: brižno održavane suhozide, maslinike, ovčje pašnjake…

U 10.30 svi smo bili spremni za uspon. Igor nam je predstavio pomoćne vodiče: Gabi, Danteu, Ivanu i Silvestra te Runolistove mlade vodičke nade: Marinu, Anu i Nikolinu.

U maniri dobrog učitelja Igor je odlučio vodičku palicu prepustiti mladim snagama. Prvu –  možda i najzahtjevniju dionicu povjerio je Marini. Dionica inače nije zahtjevna, no nas je u šumi dočekala strašna sparina. Unatoč sparini dobro smo napredovali, prvi izlaz na čistinu počastio nas je pogledom na lošinjska naselja zagrljena morem. Uskoro smo stigli i do Rudolfove stijene na kojoj je austro-ugarski prijestolonasljednik odmarao daleke 1887.

Prvi pravi odmor uslijedio je na platou crkvice sv. Mikule. Mjesta je bilo za svakoga i po običaju neki su se odmah dohvatili klope, a neki mobitela. Mobiteli su škljocali na sve strane podržavajući nadu vlasnika da će baš on/a napraviti najljepšu fotku mora koje se kitilo otocima  ko djevojka sjajnim biserima.

Nakon podužeg odmora Ana preuzima vodičku palicu i s puno samopouzdanja nas vodi do Televrina, najvišeg vrha Osorščice. Ekipa koja je Anu slijedila u stopu taj će vrh pamtiti po susretu sa zmijom koja se, kao i mi, uželjela Sunca. Nije nam dugo pozirala, šmugnula je pod stijene koje su zarobile hrbat Osorščice. Uskoro smo ugledali krajnju točku „naše planine“ i na njoj žutu građevinu – Planinarski dom Sveti Gaudent. Ako postoji skupna bezbrižnost, tog se trenutka „spustila“ na našu grupu –  hodali smo kao po ravnom. Zahvaljujući gostoljubivim domaćinima, okrijepili smo i nepce i dušu, i to na terasi iznad mora.

Tako okrijepljene Nikolina nas je povela na završnu dionicu. Od doma smo krenuli glasno i veselo, no ubrzo smo utihnuli usredotočivši se na usku, stjenovitu stazu. Vrijeme nam je i dalje bilo naklonjeno.

Dolazak u Osor potvrdio je Igorove organizacijske sposobnosti; morali smo se brzo presvući i uskočiti u autobus, naravno opet zbog trajekta. Dolazak trajekta u luku podsjetio me na doček Nove – osvijetljen poput jelke – trajekt je svijetlio na moru ostavljajući iza sebe zvjezdano nebo. Zahvaljujući spretnom vozaču, u Zagreb smo stigli iznenađujuće brzo. Na rastanku nas je Igor počastio predivnom mišlju: „Ako postoje paralelni svjetovi, mi smo danas bili u ono boljem.“

                                                                                                                                Dinka T.