Osvrt na završni izlet OPŠ 11G Hpd Runolist PAKLENE NARANČE

Medvednica 29. 10. 2022.

Prije svega, isprike svima koji su došli pročitati osvrt, a osvrta nije bilo!

Jedini razlog koji mi pada na um kao izgovor je činjenica da je ovo zadnji zadatak koji me veže uz 11. OPŠ. Mislim da sam zbog toga pisanje osvrta odgađao. Iskreno, ja bih da OPŠ još traje.

Subota, 29.10., a mi se okupljamo u Gračanima, u dvorištu osnovne škole, u 7 ujutro. U 7 sati ljudi dragi, a penjemo se na Medvednicu. Nisam bio zadovoljan, nikako. Ipak, žena i ja smo ovaj put, stigli na vrijeme na mjesto okupljanja (začudo).

Vodiči su nas razvrstali u četiri skupine te nam podijelili isprintane karte kako bi znali kojim dijelom puta naša grupa treba voditi. Naravno, svi smo se odmah bacili na posao. Čučnusmo, izvadismo kompase pa polemika oko toga kuda trebao ići uopće. Činjenica da je sve to samo prva grupa sada trebala raditi, nasmijala je sve nas kojima se nije dalo više polemizirati.

Bio sam član druge grupe, zbog načina na koji su se grupe izmjenjivale, počeli smo na začelju kolone a mene je pripala najdraža uloga metle. U tome mi se pridružio brat Ivo.

Prva grupa je pravilno odredila smjer kretanja te smo laganim, ali i žustrim korakom, krenuli stazom 57 uzbrdo.

Za razliku od ostalih izleta, na ovom izletu su se vodiči uzdali u nas i naše vještine da ih uspješno dovedemo na odredište. Nitko nije spominjao koliko brzo moramo stići na odredište, Puntijarku. Voditelj prve grupe je, unatoč komentarima nas ostalih, kao i članova njegove grupe, da uspori,  odlučio najstrmiji dio staze preći najbrže.

Nama na začelju je ipak bilo super. 😀 Radi skliskog, jako strmog terena te velike kolone, napredovanje kolone je išlo sporo što je nama, koji smo tada stajali u mjestu, dalo priliku da se super zabavimo, kako pričom jedni s drugima tako i pričom na voki toki  (lijevoooo, autoooo, AMAAAREEEEE, itd.). Nakon prvobitnog uspona slijedio je drugi uspon, ovaj put jednoliki, blažeg nagiba.

Svaka grupa je dobila početnu točko, azimut te dužinu staze koju treba proći. Svaka odredišna točka se nalazila malo izvan staze kojom smo išli. Prva grupa nas je uspješno i sigurno dovela na onaj neki vrh, a onda smo nastupali mi.

Neki su bili zadihani, neki su bili bez doručka i gladni, a kako smo ovaj dio puta pravo brzo prošli, dodijelismo velikodušno grupi pauzu od 10 minuta. Zatim smo svoj dio puta odradili u pola sata, nakon čega je slijedila planirana pauza, od pravih vodiča naravno. Mi smo to itekako prihvatili, jer prave pauze na OPŠ izletima nisu baš česte. Osjetna je razlika između društvenih izleta te OPŠ izleta.

Tijekom proteklih izleta je svaka naranča, barem i na kratko, bila vodič/ica. Meni je to bilo vrh, a za ovaj izlet svima je koristilo.

Ostatak šetnje je za mene bio uživanje, iskreno. Nit sam vodič, nit sam metla, isključih se i uživah u Medvednici te tom dijelu staze broj 57 kojom se prije nisam šetao. Ispresijecali smo cestu par puta, neki su i potrčali, prošli Lugarevu kućicu i uspješno stigli do Puntijarke gdje smo se bacili na iće i piće.

Nakon okrepljenja, slijedio je pravi ispit: orijentacija u prostoru, čvorovi i test. Podijelili su nas u dvije grupe, jedni su dobili vreće za smeće te su morali kupiti smeće oko Puntijarke a drugi su dobili kecelje kako bi pomogli u kuhinji. Šalim se, naravno, jedna grupa je pisala test a druga radila čvorove te se  orijentirala u prostoru.

Pitanja na testu su bila ona koja smo stalno ponavljali a provjeravali su se čvorovi koje smo učili na izletima. Test i čvorovi se polažu samostalno dok se orijentirate u paru.

Kao član prve grupe te uz nadzor vodiča, napisah test pa šta bude neka bude. Izašli smo kao grupa vani, a vodiči su spremno čekali s idućim zadatkom. Prvo su nam podijelili karte, a žena i ja, ne razmišljajući previše o nekom slijedu radnji, dogovorismo se oko pravca i smjera kretanja te kako smo spoznali da zadatak ne djeluje toliko teško, zaputismo se na stazu svojim uobičajenim tempom. Razgledavali smo drveće, uživali u tome što smo malo sami, u tišini te usput, rješavali vježbu orijentacije u prostoru.

Odjednom, Ive na kvadrat nam trčećim korakom dođoše u susret. (Ako je svaka osoba jedinstvena, a svaka Iva osoba, slijedi da je svaka Iva jedinstvena. Onda i samo onda 1 i 1 nisu dva nego Iva na kvadrat!). Zadihane nam rekoše, odakle vi, ali kako, pa mi smo prve. Nemam reko pojma cure, mi skužili kuda i krenuli i eto vas. Mi, zbunjeni nastavismo svojim korakom, one nastaviše trčećim, još zbunjenije od nas. Odradili smo rutu (kružna je bila) te usput sreli još pokoju naračnu, baš je bilo lijepo i bezbrižno.

Kad smo stigli dočekao nas je jedan vodič sa zabrinutim izrazom lica, nismo to smjeli napraviti, reče. Naime, kad smo dobili karte, trebali smo odrediti točke koje nedostaju s danim ulaznim podacima, predati kartu na provjeru, odraditi čvorove te onda završiti vježbu orijentacije.

E, ja te upute skontao nisam, a nije ni moja žena. Ipak, istina je da se uvijek trebate javiti ukoliko se odvajate od grupe, sumnjam da će se takva greška opet ponoviti. Nagrađen sam detaljnim ispitivanjem čvorova od strane predsjednika društva. Koliko god dugo da je trajalo, a trajalo je, čvorovi oko kojih sam bio nesiguran sam tada u potpunosti savladao.

Eto, završio sam ispit i onda saznao da nije samo naša orijentacija bila za pamćenje. Najbitnije, nitko se nije izgubio a najbrži u orijentaciji, kasnije i učenik generacije, okrenuo je gajbu piva kako bi dočekao one koji se umorni i iscrpljeni vraćaju s orijentacije.

Poslije svih uzbudljivih aktivnosti te kojeg osvježavajućeg napitka, djelovalo mi je kao da bi mi mogli i duže ostati na planini, ali mrak se spuštao. S toga smo se laganim korakom, uz daljnju razmjenu iskustava s ispita, počeli spuštati nizbrdo. Kuda smo točno išli, više ne znam. Do tunela smo na kraju došli Bikčevićevom stazom, a po prvi put smo imali potrebu za naglavnim lampama. Meni to bi uzbudljivo pravo, al je skinuh sa glave jer nisam mogao razgovarati s ljudima bez da im moje svjetlo udara drito u oči.

Mi nismo bili ni svjesni toga što nam Velebit sprema idući vikend, ali Medvednica čini se jeste!

Na kraju je, kao i uvijek, izlet završio istezanjem. Dok smo se istezali iz tunela se ukazala odbjegla naranča. Zapravo nismo nikoga putem izgubili, gospođa u narančastom prsluku jednostavno ima savršen ukus. BIHAHAHA 😀

Jasmin T.