Osvrt na izlet.
„Put Malog princa“, CRNOPAC, JUŽNI VELEBIT 22.10.2022.
Evo da se konačno uhvatim pisanja osvrta, znam da kasnim, ali se nadam da ćete mi oprostiti.
Euforija koja me držala nakon izleta, bome je potrajala dulje nego što sam očekivala. Izlet je ispunio sva moja očekivanja i puno više od toga.
Velebit je moja velika ljubav i jedan od motiva i razloga zašto sam se uopće krenula baviti planinarenjem. Gledam ja njega već 30-tak godina kad idem na godišnji pa sam svaki put maštala, dok sam se spuštala do Obrovca, kako ću se i ja jednog dana penjati po Velebitu. I eto, ne treba odustati od snova.
U „dugoj“ dvogodišnjoj praksi planinarenja, došla sam do zaključka da se nekih izleta sjećaš onako iz daleka, neki su bili ok, neki loši, a neki izleti su „the“ izleti. Još dugo vremena sa trona neće pasti nezaboravni Krešin četverodnevni pohod Dubrovačkom županijom, mene je oborio s nogu i školski izlet na Premužićevu stazu jer je to bio moj prvi susret sa pravim Velebitom, nezaobilazan je i Vlašić, a sada se jako visoko popeo i negdje između ovih ugurao i Danielov Mali princ. Ne čini ove izlete, koje sam nabrojala, samo priroda koja zaista oduzima dah. To su oni izleti kada je sve dobro, od prvog trenutka pa do završetka. Onda kada ne možeš ni ljudima, ni prirodi, ni vremenu, nikome, naći niti jedan prigovor, jer je sve bilo predobro. E, pa takav je bio i ovaj izlet.
Počelo je duhovito s pitanjem mojih cura: Jel ide tko na Malog princa? I onda Ljiljin odgovor: Ni na kakvog princa ja ne idem, ja sam udata ozbiljna žena! Mene taj Mali princ vuče od kada sa krenula u školu, kao i Samarske i Bijele stijene. Bez obzira što sam i ja udata ozbiljna žena, odlučih da je došlo vrijeme da si priuštim i ja nešto za svoj gušt, kada već nitko neće. A i valjda sam sada već dovoljno naučila da mogu se popeti na takvo brdo. I tako je počela moja avantura sa Malim princem.
Nakon što sam se odlučila da idem, počela sam razrađivati strategiju kako da omekšam Daniela da mu ne dođe potreba „proventilirati“ ekipu i vidjeti što ekipa može. Tako sam iskoristila izlet na Omišku feratu sa ispitivanjem i postavljanjem „pametnih“ pitanja, pa sam došla i do pogleda „mačak u čizmama“, sve kako bih saznala kakav izlet planira Daniel. Ali, nema tu pomoći! Samo se mudro smijuljio i govorio da će sve biti u redu. Pa kad je tako, onda sam se odlučila prepustiti i što bude…
Pokret je bio rano ujutro, u međuvremenu je grupi netko predložio da se usput ide i na Zir, ali dragi Daniel je pametno zaključio da je to previše i da smo uostalom nedavno i bili na Ziru. Uf, dobro je! Ekipa dobro raspoložena kao i uvijek, puno mladih (valjda neće biti jako ambiciozni) i pokret. Dakle, moja ekipa u autu je bila van svih očekivanja. Troje mladih pozitivnih predivnih ljudi s kojima nisam prestala brbljati do kave, pa na kavi, nastavak u autu tako da nam je put do početka staze prošao zaista u času. I onda trenutak istine. Daniel daje zadnje upute nama, određuje zadatke vodičima i pokret. Nisam se ja baš detaljno raspitivala o stazi, po običaju ne čitam detaljno raspise, bilo mi je sasvim dovoljno što sam čula da postoje nekakve ljestve koje se njišu, stijene po kojima se penješ koristeći sve ekstremitete, dalje iskreno više nisam htjela ni slušati.
I uspon je počeo. Pustila sam ekipu da krene i ostala po svom običaju na kraju blizu metle, ovaj put je to bio Marko. Mislim si ja, što je sigurno, sigurno je. Marko me neće ostaviti ako ne budem mogla pratiti tempo. Međutim, Daniel je od početka počeo iznenađivati. Nije da uspon nije bio ozbiljan i traje skoro dva sata, ali mi nije bio nešto strašno jako naporan, u svakom slučaju zanimljiv. Međutim tempo je bio točno onakav kakav je trebao biti. Prolazi se kroz šumu, pa malo stijena, malo mog omiljenog sipara, pa malo po pola metra lišća, i tako naizmjenice.
Na sjevernom dijelu padine Crnopca otvara se prelijepi pogled na susjedni vrh Ćelavac i akumulacijsko jezero Ričice, poznato kao“ Zeleno jezero“. Dovršeno je 1985. godine, prvobitna namjena bila je navodnjavanje okolnog područja. Ovaj podatak sam kasnije pronašla, jer smo se pitali kakvo je to jezero. Sve u svemu prekrasno. I onda se dolazi do Tatekove kolibe, jednog od najljepših skloništa koje sam do sada vidjela. Oko skloništa su postavljene skulpture životinja koje su toliko vjerne da su se neki i šuljali kako bi ih slikali, a da ne uteknu. Kasnije sam se malo raspitala pa sam saznala da se na postojanju ove staze treba zahvaliti zadarskom planinaru Slavku Tomerlinu Tateku koji je zajedno sa Zdenkom Morovićem (po kojemu je Zdenkova jama i dobila ime) oklinčao i markirao stazu. Radovi na stazi su uz odobrenje za rad i financijsku pomoć HPS-a započeli 19. lipnja 2003. godine, te je brzo dovršena. U bušenju rupa i postavljanju sajli pomogao im je i naš Dražen žen Kovačević. Bravo za Draža!
Radimo dulju pauzu, fotkanje, klopa i ostalo, i onda Daniel najavljuje pokret.
Od tog trenutka ja radim na čistom adrenalinu, tako da vam priznajem, nisam zapamtila niti jedno ime nevjerojatnih čuda prirode: Dvori, Konoba, Niska vrata, Dvorska vrata, Zdenkova jama, Šušnjevac, Slipi klanac, Tisni klanac, Podkuk, Krivi klanac, Tonkina vrata, Stankina vrata, Kičma (osigurana sajlom) te posljednja i najljepša Nebeska vrata. To sam sve pročitala kasnije. Znam da sam se „zalijepila“ za Daniela, kud on, tud i ja, pa kako mi bude. Začudila sam se da je staza duga samo 2,5 km. Daniel kaže: ne podcjenjuj! Ups!
Zaista moram priznati da ne znam što je ljepše na toj stazi: to što moraš biti koncentriran svaki trenutak, paziti gdje staješ, proračunavati kako da se najjednostavnije popneš, pobijediš sve strahove ili to čudo, čudo od kreacije prirode koje zaista oduzima dah. Ja sam se osjećala otprilike kao dijete koje je prvi puta došlo u Disneyland ili…, ma zapravo ne znam kako da to objasnim i opišem. Znam da kad smo se popeli na jednu stijenu, Daniel je dobio jedan od mojih najsretnijih osmjeha koje je ovjekovječio fotkom. Tu sam već letjela od ushićenja. Daniel smiren, ozbiljan, sa savršenim uputama, pun podrške. Nemam riječi.
I onda dolaze na red te ljestve, lojtre, kako god hoćete, koje vas spuštaju u Zdenkovu jamu, metalne, uske, klimave. Odličan je bio Nenekov komentar koji mi je tako pomogao. Rekao je Erni: pa kaj nikad nisi krečila, to su takve ljestve. Ja imam paranoju od spuštanja unatrag po ljestvama jer sam kao ne baš poslušno dijete od 6 godina, tako izgubila većinu prednjih zuba. A sad upravo to moram napraviti. Međutim, kreneš, pa što bude. Moje ushićenje time što sam sam uspjela, završilo je velikim zagrljajem Danielu i iskrenim hvala što me je uspješno doveo da vidim ova neopisiva čuda. Tu smo se poslikali, malo prolutali jamom, vidjeli gdje je nesretni planinar iščašio rame i nastavili dalje.
Ja sam dalje bila vjerojatno u nekom vidu transa, hodala sam, gledala, upijala. U jednom trenutku mi je koncentracija malo opala, umor se već počeo javljati, i napravila sam neki krivi korak, propala u prazno i zapravo ne znam točno kako sam se dočekala na nekoj stijeni. Pomislila sam: upravo sam potrošila jedan mačji život.
Krenuli smo dalje i došli podno vrha Bili kuk gdje Daniel daje uputu za uspon. Nas par odlučuje ostati sa Markom i vratiti se do Tatekove kolibe. Vidjela sam trenutak razočarenja kod Daniela, ali ja sam u tom trenutku bila svjesna da sam potrošila sve svoje zalihe i više nisam imala ni snage ni koncentracije za još jedan uspon, pogotovo kad sam znala kakav nas spust očekuje.
Dok smo se mi na suncu odmarali i jeli, ekipa se sa Danielom popela na Bili vrh. Vratili su se svi blago zajapureni, rumeni i prepuni dojmova. Pao je komentar: što čovjek treba više od života, kakva priroda, kakvo prekrasno vrijeme i kakav prekrasan dan. Stvarno, što više tražiti.
Nakon kraće pauze, krećemo istom stazom natrag do auta. Tempo nam je malo jači, mene već pomalo muče koljena, ali toliko sam prepuna dojmova, ispunjena, oduševljena, da mi ništa ne smeta.
Zahvalila bih se svim vodičima, predragom Silvestru koji uvijek ima toliko strpljenja, onom malom „šejtanu“ Damiru na veselju koje širi, pouzdanom Marku na kojeg uvijek možeš računati. Zahvalila bih se i zaista izrazito pozitivnoj ekipi u kojoj cijeli dan nitko nije rekao niti jednu negativnu rečenicu. I posebno bih se zahvalila dragom Danielu, kojeg sam upoznala u nekom novom svjetlu da sam pod dojmom još uvijek. I pohvalila bih svoju sestru Meri koja se možda i više brinula oko težine ove staze od mene, a sve je odradila kao prava profesionalka.
Nakon spusta, odlazimo na zasluženi ručak. Iako ulijećemo u karmine i ogromnu gužvu, poslužuju nas na takav način da nismo niti mogli imati nekakav komentar. Tako je lijepo slušati ekipu kako jede i smije se, onako opušteno i relaksirano kako samo može biti nakon susreta sa čudom prirode. Netko je pitao zašto se zove staza Malog princa. Baš zato: uđeš u neki svijet koji je toliko nestvaran da samo i možeš misliti da si bio u bajci.
Dragi ljudi, do novog susreta, vedro!
Maida P.