Osvrt na akciju

Markacista  9.10.2022.

Zapis iz dnevnika jedne Tice Vlastavice… iliti Tica na Rujnu!

(ovo je još jedan poprilično dug osvrt; skrolati do kraja i pozdrava „Vedro!“ ili uzeti 5 minuta i saznati više)

„Bok! Upala si u Markaciste, idemo na izlet/markiranje na Rujno“ obavještava me Tatjana i eto me u  (još jednoj!) WhatsApp grupi, ovaj put – Markacisti Runolist.

Zaredale prijave, potom i poneka otkazivanja, kad li moja prijateljica nadopuni poruku „Nemoj sad i ti odustati, bit će nam super! Laganini dva dana druženja na Paklenici.“ Poučena iskustvom s jednog od prošlih izleta, dodatno oprezna poznavajući Tatjaninu sklonost izostavljanju najvažnijih detalja, s rezervom pristupam potonjem, ali nožice već bride, željne osvajanja novih vrhunaca. Malo me zabrinjava to „markiranje“ i spomen korištenja stare robe, zaštitnih rukavica i koječega drugog, ali razmišljam – koliko to uopće može biti zahtjevno? Oduvijek volim crtati, a sad ćemo (navodno) crtati po stablima i kamenju. Hey! Ho! Let’s Go!

Okupljamo se ujutro u 5 kod Arene, stješnjavamo u jednu voznu jedinicu, jedva zatvaramo poklopac prtljažnika koji, kako uskoro doznajem, već ima dosje (!), a moja se Tatjana i dalje smješka!

Vožnja do Starigrad-Paklenice protječe stiskanjem na stražnjem sjedalu i neprestanim čavrljanjem prijateljice, uz jednu pauzu za kavu i biološke potrebe. Žac suvereno upravlja kroz mjestimičnu maglu te uskoro otvaram oči na izlazu iz Sv. Roka… More!

Dok Starigrad još spava, konačno na kavi i pri danjem svjetlu skeniram ekipu Markacista. Lijeva mi se obrva diže i nadam se da je ne primjećuju,  to je van moje kontrole… Žac i Goga, Draž, sve slatki nadimci, samo Tatjanu i mene zovu punim imenima?! Mi se očito tek moramo dokazati, iako sam samo ja nova… odlučna dokazati se i zaslužiti novi status/titulu.

Saznajem da je HPD Runolist od HPS-a dobio na održavanje i markiranje dvije staze na ovoj predivnoj lokaciji koja dijelom prolazi kroz NP Paklenica te tvori kružnu stazu u dužini 14.6 km, s jednim od najljepših stijenskih fenomena NP Paklenica, Bojincem. Obje staze spajaju se na Velikom Rujnu kod kapele Gospe od Rujna, odredištu mnogih hodočasnika na Veliku Gospu. Veliko Rujno je i mjesto našeg konaka u ovoj dvodnevnoj avanturi i govore mi da nas gore očekuje baka Milka! Mašta radi svašta i već zamišljam to Rujno…

Prisutni Markacisti govore poprilično stručno, dosta su ozbiljni, propituju (iako tek sad!) što smo spakirale i kako smo se opremile, primjećujem sada da se i njihove obrve mreškaju. Prolazimo raspored sati i dnevne aktivnosti, upućuju nas u pravila i dužnosti. Pristupne cipele uskoro mijenjamo gojzericama i polako počinjem shvaćati što nas čeka…

Žac vadi boje, razrjeđivač, kantice i kistove, Draž gigantske vrtne škare s teleskopskim drškama, pilu; Goga stručno asistira. Prostor oko vozne jedinice sad već više nalikuje kampu; posvuda oprema za planinarenje i markiranje, nema čega nema. Pripremaju se kantice s bojom, Tatjanu i mene dopade crvena, Gogu bijela, prema omjeru 2:1 u korist crvene (iako to dobro zvuči, ubrzo shvaćam da crvene ima daleko više nego bijele!). Pinklec na rame i put pod noge!

Već na početku staze 504, Milovci – Veliko Rujno, uviđamo da je neki dušebrižnik prebojao marke sivom bojom i prikrio smjer početka staze. Nismo to dirali, gorjele su svijeće na raskrižju prema početku staze pa s pijetetom nastavismo dalje.

Uskoro se ukazuju prve okrugle oznake, osnovne ili temeljne marke kako doznajem. Naš certificirani Markacist  Žac nas putem poučava… Okrugla markacija sastoji se od bijeloga kruga okruženog crvenim prstenom. Vanjski promjer markacije je 12 cm, dok promjer bijeloga kruga u sredini treba biti 6 cm (što u potpunosti odgovara poklopcu spremnika Cedevite u kojoj nosimo boju). Crveni prsten širok je 3 cm, tako da odnos između promjera markacije i promjera bijeloga kruga bude 2:1 (opet taj omjer i sada je posve jasno da je crvena dominantna; kako u omjeru, tako i radu!). Iznimno se, radi bolje uočljivosti, može postaviti i poneka veća markacija, npr. na udaljenom kraju staze (ili kada pokušavaš ispraviti curenje boje na kori drveta ili neravnoj stijeni pa crtaš i povećavaš prsten, sve dok ne pogodiš ravni rub). Najveći vanjski promjer markacije može u tom slučaju biti 20 – 25 cm i takvih smo napravili dosta. U praksi bi trebalo između bijeloga kruga i crvenoga prstena ostaviti razmak 1 – 3 mm da se boje ne dodiruju i ne cure jedna preko druge, čime je opravdano spominjanje šestara i šablona!

U pravilu, na stablima se markacije postavljaju u visini očiju, 1.7 – 2 metra, čime je moja mala prijateljica (iznimno dugih nogu!) iznimno pogođena… Meni paše! Ovdje prestajem s detaljističkim prijenosom stečena znanja i pozivam vas na Tečaj za markaciste, a za one koji žele znati više, tu je Dr. Google!

Nastavljam dalje…

Žac i Draž režu grane i zarasli korov, idu ispred svoje ženčadi, buče ne bi li rastjerali potencijalnu gamad i zmije (saznajem da je sada već hladno za zmije, ali opreza nikad previše). Sreli smo jednu, ležala je na kamenu i upijala posljednje zrake sunca… još je toplo. Govore – to je bjelica! No, ja ne poznajem zmije, meni je zmija apsolutan pojam; nema tu velika/mala, crna/bijela, otrovna/neotrovna… zmija je zmija! Bjež’mo!

Napredujemo polako, ali sigurno, i sad već osim osnovnih oznaka nailazimo i na mnoštvo oznaka u obliku crvenih crta, koje su postavljene nisko na kamenju. Razmak između dviju takvih markacija je manji, što znači da ih ima puno! Nas dvije s crvenom bojom se izmjenjujemo, nadopunjavamo, dok Goga s bijelom bojom napreduje brže, uskoro nas prestiže i napušta, propustivši prvu okrjepu na prvim stanovima… ali i zanimljivo društvo!

Staza 504 je čak dobro posjećena; osim te zmije, nailazimo i na ljubavni par! Kažu, odlučili provesti noć pod zvijezdama; napravili kamp na tim stanovima, pusta romantika, osama… (Ne spominjemo zmiju!). Pozdravljaju nas,  nude okrjepu, ali ne želimo smetati. On se taman vratio iz Starigrada gdje je išao po zamjenske cipele, izgubio je džon na prvima… bolje džon nego glavu! Pozdravljamo s – Čuvajte se! (trebat će im) i već s kanticama, škaricama i pinklecima nastavljamo dalje.

Kamen po kamen, zavoj po zavoj, iscrtale smo sve što se dalo; cvik lijevo, cvik desno i eto nas na drugim stanovima. Nema više puno iznenađenja, samo uzvik – Crvena! – i ideš do sljedeće marke. Tiho gunđam i govorim Tatjani – Idući put biramo bijelu boju!

Stazu završavamo iza 4 poslije podne visoko kod kapele, gdje pogled puca daleko na pučinu, gdje se i sunce sprema za počinak. Boje su nestvarne, vizure neopisive, baš kao i bol u  leđima i ramenima, ali bar znaš da je vrijedilo. Lica su nam ozarena, što od etilne okrjepe iz ruksaka, što spoznajom da smo napravili odličan posao. Žac je vidno ushićen, jedva vjeruje dokle smo stigli i koliko smo napravili u samo jednom danu. Sve nas hvali i sada već ozbiljno govori o tečaju za markaciste, čak i nas tako naziva… valjda sam opravdala nadimak iz djetinjstva – Picasso… Ziher jesam!

Marke su sve standardizirane, ili bar više-manje. Možda ste ponekad vidjeli i neku srcoliku, ali to je puka slučajnost i ne znam tko bi to i zašto napravio (to je, naravno, službena verzija). Kada šef ne gleda, umjetnička sloboda proradi i onda na FB vidiš komentar – Takve još nijesam vidjela! E pa, reći ću samo – staze 503 i 504, Velebit.

Silazimo za manje od sat vremena, ja sam vodila spust! Dopala me ta čast valjda da pokažem (čit. dokažem) da se i sama snalazim na stazi koju sam pomogla markirati. Ponosno Jamčim – staza 504 je sada posve sigurna!

Skakućemo tako s kamena na kamen, kad li gle tko nas to čeka… isti kamen, isto mjesto i opet ta zmija! Oprezno je zaobilazimo i puštamo u miru, ipak je to njena staza i njen kamen… prirodu treba poštovati!  Suvereno predvodim ekipu, nastojim držati tempo koji svi mogu pratiti (ipak sam ja trkačica) i pazim na začelje… „Draž, priključi!“. Još samo pozdrav ljubavnicima na prvim stanovima i spustismo se u podnožje. Uče me da je 10% prihvatljiv gubitak?! Čega? Ili koga???

Prije uspona na Rujno stajemo na „putnoj“ u Starigradu, a da sam znala kuda idemo i što nas čeka, popila bih bar dvije!

Već sam konstatirala da planinari lažu, ali čekaj, zar i markacistička sekcija??? Gore smo za tri frtalja sata, govore… Vozili smo se bar sat vremena! Prvo 7 km asfaltiranom cestom, a onda još toliko makadamom. Vozna jedinica stenje pod nama i našom opremom, zapinje podvozjem svako malo i cvili (možda sam to ja?), ali osim mene nitko baš i ne mari. Vožnja na stražnjoj klupi mi je strana, moj OKP to loše podnosi, ali svjesna sam toga i racionaliziram – Žac zna što radi, bio je na Rujnu mnogo puta, Goga pazi na njega, sve će biti u redu! I jest… Uskoro se oglašava – Stigli smo!! Gledam kroz prozor uokolo, jedva se usuđujem otvoriti vrata…  mrkla mračina… stigli smo u mjesto gdje vuk nosi poštu!

Kuća u kojoj ćemo noćiti izgleda napušteno, mračno, usnulo. Od bake Milke ni traga! Žac nestaje negdje u noć i ubrzo se vraća s ključevima… Ne pitam ništa, slijedim ga unutra i ne prođe dugo, sjedamo oko stola, razgaljeni toplinom iz peći i rakijom dobrodošlice… ljuta k’o ona zmija popodne… al’ dobra!

Baka Milka je legenda! Energična i topla, jednostavna, skromna, ali jako promoćurna i sposobna, životna žena. Izgleda kao da se naradila, ali još joj nije dosta, još vuče, i ništa joj nije teško, za svoje troje djece i šestero unučadi, još ima snage; i za nas je smogla, također. Spremila nam je divne domaće obroke… Ne pamtim da sam se tako najela! Grah čušpajz sa suhim mesom, malo pašte, maslačak i mlada salata, sve ubrano i uzgojeno na planini, kuhane kobasice… Gozba! Ne želi sjesti s nama, drži se po strani, ali budno pazi da svi jedemo i da imamo dovoljno.

Pripovjeda o nekim Albancima, govori kako su došli na Rujno. Načas izlazim, ali brzo se vraćam… zanimljiva mi je pripovjest, da ne propustim dio. „Onda kad im je hladno, dođu na verandu, malo se češu, a nekad dođu i unutra, legnu oko peći, dignu noge da ih pomazim“… WTF? Pitam – Tko, Alabanci??? Opći smijeh… „Ni kapi više!“ Propustila sam dio i već su skrenuli temu na turske kangale, pse za koje nikada nisam čula, a ujutro ustvrdila i najveće pse koje sam ikada vidjela!

Donosi nam još hladno pivo i povlači se, kaže da nam ne želi smetati i odlazi u svoju kuću… Dolazit će i noću da održi vatru u peći, da bude toplo i da nam ujutro spremi doručak i kavu. Odlazi i ostavlja nas da se povučemo na počinak i sami.

Otkrivamo dvije spavaonice na katu, za po šest osoba svaka i useljavamo se u jednu, što zbog topline, što zbog Albanaca! Tatajana i ja u jednom krevetu, pod 4 deke, pokrivene do reda gornjih zuba. Goga i Žac u drugom, samo Draž spava sam. Taman osjetim kako tonem u san, sretna što ću zaspati prije ostalih, kad li nešto zaškrpi… Tatjana, šapnem tiho, jel’ čuješ ti ovo? Albanci! „Ni kapi više“ čuje se s Draževog ležaja… I tako dođe jutro…

Objektom se širi miris kave i čaja, nalazimo i sve vrste namaza i domaćih džemova, hemendeks, voće… doručak pobjednika! Sunce se probija kroz oblake i navještava divan, ali i dosta vjetrovit dan. Gladeći se po trbuhu, izlazim na verandu da onjušim taj planinski zrak i procijenim kako se opremiti, kad li začujem neki huk. Autocesta! Osluškujem bolje i shvaćam da je to zvuk vjetra u planini… Neopisivo!

Pakiramo se i pozdravljamo s bakom Milkom, dosta je emotivno, svi osjećamo kao da je znamo oduvijek… obećavamo se vratiti, ako ne prije, ono na procesiju na Veliku Gospu!

Kantice s bojom (nastavljamo s crvenom), škare, pile, alati, obavezna fotka s društvenom zastavom i eto nas na stazi Stazi 503, Čavići – Veliko Rujno. Koji sjajan dan! Hodat ćemo po visoravni, divna šetnja, nema penjanja danas, čisti gušt. Aha… ali zato s puuuuno linijskih c r v e n i h oznaka!

Tatjana ostavlja leđa na Rujnu, meni vjetar preokreće kanticu s bojom pa sad imamo novu lokaciju na stazi 503 – Vlastina gušterna – što me spašava od sudbe grbe na leđima. Bez kantice, primam se škara i krećem s krajobraznom arhitekturom, ali Draž me obuzdava i govori da pocvikam s a m o ono što će se vidno razrasti dogodine. Grmlje, drač, grane, čičak, šipak… s  a m o nužno!

Danas nam ide bolje, brže, iako posla ima više. Pojasne markacije, dvostruke pojasne, trostruke linijske tzv. „austrijanke“, temeljne, znakovi X, strelice… pregršt pojmova i dojmova. Kakvih samo dojmova! Cijelom stazom nismo bili sami; čuli smo ih iz šumarka, s druge strane kanjona, čas blizu, čas daleko, ali konstantno… divlji konji! Svako malo virimo ne bismo li ih ipak vidjeli, ali Goga tvrdi da će se pokazati kada i ako oni to budu htjeli… Baš su svoji!

Idemo polako, zastajemo često, jer je svaki vidik potencijalna razglednica, divimo se surovoj ljepoti kamene čipke i netaknute prirode koja nam je domom već drugi dan.

Skoro je tri i sviramo kraj; nedjelja je i prekovremeni se ne isplaćuju. Kratka pauza, posljednja mrvica i kapljica iz ruksaka, par-sto fotografija, sve odreda spontanih (!) i pakiramo se povratak na Rujno. Opet idemo brže nego u dolaznom smjeru, svatko prepoznaje „svoju“ marku, hvali se s kapitalcima ili novima… naišli smo i na pokoju srcoliku marku… ma tko li je to opet napravio?!

Kod vozne jedinice nas čekaju najveći psi i najveće maze koje sam ikad vidjela… turski kangali su diiiivni! Došli su nas pozdraviti i pokazati se, da znamo tko čuva ovu kuću i baku Milku!

Silazak s Rujna je, naravno, lakši nego uspon, a još je bio i dan, suton… romantika i vizure koje su iziskivale naglo kočenje poradi sponatnih fotografija (ali sada nam je drago da ih imamo, je li tako?).

I tada su se pokazali… gizdavi, neobuzdani, divlji, slobodni… konji! Teško je opisati to krdo koje je načas zastalo na vjetrometini, kao da statira. Obuzelo me neko strahopoštovanje, ovo je njihov dom, mi smo samo gosti, bez obzira što svojatamo stazu. Žac lijepo govori „Životinje održavaju stazu“, i sada uviđam što je mislio… ovo su njihovi puti… i nema veze gdje mi stavimo marku, oni će pronaći svoj put, a taj će put uskoro biti i naš put.

Svatko u svom filmu, nijemo se spuštamo u Starigrad… srce (i gaće)  ostavismo na Rujnu!

Izgladnjeli nalazimo piceriju, mljackamo slasno, nije više bitna kvaliteta, to smo nadišli, sad je bitna energija, društvo, novi sustav vrijednosti i Rujno… baka Milka… veličanstveni Velebit.

Kući smo stigli za malo više od dva sata – Žac vozi zmajski! Arena na polasku, Arena na povratku… isti ljudi, ista vozna jedinica, posve drugačija energija. Zagrljaji, zahvale, zalog novih prijateljstava… planovi ponovnih viđenja i druženja… Postala sam Markacist! Ok, zasad samo u srcu, ali idem na tečaj… to je sigurno!

(Da sam znala da je markiranje ovako zabavno, probala bih i ranije… bar u srednjoj školi… ovako sam dočekala da u dupe nabijem XY godina i otkrijem čari markiranja!)

Do nekog novog osvrta… i svakako do skorog viđenja… ljubi vas vaša Tica Vlastavica, Markacistica i Maratonka! (što se piše i osjeća velikim slovom)

Vlasta J

VEDRO!

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)