Dva osvrta na izlet.

Omiška DINARA – Biokovo dana  15. – 16.10.2022.

OSVRT BR. 1  (by Ivana Sušilović)

Pisanje osvrta je čast, a meni na neki način i strast jer mi kopkanje po ladicama sjećanja pomaže da ponovno proživim, stvorim vlastitu retrospektivu jednog događaja i na taj način učvrstim iskustvo, osjećaj i sliku.

Izlet je već u opisu izgledao brutalno, instinkt je rekao idi i tako sam 15.10.2022. u 00:30 h  sjedila u busu sa još 50ak ljudi na putu prema dolje… Iskrcaj u Omišu tik pred zoru, oblačenje i provjera opreme za feratu, upute za korištenje i korak po korak uzbrdo.

Kamena gromada koja je stajala ispred nas, „osajlana“ da nas čuva, obećavala je predivne poglede iz dva različita svijeta: slani Jadran sa otocima kao oblacima na morskom nebu s jedne strane, a sa druge slatka Cetina, u tirkiznom zrcaljenju zelenila koje ju okružuje.

Nas tridesetak se upustilo u avanturu penjanja do tvrđave Fortica po ferati, većina prvi put. Oni koji imaju iskustva u ovom „sportu“ rekli su da je ovo lagana ferata. I zbilja, fizički nije zahtjevna, tek na dva mjesta je potrebno malo jače pogurati vlastito tijelo, a ostatak ide glatko, po inerciji. Čak i za one koji se boje visine, poput mene, postoje dijelovi u kojima se može opušteno nahraniti oči pogledima na neopisivi kanjon rijeke Cetine, čudesnu kreaciju prirode, koji je na svom ušću izlio grad Omiš i otvorio pogled prema Braču. Zbilja je drugačiji osjećaj pogledati dolje sa gromade, baš kao ono zadnje zrno soli koje će skroz istaknuti okuse najfinijeg jela.

Naša prva postaja je tvrđava Fortica gdje se nalazimo sa ostatkom grupe koja je tvrđavu „uspela“ po stazi. Pogled je jednako velikodušan, bez obzira s koje strane dolaziš i sigurno je mjesto na koje ću se uskoro vratiti. Nakon malo hrane, puno fotografija i par kratkih za zagrijavanje, udruženih snaga krenuli smo dalje prema našem konačnom cilju, vrhu Kula, najvišem vrhu Omiške Dinare.

Iako smo osvajali tek 864 metra, ne može se reći da je staza skroz lagana. Sa strane mora, pod budnom prismotrom sunčevih zraka gurali smo korak po korak, dah po dah, strmom stazom prema sljedećem odmorištu, skloništu Luda kuća. Za nekog u solidnoj formi ovaj uspon neće biti težak, ali sigurno ćete ostaviti nekoliko kapljica znoja na dalmatinskom kamenu. Luda kuća nam je pripremila kavu. Odmoriste koje pruža odmor i zaklon, dobri planinari ostavljaju višak vode i hrane za one kojima će biti potrebnije. Odmor, slatkiši i kava, pa onda hitri uspon prema vrhu. Vrh Kula i pogled na magično Biokovo čiji nas miris čeka sutra… Odradili smo brzi spust sa strane Zagore gdje nas je na Radmanovim mlinicama čekao brod za vožnju kanjonom Cetine do Omiša. Kao da nije bilo dosta uživanja. Hedonizam za naša osjetila, mazohizam za mišiće, takav je bio dan prvi. 

Nedjelja, vožnja magistralom do Brela i lagani korak Napoleonovom cestom prema prvom odmorištu, Nevistinoj stini. Premda smo hodali rano, sunce nas je fino ugrijalo, iscjedilo umor prvog dana, a Nevistina stina pružila nam zaklon od sunca.  Nastavili smo laganu šetnju sa strane od mora u dugačkom nizu kroz šumu patuljastih stabala, koji kao da su odlučili ostat mali da se zaštite od udara vjetra koji tu mora biti nemilosrdan kad iskazuje svoju moć. Korak po korak, stablo po stablo došli smo do Biokovskog oka. Još jedna čudesna igra prirode, još jedan savršeni pogled.   A onda drugačija magija, čarobna šuma. Dugačka, tanka, gola debla okrunjena krošnjama ugostila su nas u raskoši svog hlada i odvela do skrovišta Pakline. Osjećaj ispunjenosti. Lijepo je vidjeti kako dolazak na cilj nacrta iskreni osmjeh na licima planinara, na vrhu više nema bržih ili sporijih, mlađih ili starijih, slabijih ili snažnijih. Na vrhu su svi sretniji!

Povratak u Brela nam je ponudio zadnju razglednice ovog divnog izleta: pogled na jučer osvojenu Omišku Dinaru. Kamen, šuma, miris mora, smole i bora, takav je bio dan drugi.

Marko se pobrinuo da se ne dogodi niti trenutak u kojem će naše oči ostati nenahranjene, njegov tim vodiča da se ne dogodi trenutak u kojem ćemo se osjećati slabi ili nesigurni, hvala im na divnom izletu.

Ivana S.

OSVRT BR. 2  (by Tatjana Obučina)

Pita mene Anita: „Ideš li na feratu i Biokovo?“…hm…. Iskreno posramljena napišem u još jednoj od onih eksponencijalno rastućem broju WhatsUp grupa od kada je započela moja Runolistaška avantura da još nisam sigurna..

Ponizno pišem Marku da bi išla i iščekujem to pomicanje liste čekanja i moj upad (kao da ponovno upisujem faks…).

Sreća do neba kada je Marko javio da sam upala. Malo me poljuljala poruka da je vrijeme polaska s prvotnih ranih 4 sata pomaknuto u „kasnih“ 00:30. Sve je stvar perspektive.  

Trebat će se pripremiti za spavanje u busu ili kako Marko reče…buš popila tri rakije pa spavaj. Naravno ovo je šala jer naši vodiči nikada ne bi rekli da piješ alkohol prije planinarenja.

1. dan: Fortica i Omiška Dinara, via planinarskom stazom

Nalazimo se na omiljenom planinarskom „spotu“ u vrijeme vikenda. Sve više poznatih lica i pridruženih imena potvrđuje moj status već „iskusne“ planinarke i pripadnice društva.

Noćna vožnja prolazi bez problema i u jutarnjim satima dolazimo na našu polazišnu točku u Omišu.

To se dijelimo u dvije grupe. Grupa A će s Barom put Fortice via ferata, a mi manje odvažni (barem se ja tako osjećam) planinarskom stazom do istog odredišta.

Pomalo zavidno gledam ekipu kako se priprema za feretu koja će za njih dosta biti „prva ferata u životu“,  a prva se uvijek pamti. Stavljaju se pojasevi, kacige provjerava oprema i pozorno slušaju Barine upute. Gledam gore prema grebenu put ferate po kojoj će proći i još jednom mi se izmjenjuju osjećaji poštovanja i žala što nisam s njima… ali kako smo puno puta čuli od naših vodiča vrhovi i planine stoje tu tisućljećima pa biće oni tu i za mene nekom drugom prilikom. Što se njima događalo dalje ne znam, prepuštam prostor Ivani, a ja s Markovom družbom krećem planinarskom stazom put Fortice. Već vidim da će ovo biti još jedan od onih pogleda sa začelja kolone. Više preferiram sporiji tempo on jurcanja prema vrhovima, volim zastati, pogledati, osvrnuti se, udahnuti mirise i naravno slikati. Da, sa svakog izleta se vratim sa barem 200-tinjak novih fotki, što prirode, što planinara, što mene same iliti selfija.

Planinarsku stazu prolazimo za nekih 45 minuta i dolazimo do tvrđave Fortica s koje puca predivni pogled na grad Omiš, more i otoke Brač, Hvar i Šoltu i naravno kanjon Cetine. Smjestila se na 303 metra nad morem i nalazi se na Omiškoj Dinari, a strateški je povijesna utvrda koju su u 15. stoljeću izgradili Omišani u svrhu obrane od Turaka (ili gusara). Priča kaže da im je nakana bila da se u slučaju napada povuku (nije napisano kako: stazom ili feratom) u sigurnost Fortice i zatim kamenjem zaspu neprijatelja ali i grad. To se nije dogodilo pa mi danas uživamo u ostacima Fortice ali i grada Omiša.

I dok Markova ekipa uživa u pogledu, zasluženoj okrjepi i fotkanju od profilnih do pejzažnih, braća po ferati počinju pristizati na završnu točku svoga uspona. Marko uzima zastavu i poziva i nas na zajedničku fotku. Krećemo niti ne znajući da i nas čeka nekoliko desetaka metara sajle. Malo zastajem ali mislim ne bi Marko zvao da mi to ne možemo. Primam se sajle i onako ponosno prolazim tih nekoliko desetaka metara umišljajući si da sam i ja barem dijelom okusila draži ferate. Vidikovac je božanstven, Okupljamo se oko naše narančaste zastave i opet smo svi skupa, ozareni, puni dojmova i osmjeha od kojih je nekolicina pomaknula svoje granice. Respect!!!

Ali dan je tek počeo, pred nama je još izazova. Krećemo dalje, od tvrđave planinarskom stazom prema Kuli najvišem vrhu Omiške Dinare. Cijelim putem držimo se morske strane Omiške Dinare, more nam je s desna i to plavetnilo još jednom potvrđuje da je najmodrije na ovoj našoj kugli, a vjerojatno i šire. Polako ja opet dođem na kraj jer ne mogu a da ne zastanem, da ne udahnem, da zabilježim taj toliko oku lijepi prizor. Marko i Bara vjerojatno nisu baš sretni što zaostajemo, ali Erna sigurno je.

Polako penjemo se sve više, a vizure postaju još ljepše jer upravo tu planine susreću more. Iza nas ostaje Omiš, ušće Cetine, Poljička planina i Mosor, a pred nama je Omiška Dinara.

Već pomalo umorni preko krševitog terena dolazimo do Planinarske kuće zvane Luda kuća. Zašto, nemam pojma ali je jako fora. Ispred kuće je lijepa travnata zaravan sa ljuljačkom, klupama na kojoj se ekipica već dobrano odmorila kad sam stigla do tamo. Mislim si, tako ti i treba kad stalno zastajkuješ…nema veze mislim si, idemo dalje bez pauze, do vrha.

Ostavljamo štapove i ruksake i uz neizostavnu vodu krećemo put Kule najvišeg vrha Omiške Dinare. Na početku uspona postavljeno je uže ali i bez njega se može, jer su stijene dosta visoke i može se primiti za njih. Staza prolazi kroz nisko drveće koje ipak daje nekakav hlad. Ne mogu vjerovati da je u listopadu toliko vruće! Prolazi mi kroz glavu kako je tu tek pakleno tijekom ljeta, a i pomisao na sve one turiste u „japankama“ i bez vode kada se upute u ove ne baš pitome planine ne izlazi mi iz glave.

Na putu prema gore testirali smo svoje sposobnosti više primjerene kozama ili nekim drugim životinjama, ali došli smo na vrh. Veličanstven pogled i u trenutku zaboravljam da mi je bilo teško penjati se.

Još jedno fotkanje da se ne zaboravi i povratak na livadu i Ludu kuću. Kratki odmor (za mene jer sam branila boje začelja) i polazak prema krajnjoj destinaciji današnjeg planinarenja Radmanovim Mlinicama.

Na početku nakon laganog uspona, krećemo se po hrptu, vidici su i dalje čarobni. Nakon toga staza prolazi šumom i opet taj miris u zraku opija…odmara dušu. Često se pokazalo da silasci znaju dugo trajati, a tako je i danas…ali isplati se svaki korak, svaki metar, svaki trenutak biti tu.

Planinarsku stazu zamjenjuje asfalt, a to je ono što planinari baš ne vole, što zbog podloge, tvrda nam je, a što zbog činjenice da je to znak da je civilizacija blizu. Upravo je bijeg iz gradske vreve i opčinjenost prirodom za mene glavni razlog zašto sam krenula put planina.

Dan je na izmaku, ali još dovoljno traje da popijem zasluženo piće prije ukrcaja u brodice i vožnju Cetinom do Omiša.

Cetina i Omiš u suton, još jedna fotka u memoriji moga pamćenja, ali za svaki slučaj i onoj mobitela da me podsjeti kad se vratim u grad.

Po dolasku u Omiš, vesela kolona sad već malo rastegnuta dolazi do kampa Galeb (izvrstan smještaj u mobilnim kućicama na plaži) gdje ćemo provesti zasluženi odmor i napuniti baterije za sutra. Jer sutra nas čeka njegovo veličanstvo Biokovo.

2. dan: njegovo veličanstvo  Biokovo

Budim se taman da zabilježim predivni izlazak sunca iznad Omiša i prošećem pješčanom plažom koja je u ovo doba godine spokojno prazna, kao da se odmara i skuplja snagu za drugu sezonu i bezbroj turista koji će proći preko nje.

Nakon doručka, odmorni, krećemo prema busu i našoj slijedećoj destinaciji: Biokovu.

Bus nas vozi do Brela i naše početne točke na parkiralištu ispred škole. Čula sam i čitala dosta o Biokovu i znam da ulijeva strahopoštovanje. Kada sam pitala Marka hoće li biti teško, rekao je da neće, barem prvi dio jer idemo Francuskom cestom koja je građena zahvaljujući Napoleonovom vojskovođi i vojvodi Dubrovnika Augustu Marmontu. Nagib ceste (u našem slučaju uspona) ne bi trebao biti veći od 6%. Tako je i bilo i zahvalna sam Francuzima i Marmontu i tadašnjih projektantima i graditeljima koji su u ovom surovom kršu izgradili cestu po kojoj je hodanje, jahanje i vožnja kolima (onim zaprežnim) lagana i ugodna jer trebalo je put i preko Biokova preći, a životinje tada kao ni sada nemaju toliko konjskih snaga kao današnji terenci na sva 4.

Tako je i bilo. Lagani uspon po putu uz česta odmaranja za vodu, jer vrući je dan listopada i treba piti tekućinu. Francuzi su se morali povući prije nego što su ju završili tako da cesta nije uspjela prijeći prijevoj Neviste, ali zato mi jesmo.

Legenda kaže da je djevojka rodom negdje „odozgo iz Dalmatinske zagore“ odabrala, gle čuda, mladića s mora što je izazvalo majčino nezadovoljstvo. U to vrijeme apartmani i turizam još nisu bili niti u povojima a zasoljena zemlja uz more baš i nije vrijedila mnogo. Djevojka ne posluša majku nego vlastito srce, te krene put Primorja, a majka izreče kletvu “Kad more ugledala, dabogda se okamenila“!!!

I tako nas 50-tak planinara i planinarki u podnožju Nevistine stine gledamo i tražimo glavu konja, svatove i mladenkin veo. Neki vide, a neki  ne što zbog umora, što zbog sunca, a najviše nedovoljne mašte. Bitno je da nam je stina pružila ugodan hlad za okrjepu i odmor prije slijedeće etape našeg puta.

Prelaskom preko prijevoja ostavljamo morske vidike i ulazimo u za mene najljepši dio današnje rute. Ulazimo u pakline. Kroz šume borovine hodamo prema sljedećem odredištu: Biokovskom oku. Mirisi su snažni, prevladava moćni krš Biokova, a borovi kao suncobrani iznad naših glava pružaju zaštitu od sunca. Samo ako zastaneš (a zastala sam više puta) i osvrneš se vidiš tu moćnost planine i plavetnila.

Preko krševitog terena dolazimo do sljedeće „atrakcije“  predivnog vidikovca zvanog Biokovsko oko. To je ustvari rupa u stijeni koju je isklesala priroda i kroz koju se pruža pogled na obalu i more. Ovdje nastaju predivne razglednice i fotke za pamćenje.

Teško se odvojiti od ove prirodne kulise, ali moramo dalje put našeg odredišta. Još kojih 40-tak minuta je do našeg cilja: planinarskog skloništa Pakline. Izmjenjuje se kamenjar s borovinom, zrak je čist, miriše, dišem punim plućima, iglice i lišće šuškaju pod nogama i zaista uživam. Još mali uspon preko vrha i opet se otvori pogled na plavetnilo u daljini, a ispod tebe u borovoj šumici planinarsko sklonište kao nasukani vagon stoji na stijeni na 852 m nad morem.

Začas smo se raširili uokolo, zauzeli strateške pozicije za popiti to zasluženo pivo ili već što tko pije i uživati u najljepšem pogledu.

Koliko god bila ta pauza na kraju puta uvijek mi se čini prekratka, ali znam da se treba i vratiti put Brela.

Nazad hodamo, čini mi se nekako tiši, sami sa svojim mislima ili sam ja pod dojmom svih tih ljepota pa ne čujem ništa osim svojih misli.

Povratak istim putem do Nevistine stine, ispod koje skrećemo put Brela ovaj puta strmijom stazom. Pomislim za kraj, sva sreća što smo za uspon odabrali onu Francusku umjesto ove naše, domaće.

I tak, korak po korak dolazimo pred autobus, svi sretni, ispunjeni i zahvalni. Zahvalni na predivnom društvu, vodičima koji su ovo posložili za nas, organizirali i prije svega brinuli da sve prođe sigurno.

I za kraj, zaslužen ručak i povratak. Mobiteli vibriraju, šalju se fotke, whatsup radi 100 na sat, memorija puna, društvene mreže gore !!!

I ono najvažnije, baterije napunjene za preživjeti radni tjedan, a onda opet put planine!

Tatjana O.