Osvrt na završni izlet OPŠ 7G
PAKLENICA 27. i 28. 3. 2021.
Prije koja dva tjedna stiže poruka da imamo mail s obavijestima o našem dugoočekivanom završnom izletu koji je bio odgođen zbog korona situacije. U OPŠ 7G grupi nastalo je općenarodno veselje, ushićenje, srce se uzlupalo, nekima pred očima prolaze slike maturalca… idemo napokon na Paklenicu i to dva dana wuuhuu!!! Dan prije polaska ushićenje je zamijenjeno s “muko moja prijeđi na drugoga” i pitanjima koliko ponijeti sendviča, tune, banana, kud s vrećom za spavanje, trebam li uzeti kremu za sunčanje ili kabanicu, ili oboje, ma sve, nosim sve!
OPŠ 7G ide na Paklenicu! I Winnetou je bio tu, e pa idemo i mi! Nismo se svi 7G-ovci uspjeli okupiti na ovom izletu, neki su bili spriječeni radi posla ili drugih razloga, a neki su se nažalost taj vikend udavali (Čestitamo Ally!). Krećemo autobusom u subotu u ranim jutarnjim satima točno u 06:00 sati. Ili ipak ne? Ups, izgleda da netko kasni i to ni više ni manje nego naš dragi predsjednik Zoki (vjerojatno se vraćao po diplome)! Obično onaj koji zakasni piše osvrt za kaznu (ili nagradu, kako kome dođe), ali eto kad si predsjednik imaš neke privilegije (i ovlasti) pa zato sada osvrt pišem ja. Znači krenuli smo s malim zakašnjenjem, putem smo stali popiti kavu i oprostiti se sa suvremeno opremljenim WC-om do nedjelje popodne.
Oko 10 sati stižemo do naše polazne točke, parkirališta iza recepcije NP Paklenica. Potočić maleni žubori imenom Velika Paklenica, divovske stijene kanjona nas okružuju, glavni vodič Daniel nam daje kratke upute za danas, zagrijavamo se i krećemo prema zastrašujućem vrhu Anića kuku (712 m). Staza nas ubrzo vodi preko potoka kojeg graciozno i s lakoćom prelazimo i uopće ne mislimo o mogućnosti pada u ledenu vodu. Penjemo se oštro uzbrdo, put nam je popločen raznim kamenjem, ali ništa što naše đačke nožice ne mogu savladati. Preko kamenja do divnog pogleda, vodim se cijelo vrijeme tom mišlju! Uspon je oštar, a ni glavni vodič Danijel nije kamilica, srećom Mare je bila tu koja je iskoristila snagu svojih glasnica koje su proizvodile zvuk jakosti ___ decibela (popunjava Ferdo) te uspješno korigirala Danielov tempo prema potrebi.
Stižemo do ključne točke uspona gdje uzimamo kratak predah i ostavljamo štapove, jer će nam trebati svi ekstremiteti, dobro bi došao još koji, i krećemo na oštri uspon gore prema vrhu po surovoj, krševitoj, škrapovitoj strmini koja ne dopušta krivi korak (napeta muzika). Hvatamo se nogama, rukama za dijelove stijena gdje se uhvatiti može, balansiramo s teškim ruksacima na leđima, bole mišići, muskulfiber u najavi. I evo nas na vrhu Anića kuku s kojeg se pruža predivan pogled na Podvelebitski kanal i Maslenički most, a s druge na planinske vrhove Velebita. Najbolji i najdraži dio svakog planinarenja – ručak na vrhu svijeta (tako mi se barem uvijek čini) – satima bih mogla tu sjediti i chillati. Nakon što smo se popeli gore bilo mi je jasno otkud naziv Anića kuk. Bio jednom jedan Anić , popeo se na ovaj vrh i stao kukati: „A kako sada dolje, joooj?!“. Ali hajde i to smo savladali!
Sljedeći cilj nam je planinarski dom Paklenica, a na putu do tamo prolazimo napušteno selo Jurline i saznajemo što su mirila (googlaj). Već nakon poprilično dugog hodanja malo smo umorni, ali mislimo da smo blizu planinarskog doma. Dolazimo do križanja puteva, čitamo sa putokaza još sat vremena iliti ajme meni nije mi dobro. Vrijeme se malo smrknulo i osjetili smo par kapi kiše pa smo odlučili požuriti, ali kiše naravno nije bilo, jer kad je 7G na izletu kiša ne pada! Napokon u kasnim popodnevnim satima stižemo do planinarskog doma u kojem ćemo prenoćiti. Simpatični domaćini dočekali su nas s grahom, varivom, pivom, kavom, što nam je nakon cjelodnevnog hodanja sjelo ko budali šamar.
Ovo nam je završni školski izlet pa su nam vodiči odlučili pripremiti svečani show program dodjele diploma da smo uspješno završili školu. Zoki je bio u elementu, kao i uvijek, tako da to nije prošlo bez raznih smicalica i duhovitih dosjetki, neki su si malo zapjevali, a neki dobili posebne diplome i prigodne nagrade. Ali nismo im ni mi ostali dužni, nisu to očekivali i umalo da nisu suzu pustili od dragosti dok su Mare i Mišel uručivali poklončiće uz Ključeve doskočice za svakog vodiča. U revijalnom tonu nastavljamo se veselo družiti uz vatricu. To je ukratko dan prvi. Slijedi i dan drugi.
Pošto je cijelu noć svirao simfonijski orkestar neki su se probudili s podočnjacima (hvala na čepićima za uši), a neki su već od ranoga jutra ostali bez jaja. Plan za danas je posjet Manitoj peći, Posjetiteljskom centru „Podzemni grad Paklenice“ i vodiči su nam obećali demonstrirati penjanje i absajlanje. Laganom šetnjom pa onda cik-cak stazom uzbrdo odlazimo do Manite peći gdje nas čeka vodič koji nas uvodi u čudnovati svijet špilje vodeći nas kroz tri vrlo impresivne dvorane sa stalaktitima, stalagmitima, jezercima… Stalaktiti i stalagmiti tvore predivne, ali i čudnovate forme, pa je tu bilo i brokule, sladoleda, hobotnica… Nakon posjeta špilji krećemo prema Podzemnom gradu ujedno i našoj polazišnoj točki od prvog dana i zadnjoj točki današnjeg dana. Podzemni grad Paklenice je nekadašnji bunker, odnosno sklonište izgrađeno u doba hladnog rata, a danas je pretvoren u posjetiteljski centar. Prošetali smo novouređenim tunelima i dvoranama, a pogledali smo i izložbu odličnih fotografija flore, faune i ostalih prirodnih ljepota Paklenice.
Uslijedio je najzanimljiviji dio. Penjanje i absajlanje. U kanjonu Velike Paklenice vodiči su nam pripremili tri smjera penjanja i demonstrirali kako to izgleda, a onda su se oni najhrabriji i koji su još uvijek imali dovoljno snage i energije odlučili također okušati u penjanju i spuštanju uz osiguranje užetom. Mi ostali smo se rasporedili na suncu ko gušteri i samo promatrali i slušali povike „penji!“, „sjedi!“, „španaj!“ Bome su se vodiči Zoki, Dražen i Domagoj našpanali, jer nekima se toliko svidjelo da su odlučili ispenjati sva tri smjera.
Za kraj ovog izleta pao je dogovor da popijemo kavu na rivi u Starigradu uz posljednje zrake sunca toga dana. I tako završava kraj ove predivne dvodnevne priče, maturalac je gotov. Sjedamo umorni u bus, vraćamo se prema Zagrebu i jedva čekamo vrući tuš.
Dan prije izleta sam si mislila što mi je ovo trebalo…ali baš mi je ovo trebalo! Ljepota NP Paklenice se ne može riječima opisati, treba doći i doživjeti tu geomorfologiju! Drago mi je da sam upisala ovu planinarsku školu i upoznala sve ove divne ljude i mogu zaključiti da je to najbolja stvar što sam prošle godine odlučila napraviti. Pusa svima!
Maja P.
