Dva osvrta na izlet: 

7 slapova Mirne 3.4.2021.

Moj drugi osvrt u duuuugom planinarskom stažu moga se pretvoriti i u 8 slapova, a možda i u poplavu koliko je bilo teško upasti u ograničen broj sudionika izleta. Samo što je izlet bio objavljen, nakon nekih 10-ak minuta već je bio popunjen, tako da me poruka „8 si na listi čekanja“ – u najmanju ruku šokirala. Nisam se ni snašla, a ono stiže druga poruka „Rezerviran još 1 autobus, upala si“. Euforija koja se ne može opisati.

Olakšanje što se na izlet ide uz sve epidemiološke mjere. Opet se sad majka priroda poigrala; polazak iz Zagreba je bio ispraćen pljuskom, vožnja autocestom do odredišta bila je kao prolaz kroz 4 godišnja doba – kiša, snijeg, suho pa susnježica, kiša i dolaskom na odredište u grad Buzet prestanak svih oborina, a sunce se bojažljivo pojavilo iza oblaka.

Samim izlaskom iz busa formirali smo kolonu u smjeru Buzetskog kanjona i na veliko naše zadovoljstvo – pozdravili smo našu današnju metlu – vodiča Khalifa Faye, našeg Šimu. Šimu iz Senegala, koji je uz ulogu metle savršeno fotografski pratio naš izlet.

Obilazak je krenuo desnom stranom rijeke Mirne. Već sami početak kanjona je obećavao fantastične krajobraze, kontrast boja; od bijelih vapnenačkih stijena do zelenih jezeraca i slapova rijeke Mirne. Staza je avanturistička: drveni mostići, uske strme staze na nekim dijelovima čak i klizave zbog kiša prošlih dana. Jedan dio staze je bio zahtjevniji, tražila se dodatna fizička spremnost. Penjati se uz stijene, za neke koji su prošli Anića kuk na Velebitu – ovo je bio mačji kašalj.

Današnji izlet bi se mogao opisati kao torta s puno raznovrsnih katova: red hoda, red slikanja s obveznim slapovima i jezercima u pozadini. Pa malo s kamena na kamen prelaženja potoka, bilo je tu i hoda po Mostu uzdaha, penjanja po suhozidu, usputnog čavrljanja s mještanima i njihovim ljubimcima. Atraktivnost same staze daju korita rječice Drage i Mirne u kojima je voda oblikovala jezerca, brzace i slapove, a jedan od najljepših ukrasa su kotle; neobična udubljenja u obliku kotlova koja je voda izrezbarila u koritu rijeke. Na jednom takvom mjestu koje se i zove Kotle, imali smo dužu pauzu za ručak, slikanje, uživanje u neobičnoj glazbi koju je proizvodila rijeka u dodiru sa stijenama, upoznavanje obale rijeke. Neki su čak uspjeli i nabrati rukohvat divljih šparoga za ukusni rižoto, a neki su ih konzumirali kao takve – svježe ubrane iz prirode. Nakon pauze krenuli smo – sada lijevom stranom kanjona – usput posjetivši i ostale slapove u cjelokupnoj njihovoj ljepoti i predivnim krajolicima i kotlama. Sama imena slapova kao da daju posebnu notu osobnosti svakome od njih: Zagon, Bačva, Vela Peć, Mala Peć, Kotli, Zelenšćak i Grljak.

Da vodič Zoran opravda svoje izvrsno vođenje izleta, pobrinuo se i za – izlet iznenađenja. Dakle, nakon predivnih 7 slapova, uslijedio je posjet najmanjem gradu na svijetu – poznatijem po imenu Hum. Obišli smo ga 2-3 puta uzduž i poprijeko, neki su zastali u konobi koja poslužuje najbolji pršut na svijetu (tako kažu degustatori), neki su obnovili zalihe domaćeg alkohola – jer ipak je Corona – potrebna je dezinfekcija. A neki, poput autora ovog osvrta su svratili u mjesnu crkvicu iz doba romanike, iz 12. stoljeća, crkvu Sv. Jeronima – u duhu dana koji je i bio – Velika Subota.

Povratak u Zagreb bio je u tišini, pregledavanju slika koje su uredno stizale na sve aktivniju WhatsApp grupu i još jednom se divili ljepoti viđenog i doživljenog u kanjonu rijeke Mirne.

Zahvaljujem vodiču Zoranu na ukazanom povjerenju da ovjekovječim ovja izlet da ne bi pao u zaborav već ušao u povijest izleta HPD Runolist.

Hvala ti Zorane što smo u kanjonu Mirne bili veselo nemirni.

Vedro

Mare

Drugi osvrt:

Za ovaj izlet tražilo se toliko mjesta više da smo na kraju dobili i autobus više.

Oni kojima je ovo bio prvi izlet dobili su i pravo krštenje jer je u 5 ujutro u Zagrebu lijevalo kao iz kabla.

Nakon te ranojutarnje avanture, naša su dva busa krenula, a mi smo utonuli u san. Ako se tkogod probudio tijekom puta, kroz prozor su ga pozdravljala različita godišnja doba. Bilo je tu kiše i snijega sve dok nam proljeće u Istri nije širom otvorilo svoja vrata.

Iskrcali smo se kod Buzeta i lagano započeli svoj put desnom obalom Mirne. Vodič nam je objasnio da je za sljedeća 2 kilometra potrebno otprilike 2 sata, a ubrzo nam je bilo i jasno zašto. Samo nekoliko minuta niz stazu prestaje civilizacija i započinje vodena čarolija. Slapovi Zagon, Bačva i Vela peć bili su izmiješani

bojama bijele, zelene i plave koje su poprimile još divnije nijanse kad nas je nakon sat vremena blagoslovilo sunce. No, nije sve teklo glatko kao slapovi, bilo je tu skliskih uspona i malih pobjeda prije nego što smo napokon ukrali par minuta pauze kraj Male peći. Na daljnjem putovanju prošli smo i preko

Napoleonovog mosta, a za ručak smo se usidrili u divnim Kotlima, gdje su neki pronašli sastojke za večeru tj. šparoge.

Meni najdraži trenutak bio je kod šestog slapa, slapa Zelenšćak, kada je vodič grupe 2 odlučio da je vrijeme za potočati noge. Na tren smo tako, u tišini, ohladili umorna stopala i uživali u zvukovima vode.

Ima li boljeg recepta za sreću? Zadnji slap Grjok prošao je za tren, još koji prelazak preko Mirne i već smo bili u busu. Za kraj je došao na red izlet iznenađenja, odnosno glagoljaški grad Hum. Neki su iskoristili priliku da kupe sir s tartufima, neki Teranino, a neki drugi sladoled. Bio je to sladak završetak još slađeg dana.

Cvita L.B.