Mišel, Ivor i Mario planinarili od Zavižana do Paklenice

Krenuli na Premužićevu stazu, a pronađeni u Paklenici 🙂

Kaže se da drugi planinari nisu nikakvi izazivači niti konkurenti koje treba pobjeđivati, a planinar ne pobjeđuje niti prirodu kojom je okružen nego joj se prventsveno divi. Eventualno, pobjeđuješ sebe nadvladavajući svoje strahove i fizička ograničenja.

– sviđa mi se ta filozofija!

Ivora sam upoznao u općoj planinarskoj školi HPD Runolist – Zagreb i najjačoj 7G generaciji, a uz još par poznanika već neko vrijeme kujemo plan da pođemo u dvodnevnu avanturu zvanu Premuziceva Staza.

Već nekoliko puta smo pomicali termin zbog snijega koji se ove godine zadržao nešto duže, odnosno proljeće je došlo nešto kasnije. Četvrtak je praznik, a Ivor me zove u utorak i priča kako su on i Mario naišli na HIGHLANDER Adventure stranicu te zna da sam ja 2019. godine prešao stazu HIGHLANDER Croatia u pet dana i kako im se to čini baš zgodno. Jedva čekam da stane, kao što čekaš svećenika na vjenčanju da glasno i ushićeno izgovoriš..DAAAA!!!!!

Koji dan kasnije eto nas na moru!

Četvrtak, 3.6.2021. oko 7:15h se opraštamo i zahvaljujemo ljudini sto nas dopelja..uz podsjetnik da nismo normalni..ode on! A mi..pratimo da zamakne iza zavoja..slobodaa!! Odmjeravanje ruksaka i potvrda sumnje, teški su..pa kreće..idem ja na wc još..da zapalimo još jednu pa idemo..hoće tko rakiju… Ekipa sto je došla na parking nakon nas je naravno već spremna za polazak..mi..idem ja na wc još! (: Krećemo sa parkinga podno Planinarski dom Zavižan na pustolovinu kroz srce Velebita…

Premuziceva Staza je divna, iako položena, bez ijednog značajnijeg uspona naš cilj je oko 33km udaljeno sklonište Skorpovac, no pred nama je cijeli dan prekrasne staze koju svatko treba posjetiti..doživljaj je izvanredan svaki put kad dođem!! Kao i sama staza, sve na njoj je legendarno..Rossijeva Koliba gdje kratko stajemo i hvatamo dah..jak tempo..igramo na svježinu..a i ne znamo sto nas čeka..zanos je tu!

Planinarska kuća Alan nam je poslužila za izut gojze i odmorit se, popit i pojest..dajemo si vremena jer to je negdje pola puta do Skorpovca, možda i malo vise od pola za danas je iza nas..pivo i oduzimanje od ljepote prirode kroz koju prolazimo. Sve je tako nestvarno..vidici, boje, zvukovi i mirisi, a ovi oblutci oblaka iznad nas stvaraju pozornicu predstave, a ti si vjeverica, miš, medo, leptir ili što god poželiš… Kako se dan primiče kraju tako se i mi gasimo i noge su teške i umorne, a ramena od ruksaka teškog 19kg bolna. Kako ga je tek teško nabaciti na leđa nakon odmora, što nam postaje sve češći ritual! Upijamo zadnje zrake sunca i cjedimo zadnje atome snage..te stižemo do skloništa koje je puno i već su dva šatora dignuta što nam se čak i sviđa. Večera i priprema za spavanje uz hrpu upitnika jer umorni smo, noge bride, a ramena upaljena..tek je prvi dan, jel to uopće izvedivo..pitanja samo naviru… Hodali smo 9-10h, ukupno 12h od pokreta sa Zavižana, a sutra je još teži dan…zzzzzz

Jutro..svi spavali kao bebice, odmorni..začuđujuće dobro se svi osjećamo, a Mario zbog žuljeva planira prijevoz iz Baških Oštarija..Ivor i ja se gledamo..idemo?!..idemo!?..ideemoooo do kraja.. i vraća se entuzijazam, a volja se zakucava u krov. Pakiranje i bezobrazna krava (nemila zgoda)..sve već zna..jer u želji da se ruksaku svidiš i da bude prema tebi milostiv spreman si se odreći hrane pod krinkom brige o životinjama. No kako joj ništa nisam dao te joj jasno dao do znanja da prošeta, što ju je povrijedilo, par minuta nakon okrenula se i namjestila guzove iznad mog ruksaka..skok i vjeverica..brzo miči sve..neće valjda..i samo je elegantno odšetala…što??!! Za nju sam ja “bezobraznik jedan”..divno! Slikanje prije polaska, a predlažemo da uđe u udžbenik opće planinarske škole, obavezno slikanje bez ruksaka jer ruksak se stavlja na leđa mikro trenutak prije polaska, nikako prije..nikako prvi! Ta mantra nas je pratila ostatak putovanja i sve do trenutka dok ih nismo doma raspakirali..koje olakšanje! Samo što smo krenuli, novo prosvjetljenje..dolazimo do zaključka da nam ni sveta krava ne može pomoći jer svi imamo različitu opremu, a trpimo istu bol..odupiremo se, pronalazimo snagu i gojzamo…

…friški smo i čak skrenem par koraka sa staze zbog fotke, ne dalje! Mario iako sa žuljevima, hvata dobar ritam i tempo je jak, toliko da stižemo dvojac koji je krenuo 20-30 minuta prije nas..istina da su oni stajali i odmarali no sustigli smo ih..hihihiiiii! Inače, jutros na Skorpovcu u šatoru do kojeg smo mi postavili svoj isto tri lika..sa istom pričom, istim željama i naravno bolovima..i kod njih jedan opasne žuljeve pobro, a dvojica nastavljaju… Lijepo je znati da su negdje ispred ili iza dvojica koja jednako pate. 😉 Uživamo u još relativnoj svježini dana no sunce je sve jače i znoja je sve više, a ovo je lakši dio dana. Uživamo u trenucima i panoramama do Baških gdje ćemo uzeti dužu pauzu za okrepu i odmor, dan je tek započeo..ideemoooo!!! Kod hostela se opraštamo od Maria koji je uistinu stisnu zube i prešao Premužićevu u dan i pol, usprkos žuljevima volja je bila jača..hvala ti jer si nas povukao i dao nam uzor i polet, a dalje je sve na nama. P.S. ostajemo dosljedni i oproštajnu fotku sa Mariom obavljamo bez ruksaka!

Priroda koja nas okružuje u nastavku naše putešestvije je bajkovita i očekujemo sresti vile velebitsk no nas su zapali miševi i zmije kojih ima za izvoz. Tu dolje u korito idemo, a ono nastavlja dalje i dalje.. i nakon nekoliko sati dalje…stižemo mi do naše nagrade, velike strmine..toliko strme da ovaj dio puta čini najtežim uopće, a uspon se svladava četveronoške..uh..ih..OMG!! Iza nas ostaje nepregledno korito koje smo prošli, a mi skrećemo desno, opet u šumu, većinom bukovu, gdje divovska stabla caruju. Teren je toliko nepristupačan da se njim ne gospodari i dio je jedne od najočuvanijih  prašuma Velebita..evo sto o njemu kazuje Miroslav Hirtz koji je ovuda prošao 1925. godine – “Ramino korito izgleda na karti kao pitoma ravnica, a ovamo je rastrgana divljina, vrtača do vrtače, puna kamenih gromada. Pored toga na dnu Korita leži na tisuće oborenih stabala i trupaca, a od iverja mogao bi čovjek da naslaže čitave bregove.” I Ljudevit Rossi 1911. piše da je Ramino korito “zarašteno mladom bukovom šumom”, a još “prije 15 godina bilo je u gornjem Raminom Koritu livada i pašnjaka nu i ti su sada obrašteni.” Tako je i danas, zelena oaza mira, tišine i spokoja u koju kad uđeš satima plahutaš dubokom šumom, duboko u sebi tražeći snagu i pogon jer podne je odavno zamaknulo, a mi smo umorni, preumorni..miceki! Planinarsko sklonište Šugarska duliba smo jedva dočekali, kao spas nakon brodoloma..tu ćemo spavati u njaluksuznijem smještaju. Budući da smo prvi došli biramo predsjedničke apartmane, tik uz staklenu stijenu sa pogledom na moćni Velebit koji nas je taj dan prožvakao, doslovno..umorni smo i iscrpljeni. Prije nego sam utonuo u san gledam nebo sa milijun zvijezda, a ujutro čim sam otvorio oči dočekao me prizor Velebita i utabane staze kojom nastavljamo dalje gojzat u novi dan. Negdje smo na pola ukupne kilometraže od cca. 105 kilometara kroz Velebit. Odmah po polasku nas čeka uspon i otvaraju se prostrani vidici na otok Pag, more i sunce, Velebit oko nas i nešto signala..ako nisi Tele, kao ja! Kulisa je toliko lijepa pa koristim priliku da i ja imam pokoju sliku na kojoj sam lijep..o mirisu nećemo. Paški most će nas pratiti neko vrijeme, no kasnije nastaje problem jer iako satima hodamo on je stalno na istom mjestu, gotovo istom..e živote!

Pitam Ivora jel vidi onu jedinstvenu kamenu kupolu u daljini (Stap na cca. 3-5km)..odgovara, pa nećemo se valjda na taj vrh penjat..jok..samo ćemo proći njenim podnožjem..3, 2, 1..histerični kes! Stižemo do Tatekove kolibe gdje stavljamo vodu za kavu, režemo suhomesnate delicije i guštamo u debeloj hladovini sat-sat i pol. Put nas dalje vodi podnožjem Stapa pa kroz šumu i preko nekoliko brežuljaka do kamene kosine kojom se spuštamo na Rujno i njegove nepregledne pašnjaka. Ravnica nam dobro dođe nakon trodnevnog hoda no ova ravnica nema kraja, a mi hodamo i hodamo..i mislimo: “pa nismo se valjda sad izgubili”..na ravnici! Ipak smo iz prve pronašli kapelicu, posljedni put podigli šator, osvježili se (iako hladnom vodom iz kante, bila je to najfinija i najmirisnija kupka) i skuhali rižoto sa tunom. Dečki s kojima se pratimo od Skorpovca ovdje imaju neke protekcije pa koristimo gužvu i mjenjamo steznik za koljeno u korist piva i Cole..zvjezdano nebo i zvonca stoke u daljini..uživamo k’o prasci! Za sutra je najava kiše ujutro od 6-8h no toliko nam je svejedno da ne navijamo alarm niti imamo plan..zzzzzz

Ujutro kiše iznad nas nije bilo i pakiramo se u miru..no sivih oblaka je pa krećemo spremni kao da će svaki tren pljusnut kiša. Po putu do planinarskog doma Paklenica vidimo da je tu padala kiša, svega kilometar zračne linije od nas..koja sreća! Na domu počinje fešta..kao recimo na dan norijade što već u školi krene. Napuštamo Nacionalni park Paklenica i spuštamo se u restoran Paklenica DINKO gdje završavaju svi penjači i planinari koji imalo drže do sebe jer hrana je prefina..ili smo mi svega željni i pregladni..nije bitno, samo vas molim brzo donesite! Kao što rekoh..svi viđeniji ljudi su tamo, pa tako i naši suputnici ovih 3,5 dana..dečki čestitam..bilo je zadovoljstvo dijeliti sa vama muku i užitak. Mario hvala ti još jednom što si nam drugi dan dao polet i što si došao u nedjelju po nas u Starigrad. Btw..Stravu da mi ostane snimljen trag sam upalio na Zavižanu i od tada ju nisam vidio. Tek u utorak navečer (dva dana nakon povratak u Zg) se dobila i izbacila neki trag, naravno neiskoristiv no bar je došla k sebi. Ja se još tražim u bespućima Velebita. <3

Pozz 

Mišel Prelesnik

#planinarskitrofej

 

Komentar o “Mišel, Ivor i Mario planinarili od Zavižana do Paklenice

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *