Markacistička sekcija odradila svoju četvrtu akciju. 15. – 16. 3. 2022.

Markacisti

Osvrt na četvrtu akciju markacista   5. i 6. ožujka 2022.

Uvijek kad se ide na markacističku akciju veselje je u zraku. Veliko Rujno je već postalo blisko i drago, odlazak tamo je kao povratak doma. Uobičajeni sastanak kod Arena centra, raspored po automobilima i pokret. Sad već imamo i ustaljeni ritam, jedno kraće stajanje na autoputu, nakon prolaska kroz Sveti Rok silazak kraj Masleničkog mosta, još malo okuka uz idilu Velebitskog zaljeva i eto nas na starom mjestu u Starigrad Pakelnici. Pauza je duža jer treba osim jutarnje kave dopuniti zalihe hrane i vode. Čini mi se da nas sad već poznaju, u „našem“ kafiću nas više ne gledaju čudno, mada smo u zimsko doba jedini furešti.

Nakon kave još se kratko vozimo do Milovaca, a zatim započinjemo penjanje do početka naše dionice. Usput primjećujemo nove markacije, naše, spoj sa Čavićima je označen, hodamo brzo, žustro i sigurno. Ovaj dio staze meni je nepoznat pa ga s užitkom prolazim primjećujući kako je krajolik raznolik. Kamenjar, ali ugodan za hodanje, staza prohodna zahvaljujući davnim vremenima kada je stanovništvo gonilo stoku u viša područja. Ali i sada domaće životinje susrećemo po putu; začuđeno nas gledaju, bezbrižno nam stoje na putu, Žac ih glasno tjera u stranu, a ostatak ekipe zaključuje da je talentiran 🙂

Hodanje se odužilo pa smo već pomalo umorni jedva dočekali manju zaravan na kojoj smo napokon dobili kistove i boje u ruke. Rad započinje, uzimam crvenu i ostajem u pozadini, iza bijele ekipe.  Krećemo se polako, Žac dirigira, a kako sam zadnja čujem samo crvena! bijela! temeljna! pojasna! Osjećam se smireno, promatram prirodu i uživam u potezima kista. Upijam okolinu, svaki pređeni korak ostaje zabilježen u memoriji, meni više za tu stazu ne treba markacija, znam je napamet.

Penjemo se sve više i više i ni ne osjećamo da vrijeme prolazi. Zato smo se i iznenadili kad je Žac oglasio kraj radnog dana i tek tad shvatili da je debelo popodne, a mi se moramo vratiti skroz dolje, na početak staze. Počelo je užurbano spuštanje, teško je bilo kontrolirati umorna koljena, a još teže zaobići krave koje su ovaj put bile na još nezgodnijem mjestu. Jedva sam dočekala sjesti u automobil, a onda izdržati dugu vožnju makadamskom cestom do Rujna.

Kod tete Milke smo zatekli još jedno planinarsko društvo, među njima i neke poznate tako da se nakon uobičajeno fine večere druženje nastavilo uz gitaru, čavrljanje i smijeh.

A ujutro specijalna nagrada za prethodni dan. Zapečene palačinke! Ne znam čime smo ih taj put zaslužili, ali teti Milki svaka čast 😉

Međutim, jutro se nije nastavilo u takvom dobrom tonu. Vani je puhala snažna bura i neočekivani nalet srušio je poklopac prtljažnika Žacu na glavu! Ustrajan kakav već jest odlučio je istrpjeti bol i krenuti na akciju, ali vidjeli smo da mu je sve lošije i lošije! Kad je počeo gubiti govor i svijest u panici smo uskočili u auto, s puta lovili slab signal da nazovemo hitnu i jurili nizbrdo.  Ne znam čega me više bilo strah, brze vožnje nizbrdo po tom lošem makadamu ili smrtno sive boje Žacovog lica!

Kad smo ga predali ekipi hitne pomoći svi smo malo prodisali, ali olakšanje smo osjetili tek popodne kad je nakon niza pretraga doktor rekao da je pri svijesti i da nema opasnijih posljedica. A kad nam je kasnije uspio mahnuti kroz bolnički prozor, osjećali smo se kao da se dogodilo čudo! Vratili smo se u Zagreb nedovršenog posla, ali ipak sretni. Lako za to što je ostao nemarkiran kilometar-dva, bitno je da je ostala čitava glava našem Žacu!

Dantea

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.