Osvrt na četvrti izlet Opš 10G Hpd Runolist
Klek 24.04.2022.
Pa dakle… da krenem ispočetka. Nedjelja ujutro, alarm zvoni u 05:05, mislim si kaj meni ovo treba, ali ustajem i motiviram sebe i Kikija na polazak. Kiša je već krenula, čim sam otvorila ulazna vrata kuće. Ekipa nas kupi na odmorištu Desinec pa nismo trebali ići za Zagreb (barem ne danas!). Vozimo se prema Ogulinu, kiša rominja po staklima autobusa, uspavana lica oko mene, a meni u glavi isprepletene sajle oko svake moždane ovojnice, vrtim scenarije, smišljam put (koji zapravo niti ne znam) i svakako plan kako izbjeći uspon do samog vrha, ali onda pomisao: „zar nije ovo tvoja godina pomicanja granica i pobjeđivanja strahova?!”
Sve se briše, pa čak i sivilo s neba (izuzmimo kratkotrajan pljusak koji nas je sve oprao i dobrano razbudio) nakon obilaska Zavičajnog muzeja u kojem smo čuli dosta zanimljivosti o povijesti planinarstva i bilo je fora vidjeti opremu s kojom su se oni penjali na jako visoke vrhove. Autobus, točnije Jozo – The vozač polako diže nadmorsku visinu svakim prijeđenim kilometrom i vozimo se sve bliže uspavanom divu, a nebo se plavi sve više, ooo pa bit će tu i ozbiljnog sunca.
Nakon kratkog ali efikasnog zagrijavanja koje je dodijeljeno Grgi slijedi uspon, krećemo se polako stazom koja je mix blata, kamenja, korijena drveća i skliskog lišća, na oprezu svi, lagano nam postaje vruće ali vjetar nam ne dopušta da svučemo sa sebe jakne i skinemo kapuljače. Nakon tog puta stižemo na dom gdje imamo pauzu za obroke, pivice i rakijice iako nam Aleks savjetuje da budemo umjereni u jelu i piću prije daljnjeg pohoda.
Nakon izlaska iz doma pogledom prema gore umjesto sunca meni mrak pred očima i vrti se opet onaj scenarij s početka, ali ekipa me motivirala i krenula sam hrabro dalje. Krenuli lijepom stazom koja je postajala sve uža, a o provalijama i strmini ne želim ni misliti, jer u oku suza lagano titra, a ljutnja u meni tjera me dalje, „pa mogu ja to, neću ispasti kukavica pred svima, a uostalom ovdje sam da to prevladam”.
Prošla stepenice uz pridržavanje užetom, kratak ali strmi dio s kamenjem i korijenje a onda… zabljesne me ljepota sajle i predivno odvaljena stijena, u glavi kaos, srce lupa. Nakon čekanja da se uspemo jedan po jedan zbog terena, dođe red na mene, držim se za sajlu, gledam gdje da stavim nogu a za početak je moram dići više nego je moja visina uopće 😀 Idem nekako, grabim ja te stjenice, držim se za uže, ukočena od straha ali uspem se gore, a u mojoj glavi oluja osjećaja pomiješana s olujom vjetra na vrhu. Vjetar je bio toliko jak da prilikom grupnog slikanja Danteu je ljuljalo lijevo-desno pa je čudno da smo svi u kadru.
Misleći kako je ovo vrh, slijedi šok… pa mi idemo dalje, do Križa koji se vidi s heliodroma. Vjetar nas ljulja, penjemo se i dođemo gore, slijedi još jedno grupno slikanje, slažemo se u grupu, Silvestar stoji na povišenom dijelu tako da ga vjetrić ljulja da uopće ne mogu gledati u smjeru fotoaparata i veselo se smješkati. U mislima sam već dolje, još samo da to pretvorimo u realnost.
Krećemo, Aleksandra me vodi za sobom i daje upute da pratim njene korake i da je pozorno slušam. Uz veliku pomoć Aleksandre i Filipa kojima sam neizmjerno zahvalna jer danas je pomaknuta moja granica i to je velik korak za čovječanstvo… khm šalim se, samo za mene. Koračam veselo obroncima Kleka, mislim na palačinke i adrenalin mi udara u glavu i letim i letim… Da skratim, nakon čvorologije, spustili se na palačinke i otišli u neki cool birc na kavu s koje smo opet gledali Đulin ponor i dalje nakon toga utonuli u sivilo autoceste s našim Jozom i tako do doma.
Hvala Mari, Aleksandri, Dantei, Zoranu, Marku i Silvestru na puno strpljenja s nama trapavima a smijeha s onim hrabrima. Do nekog idućeg puta…
I za kraj, sorry Muž, neću te više sramotiti, obećajem 😀
Anita M.
