Deveti izlet OPŠ 9G Paklenica – dodjela diploma 23. i 24. 4. 2022.

Osvrt na završni izlet OPŠ 9G Hpd Runolist

PAKLENICA 23. i  24. 4. 2022.

Stigao je i taj dan. Dugo isčekivan, gotovo pola godine. Nakon što je zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta u jeseni 2021.godine završni izlet 9G HPD Runolist odgođen, održan je ovo proljeće. Uz buđenje prirode i mi smo se budni i vidno raspoloženi u subotnje jutro uputili u našu avanturu. Uz veliku vjerojatnost kiše prognoza za većinski dio vikenda baš i nije bila obećavajuća. Nekolicina školaraca je iz tog razloga ipak odlučila ostati kod kuće – uh, kakva šteta za njih!

Dio ekipe nam je možda oduzet, no, mi ćemo zato umnožiti dobru energiju!

Ni najave za loše vrijeme niti teški ruksaci nas neće omesti u tome da maksimalno uživamo u našem vikendu! Hej, pa kakvi bi mi to planinari bili da se svega plašimo!

Pri samom kretanju autobusa prema našem odredištu utvrđuju se već dobro znani rituali. Vade se razne rakijice i likeri sa kojima kojima dan odmah bolje starta! Sunce nas prati već od jutra, a nakon par domaćih kratkih čak i ono nekako ljepše sjaji! No ne brinite, našoj generaciji imena Disko Droneri nije potreban alkohol da se zabavimo i opustimo – ono što nas prvotno pokreće je definitivno pozitivna vibra! J

Osim jutarnjih tekućih pokretačkih oblika na red su došle i konkretnije stvari – radimo kratku stanku na Macoli i tu se uz kavicu vade sendviči. Siti i okrijepljeni vozimo se dalje te oko 9h stižemo na naše odredište. Autobus nas ostavlja pred samim ulazom u NP Paklenica, a mi nakon razgibavanja preko malog potočića krećemo u pravu avanturu!

Dok prolazimo kroz samu utrobu južnog Velebita u ovome kanjonu, većinskim dijelom nas okužuje šumska zajednica stabla bukvi i crnog bora po čijoj je smoli, paklini ovaj nacionalni park i dobio ime. Na UNESCO-ov popis svjetske baštine 2017. godine uvršten je baš zbog svojih prekrasnih bukovih šuma te same veličine.

Osim prekrasnog zelenila i raslinja koje nas okružuje shvaćamo da nas ovom području obitava i priličan broj koza. Svojim crnim „friškim bombicama“ kao da su nam netom označile put, no ipak se držimo markacija. Tek što smo nakon strmog uspona uhvatili malo ravnog dijela vodiči nam kažu ovdje ostavljamo ruksake, a nešto za okrjepu uzmite sa sobom. Sa desne strane nas gleda Anića kuk – velik , strm i zbog oštrih stijena čini mi se kao da je pomalo namršten… Iako sama visina od 712 metara može zvučati kao nešto što nije suviše zahtjevno, nemojte ovom podatku pridavati prevelik značaj, jer mnogi su mi viši vrhovi bili lakši zalogaj od Anića kuka. Okupani suncem nakon desetak minuta hoda slijedi pravi uspon na kojem pada nešto više kapljica znoja! Stijene su oštre i na nekim mjestima se pali pogon na sve četri. Markacijska obilježja su odlično postavljena što nam uz pomoć vodiča uvelike olakšava uspon tj. odabir smjera penjanja.

I tu smo – na vrhu ove fascinantne vertikalne stijene! Vrijeme je za okrjepu i uživanje u vrhunskom pogledu, a ljepote su gdje god pogledaš –  Pag, Svetog brdo, Vaganskih vrh…

Nakon stavljanja žiga u knjižicu, silaska i slaloma kroz oštre stijene dolazimo do cvjetnih livada uz pogled na mirila. Mirila su mjesta gdje sunce i kamen čine sveti spoj te duša starih velebitskih naroda nakon mjerenja prelazi u svoje mirilo i dobiva novi dom. Sada već pomalo iscrpljeni preko sela Jurline dolazimo u Planinarski dom Paklenica gdje noćimo. Neki su umorne noge osvježili u potoku koji je tik do doma te nakon ugađanja osjetilima stvari ostavljamo u sobama. Slijedi ukusna večera te prezentacija putovanja na Kilimandžaro naše drage međimurke Ivane. Uz pjesmu, gitaru i razmjenu dojmova zaključujemo ovaj stvarno nestvaran dan!

Kiša, koja je ujutro pljuštala,budi nas iz sna te pomalo teške noge kroče na doručak. Nakon toga uzimamo stvari, razgibavamo se i krećemo prema Manitoj peći. Na sreću kiše više nema te nakon sat vremena hoda i uspuhani od strmog katapultiranja preko trinaest prijevoja stižemo do špilje. Planinarski dio naše dvodnevne avanture spuštanjem prema kanjonu privodimo kraju i nakon kratke pauze slijedi adrenalinski dio – demonstracija vježbi penjanja. Neki su otkrili koliko su jaki, neki da mogu više, a neki su pobijedili strahove i iznenadili sami sebe! Ispunjeni srećom i pozitivom odlazimo na okrjepu u Starigrad te siti i sa velikim osmijehom krećemo za Zagreb.

Nakon našeg puta, naše diskodronerske 9. generacije i zadnjeg izleta u ovoj formaciji mogu reći da sam neizmjerno zahvalna i sretna zbog ovog višemjesečnog planinarskog iskustva! Naučili smo bezbroj lekcija, što o sebi , što o prostranstvima oko sebe. Upoznali dio ljepota naše predivne zemlje, saživili se sa prirodom, disali je i upijali njezine djeliće mjesta koje smo posjetili.

Osim upoznavanja nezaboravnih lokacija, sa sobom nosim nova poznanstva od kojih se neka polako pretvaraju u prijateljstva. Jer Runolist nije samo cvijet , Runolist su ljudi!

Ovim putem ću se zahvaliti cijelom HPD Runolist na predanosti, iskustvu i volji da nam prenese nova iskustva i znanja! Pokazali ste visoku razinu solidarnosti , truda i što je najbitnije ljubavi prema onome što radite! Vjerujem da su upravo to razlozi zbog kojih će većina nas nastaviti njegovati naučeno te svojom sviješću pozitivnim pristupom djelovati na okolinu!

Također, zahvaljujem i svim polaznicima generacije jer je svatko od nas jedinka, ali smo skupa činili jednu jako lijepu cjelinu!

Dragi moji, vrijeme je da Jastrebi visoko polete i dotaknu još puno visina!

Vedro!

Vlatka Ogulinac

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.