Konj

Dva osvrta na izlet

Kamešnica/Cincar BiH  dana 15. – 18. 11. 2024.

 

Ovaj blagdanski trodnevni izlet započelo je nas 29 planinara uz glavnog vodiča Gabrijelu, desne ruke Igora i Vedrana te vodiča u pripremi Antonije-Tonke, Luke, Petra. Po ukrcaju,  odmah je počelo žustro jer je naša S. imala rođendan, što se pokazalo jako dobro,  jer cijelom turom nam doista ničega nije nedostajalo. Putem nas je pratila bura te je put išao obilazno preko Obrovca, a dolazak u Planinarski dom Bijelo Polje u Podgradini kraj Livna (Podhum) bio je tek iza ponoći.

Okvirni raspored spavanja definiran je u autobusu, te je formirana grupa na katu od 5 članova koji su svaki u svom tonalitetu izvodili  eine, kleine nachtmusik.  Neki su nam zavidjeli (vjerujte ne bi vam to preporučila)  jer je ostatak planinara bio smješten na prvom katu u spavaonici koja nije baš najbolje, kako se ono kaže, dihtala. Bura je bila cijelu noć tako da ni sto dekica nisu mogle pomoći. Zrak je bio predivan, čisto vrijeme, ali jako hladno.

U osam sati bio je polazak na prvu turu vrh Konj. Uputili smo se cestom do planinarske staze koja je dijelom i 13 km hodočasnički put do Sinja. Naša tura prema oznakama uz prvo vrilo traje oko tri sata. Međutim, kako je i prije samog putovanja Gabi najavila da nema žurbe, i da ćemo svi stići na vrh pa makar trajalo i pet sati, tako je doista i bilo.  

Žustri su išli naprijed, manje žustri u sredini, a ostatak u svom ritmu uz metlu Igora. Nakon dva sata, došli smo do sasvim lijepog planinarskog skloništa Peštino vrilo (1350 m) gdje smo napravili kratki odmor, nešto pojeli i fotografirali se. Potom smo krenuli do našeg krajnjeg cilja, vrha Konj. Išli smo krivudavim zemljanim stazama do prvog grebena, a potom po miješanom terenu prema vrhu.

Žustra grupa nam je bila orijentir, ali svako malo su nestajali s horizonta tako da sam u sebi razmišljala  je li mi to zaista trebalo i gdje je više taj Konj.  Moja grupa predvođena S.  od oznake do oznake, polako ali sigurno se kretala do vrha. I onda, napokon taj trenutak vrh, visoki križ, kamena oznaka Konj 1856 m i prekrasni  pogled na Livanjsko polje, jezero Buško Blato, planine Dinaru, Cincar, Tušnicu, Vran, Čvrsnicu, Biokovo i Mosor. Visinska razlika iznosila je 1160 m.

I,  tada počinje fotosession. Svi fotografiraju, ali samo je jedna M., koja bilježi za nas sve.  Nakon odmora, krenuli smo prema Podgradini, istim putem, ali malo čvršćim hodom kako nas ne bi uhvatio duboki mrak. Prehodali smo ukupno 15-ak  km. Pun mjesec, čista arija, umorni,  ali vedrog duha vratili smo se u dom.  Večera je bila u 18 h, i tu nam je naš domaćin Željko uz kuhara Stevu doista priredio veselje s toplim, prefinim  gulašem. A repete je doista  bilo za sviju.  Nakon okrijepe i laganog druženja,  zapravo smo svi, više – manje otišli u spavaonicu, jer nas je sljedeći dan čekala još jedna tura na  Cincar.

Ovaj put smo krenuli odmah ujutro u 7 h, jer smo morali ići autobusom do Trga domovinskog rata u Livnu, a potom kombijem do početka staze.  Od  prije sam znala da ne treba vodičima baš sve vjerovati, posebice kad kažu još pola sata, ali kada kažu kombi, a dođe kamion s  kockastim balama slame kao sjedalima, onda je to sasvim nešto drugo. Prvo sam pomislila, sigurno se  Gabi šali, da joj je to netko poznati kojeg samo pozdravlja. Doista nismo vjerovali.  Popeli smo se preko platforme u kamion, sjeli jedan do drugog i smijali se.  Majko mila, da me sad vidi…..  Naša vodičica  je samo mahnula i rekla  „Društvo vidimo se!“.  

Platforma kamiona se digla,  više ništa nismo vidjeli,  prašina posvuda, i  ljulja li ga ljulja. Nismo znali – ide li ona ide  dalje s nama ili ne?  No, mudrica nas ipak nije ostavila. Dakle, kamion s ceradom, za koji smo pretpostavljali da možda ipak služi za prijevoz  opreme za vodoinstalatere, a ne za ovce, doveo nas je do početka staze. Uz nas, je ovaj put bio i naš domaćin Željko, koji je dao jasne sigurnosne upute kada gledamo prema Cincaru samo tko treba ustranu (toalet),  neka ide desno. U blizini je bila linija razgraničenja prema Glamočkom polju, a što je  sigurno,  sigurno je. 

Laganim korakom, kretali smo makadamom nekoliko  kilometara dok se nismo počeli penjati uz planinu. Travnati teren, buseni poluvisoke trave, korak po korak, tu i tamo koji kamen, polako  uzgor. Ovaj put su se formirale samo dvije grupe,  brzi i manje brzi. Manje brze je vrlo lijepo vodio Vedran. Metla je bila ovaj put Gabi.  Nama, manje brzim je bilo izvrsno, jer je prepoznala naše potrebe i užitke odmora na suncu.  Ukoso, pa ravno gore, po  grebenu i  napokon taj  dvijetisućnjak Cincar (2006 m). Visinska razlika  iznosila je 750 m.  Sam vrh Cincar (2006) je na prostranoj visoravni između četiri najveća kraška polja u BiH: Livanjsko polje,  Duvanjsko polje,  Glamočko polje i  Kupreško polje,  tako da je pogled bio zaista predivan.

Nekima je bio prvi takav uspon, pa je posebno zabilježen taj trenutak slave.  Na vrhu je puhalo, bilo je snijega, ali par metara niže u zavjetrini, napravljena je pauza za ručak. Nismo bili jedini, bilo je još planinara s prekrasnim pratiteljima psima koje je lijepo bilo vidjeti.   Moram priznati,  poseban osjećaj ljepote i osobnog uspjeha.

Nakon, pola sata krenuli smo vršnim grebenom prema dolje, budno praćeni od naših vodiča,   jer opreza nikad dosta, naravno uz povremene pauze za presvlačenje i ekipiranje. S obzirom na to,  da iznenađenja od glavne vodičice nikad dosta, kad smo došli do sjecišta puteva, vidjeli smo stampedo  divljih  konja, što je bilo nešto nevjerojatno i prekrasno.  No, nije to bilo jedino iznenađenje mudrice. U povratku kamionom,  već blago opijeni suncem i zrakom orila se pjesma kad je  kamion je stao i ukrcao tri planinara. 

Ekipa (ženska) je utihnula. Jedan planinar je doista izgledao kao mitološko biće. I to ne bilo kakav. Po mojoj slobodnoj procjeni Apolon. Tu. U preriji. Među nama. Brzo smo se osvijestile, nastavile s pjesmom, a putnicima dali da malo isperu grlo od prašine.  Kao brižna planinarka, naša M. nostrum Croaticum nije dozvolila da ljepotan slučajno ima koju slamku na sebi, pa mu je  diskretno, onako od srca,  pripomogla.  Malo je problijedio. Ali mi smo takve, što možemo, brižne. Na kraju ove ture, uspjeli smo popiti brzu kavu u Livnu, a potom smo se vratili na finu večeru u dom.  Ovaj put, nitko se nije žurio na spavanje, bilo je pjesme, plesa, zafrkancije, kartanja.

Sljedeći dan bio je ipak malo duži spavanac. Nakon doručka i pospremanja iza sebe, krenuli smo za  Zagreb.  Neki umorni, a  neki neumorni.

S nama runolistašima, bili su i iz drugih društava Matice i iz Medvednice za koje vjerujem da su jednako uživali. Hvala odličnoj ekipi i našim vodičima!  Bilo je to jedna, vrlo lijepa blagdanska,  planinarska tura u BiH.

Ivona VŠ

 

 

Drugi osvrt

U rijetkim trenucima u kojima mogu biti sama i upiti mir i ljepotu svojeg “grada koji teče” jedino čega se sjećam toga dana bila je molitva. “Molim te Bože, samo da mi ne kaže da se više neću moći uspeti na planinu”.

Izašavši tog dana iz ordinacije, ne znam jesam li ja imala veći osmijeh ili cijenjeni dr. ortoped veći upitnik iznad glave jer sam ga uvjerila da će bol koju osjećam dok hodam nestati za dva tjedna jer “ja idem na Kamešnicu i Cincar”. Za koliko kažete gospođo, dva mjeseca? Dva tjedna, doktore. Ako ništa drugo, bar sam ga pošteno nasmijala.

Snaga volje je strašna stvar, ali strah od poraza od vlastite nemoći i činjenice da ću možda svojim nepromišljenim odlukama razočarati druge tako se perfidno uvuče baš onda kad ga najmanje trebaš. Za njega postoji samo jedan lijek. Prijatelji. Ljudi koji nas vole i vjeruju u nas kad je najteže. I eto me u taxiju prema Velesajmu!

Neviđena gužva, auto na autu, bookloveri su opsjeli Interliber, a ljubazni taksist mi priča o svojoj imućnoj obitelji tamo negdje far, far away i zašto je baš ovaj posao njegov posao snova. Može li to malo brže? No, mam.

Stižem u minutu i krcam se među neka nova i neka stara i draga lica i idemo! Vedran prebrojava, Luka provjerava, svi smo tu! Gabi nas mirnim, ali strogim glasom upozorava da kod nje nema labavo, no ipak, pred nama su “dani bez brojaaa, imena i bojaaa”. To je to Nataša, nema nazad.

Ugodnom noćnom vožnjom stižemo do odredišta i opet šok. Gabi nam tugaljivim glasom saopćava da s nekolicinom drugih spavam na drugom katu. Eto ti Nataša, nisi mogla jednom šutjeti i ne postavljati pitanja poput “Ima li pitke vode” i “Mogu li si nešto skuhati u domu” i malo se za ta tri dana skinut s vegetarijanstva za opće dobro, nego sad po kazni ideš na drugi kat na krevet na kat. A dobro, što se mora… No, kad tamo, ljudi moji, drugi je premija! Toplo, kupaonica preko puta, glavni zgoditak! A prvi? Prvi su nastanili runolistovi pingvini kojima je sa sedam teških slojeva čarapa, pidžama, jakni, kapa, vreća i deka još uvijek bilo hladno. Pogled na njihovu bezžbuknu spavaonicu i smrznuta lica iduće jutro bio je dovoljan za duboku zahvalnost.

Doručak, kavica, spremanje i evo nas na startu. Vesela lica pod naletom ledenog zraka navlače rukavice i kape i pogledavaju u vedro nebo koje obećava i svi jedva čekamo krenuti.
Do početka staze hodamo kroz uspavano mjesto Podgradina na obali Buškog blata (jezera), a led na cesti skoro nam je onesposobio našu Gabi. No Gabi kao Gabi, uporna i predana svom pozivu i izuzetnoj volji da nas odvede do vrha, stisnula je zube i pokazala Konju zube. Sorry, Konju, ali jedan na jedan s Gabi – nemaš šanse 😊.

Do vrha uživamo u šumskim vidicima, šuškanju (i sklizanju) lišća pod gojzericama i probijanju sunca kroz ogoljelu šumu bukve, jele i smreke. U Japanu se probijanje sunca kroz drveće zove Komorebi i ima posebno značenje. Osim što nam hrani dušu, podsjeća nas da tražimo pozitivnost u malim stvarima koje mogu pomoći odagnati sjene sumnje ili tjeskobe. I doista, ima nešto u tom usponu kroz šumu, u suncu koje grije tek probuđena lica, snazi koje daje za one uspone i vidike koji tek dolaze.
A onda se ukazalo i Peštino vrilo, sklonište smješteno u blizini izvora vode na maloj, ali za umorna tijela dovoljno prostranoj livadici, kao stvorenoj za prvu klopu i odmor na suncu.
Ako se vratimo na priču s početka i onu sumnju u vlastitu snagu za finalni uspon, pogled na ono što nas čeka iznad livade nije mi ulijevao povjerenje, ali opcija ostanka u skloništu bila je odavno odbačena.

Izlaskom iz šume i hodom krševitim terenom pod nama se ukazuje široko Livanjsko polje i planine koje ga okružuju, pogled na Buško blato sa sad već prilično lijepe visine, a pred nama bitka za osvajanje vrha Kamešnice zvanog Konj. Ne znam kako drugima, al’ taj Konj meni kao da je sve dalje i dalje bježao dok sam ga pokušavala sustići. Tek što pomisliš, evo ga, tu je, odjednom grupi broj 1 više nije bilo ni traga ni glasa, a od njih je ostala tek poneka mrlja na vrhu brda.

Sva sreća na dobrim cimericama koje su se iskazale timskim duhom i motivacijom “evo, samo do one stijene i onda odmor”. I tako smo, korakom (ne)lakim u tili čas bile na Konju. Mašala.

S vrha se vidik pružao u svim smjerovima prema Bosni, Hercegovini, Dinari, Mosoru, Biokovu i doista je bio veličanstven kao i topao i sunčan dan u kojem smo uživali na improviziranim travnatim ležajevima na padini prema morskoj strani. Oh, kako mi malo za sriću triba.

Povratak je bio umoran, kvrgav i sklizak, a za kraj nas je počastio predivnim punim mjesecom koji nam je obasjavao put cestom do doma. Čežnja zvana topli tuš, krevet i večera svakim je korakom bila bliža. Umjesto u devet u krevet, u sobi 4+1 bilo je u osam u krevet i te noći smo zaspale umorne izuzev našeg cimera, on je još imao nekoliko metara drva za ispiliti. Podsjetnik za obveznu opremu za mućodnevne izlete: čepići (za uši).

Drugi dan nam je, osim zubatog sunčanog jutra, donio i iznenađenje u vidu prijevoza do točke u kojoj se nalazimo s lokalnim vodičem Željkom kako bismo zajedno osvojili planinu i vrh Cincar. Ni manje ni više nego kamion s ceradom i balama sijena za sjedala. Svaka čast drugim izletima, ali taj kamion će se još dugo spominjati!

Vijugavom cestom stižemo do Željka i zajedno kroz nemilosrdni travnati uspon bez staze i puta osvajamo nove vidike korak po korak. Dan kao izmišljen, sunce nas prži, a naš dragi Vedran ekipicu broj 2 tješi i bodri, skakuće kao gazela gore dolje i ne daje nam da odustanemo. I doista, svakim časom vizura pred nama se mijenja, izmaglica u dolini nestaje, a put nam razveseljava poneki suhi cvijetak. I eto nas, stigosmo! Pri samom vrhu nije bilo druge, iz kratkih rukava na sebe smo brzinski navukli sve što se dalo. Ledeni vrh Cincar pokazao nam je svoje pravo lice i iako je pogled bio predivan, lakše se disalo par metara niže…a, uz gutljaj-dva iz pljoskice i rođendansku tortu, još i lakše.

Povratak po drugom hrptu planine bio je dijelom zasniježen, a na putu smo susreli planinare u suprotnom smjeru, borove patuljastog rasta i predivnih majušnih češera i razrušene kućice koje su jednom davno nekome bile sklonište. Busenasta trava bila je izazov za teške i umorne korake, ali kad ti na dnu Gabi da 5, sve je lakše. No tu putu nije bio kraj…u zavoju na zavoj po kamenitoj cesti nimalo ugodnoj za bolna stopala pomaže priča s dragim ljudima, smijeh i dijeljenje iskustava i života i u tim trenucima rađaju se neka nova prijateljstva.

Uz jedini, ali predivan prizor na livanjske divlje konje koji sretni i slobodni lutaju ovim bespućima, dočekasmo naš kamion. Pa kad ljudi kažu da su odrasli i da se više ne znaju zabavljati – ma lažu!!! Znači jedino što nam je preostalo u toj našoj drmusavoj prašnjavoj avanturi bila je pjesma i smijeh, a toga nama u Runolistu ne fali!

S pjesmom smo dočekali drugu večer i u slavljeničkom tonu završili našu lijepu hercegovačku priču. Tu noć smo spavali kao bebe, a naš cimer bio nam je jako dobar, ali tako i treba jer zna da drugi put uz njega vjerno stoji ekipa za 4+1.

Buđenje u toplo južno jutro donijelo nam je osmijehe, osjećaj povezanosti, topline i osobnog uspjeha i jednu sasvim opuštenu kavicu u Livnu, a bus je do Zagreba mirisao na pite. Ponovilo se!

Na kraju, od srca hvala našoj Gabi i svim vodičima koji su nam bili dobri i pažljivi i koji su se, kao i uvijek, pobrinuli da nam avanture i veselja ne nedostaje!

Nataša Poljanšek

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)