Prije više od 10-tak godina jedno Moslavačko dijete skupilo je svoje kofere i stiglo u metropolu. Zelene livade, bukove šume i žubor potoka zamijenila sam sa vrućim asfaltom. Gradski život promijenio je moju dotadašnju rutinu i narušio fizičku kondiciju. Bilo je pokušaja uvođenja raznih aktivnosti no sve su završile vrlo brzo. I onda je frendica Marija izvalila: „Ajmo u planinare“!

Upis u HPD Runolist bio je doživljaj ravan priključivanju „partiji“-sa predsjednikom, tajnikom, članskim iskaznicama i potpisima prisutnosti na sastancima. 16.01.2019. postala sam planinar-bar na papiru.

Prvi izlet bila mi je Obzova na Krku. Bez ikakve kondicije knjiški moljac koji sjedi po 9h u uredu zajedno sa kolegicom Ljiljanom pratio je korak grupe iskusnih planinara i uspeo se na vrh. Pogled na more, oblake…to plavetnilo oko mene, bilo je kao prva doza „heroina“. Sutradan sam imala pomalo bolne mišiće no već u pola 8 ujutro surfala sam po stranici društva i godišnjem planu izleta. Oduvijek su me očaravali ti pogledi s „brda“ kad ispred tebe leži grad ili pak neko divlje prostranstvo a ti shvatiš koliko si mali i koliko je sve ovo oko tebe veliko i prekrasno.

„Drogirana“ svojim prvim iskustvom nagovaram i svoju frendicu Maju pa ponosno i nju upisujem u planinare. Slijedeći izlet….Učka. Ne čitam ja oznake zahtjevnosti staze, ne znam ni što znači K3 a u Google upisujem jedino „najljepši vrhovi Hrvatske“. Osim toga, ide se na Učku. Učka i ja….mi imamo jednu posebnu vezu jer ja sam „Istrijan u duši“ i svaki put kad je vidim osjećam se ko´ moreplovac koji se vraća doma s duge plovidbe nekim tuđim morima.

Poučena prvim izletom dodatno sam se opremila štapovima i ruksakom. To sam zaželjela kada sam „puhnula u svjećice svoje rođendanske torte“ i moje frendice planinarke ostvarile su mi želje. Marija se „banja“ u toplicama ko´ neki penzić a Maja je sa mnom i gleda me ko čudaka koji je pokupovao sve gadgete jer je to „must have“ thing.

Autobus nas vozi do Lovranske drage i moram priznati da mi se smučila i sama vožnja zavojitim „kozjim stazama“ do tih 391 mnv. A planiram se popeti na vrh od 1.401. O luđakinjo!

Krenuli smo. Maja mi vrlo brzo pruža moje štapove koje sam joj dala i saopćava da odustaje jer misli da ona to ne može. Zaostaje za grupom i govori mi „Odi ti, ja ću se ipak vratiti“. I ja nastavljam, uvjerena da je ona već negdje kod busa. No onda preko komunikatora skužim da je Maja na začelju sa vodičem Filipovićem.

Grupa ima svoj tempo, hvatam ga ja, ali isto tako hvatam i zrak no njega nema. Ne osjećam ja noge, ni bolove u mišićima, ja osjećam samo udarce svog srca i nalet vrućine u obrazima. No gazim, svaki korak sam bliže infarktu. Pomislih…koliko stoji dolazak helikoptera na Učku jer valjda će me njime pobrati kad se konačno onesvijestim. Puno, ufff…sigurno puuunooo. Ne znam da to pokriva ovo siroto dopunsko i dodatno zdravstvo koje uplaćujem. „Diši budalo, nemaš love za helikopter“! Osim svojih stopala i stopala svog prethodnika ne vidim ništa. A u glavi mi Maja, gdje je, jel se penje, jel joj dobro? Ostavila sam je tamo negdje iza i sad ne znam ništa. Osluškujem svako malo komunikatore i čujem najednom Filipovića „Krećemo se“. Ajde, dobro je.

Sad mogu malo pogledati i prirodu, žive smo, mogu onda malo i uživati. Ostalo mi je u sjećanju jedno živopisno urušeno stablo presvučeno baršunastom mahovinom. Istra, zemlja divova i vila, bože što te volim! I onda…paf…uspon. Ko´ da se prethodnih sati nismo uopće penjali a samo to i radimo. Ma koji uspon, ispred mene je faking litica. Ljuuudi, dajte uže, klinove, sajle….kak´ vam se to sve uopće zove. Heeelp!

Jooooj, Marija i ono njeno „ajmo“; je…..ti glavu ludu, pa sad ću tu poginuti ko´ zadnja budala. Mogu li ja to-pitam vodiča Krešu. „Ma sad se ne isplati umirati“ odgovara mi on. „I ako padaš, pokušaj se okrenuti na leđa“, nadoda. Aha, kak ne, dočekat ću se na sve četiri ko´ mačka. Ma jesi ti lud čovječe? Gledam gore, vidim početak grupe i cik-cak liniju po sred te grdosije ispred nas. Netko poviče: „Pazi ide kamen“ i uz mene se odozgora otkotrlja neki kamen. U mojoj glavi bila je to gromada u slobodnom padu koja može odvaliti cijelu kuću. Lijeva noga, lijevi štap, desna noga, desni štap, punim stopalima, izbjegavaj lišće jer ne znaš što je ispod njega – kaže mi Krešo. Ok, neću više gledat gore, još manje dolje jer mi se vrti u glavi. Gledam svoje gojzerice. Prljave su. A možda da sam ipak kupila one crvene…bila bi ljepši leš sad kad odletim dolje. 😊

Odjednom, opet smo na ravnom…i ja sam živa. Juuupiii! Prvi trenutak radosti a odmah iza trenutak užasa. Isuse, šta će Maja? Kad ona dođe ispod onog čuda uz koje sam se sad uspela i pogleda gore – ma ne samo da se neće penjati već će me strpati u ludnicu što sam je dovela ovdje. Hodam dalje, vidim par ljudi ispred sebe i to je to. Maaaglaaa svuudaaa magla oko nas ¯¯¯.Puše i neki hladan vjetar, pada ta magla po nama, zima mi je i pitam se gdje je Maja.

Znala sam gledati filmove o alpinistima koji su ginuli na planinama i uvijek se pitala što ih je tjeralo gore, a kod kuće u dekici je toplo. A što mene natjeralo ovdje? Nedjelja je, mogla sam biti u pidžami i cijeli dan grliti svoju šalicu kave dok mi Mrvica šapicama grije noge. Dok ovo pišem Mrvice nažalost više nema ☹, a bit će i sve manje nedjelja u pidžami. Jer ja sam već dobrano zagrezla u ovisnost zvanu planinarenje. Kroz maglu i hladnoću probismo se na taj Vojak. Ok, sad mi se konačno može i povraćati od muke, ber neće odletjeti za vrat nekom iza mene. Nego, što, to je to? Tu smo? Ma piece of cake. Hahahaha, grohotan a opet nečujan smijeh u dubini moje duše.

Sjedam na drvenu klupicu ispred kule i gledam prema stazi. Čekam! Drugi dijele ploskice s rakijom, orahovcem, jede se, smije se kako od magle ne vidimo ništa a trebali smo vidjeti cijeli Kvarner i Istru. Ja nisam ni žedna, ni gladna a nije mi ni do smijeha. Ja čekam da iz magle dođe Maja. Kad se zaorio pljesak i kad su Filipović i ona stupili na Vojak, e tad sam se mogla konačno odmoriti. „Ne pričam s tobom 12 dana! „ – bile su Majine riječi kad je došla do mene.

Mi smo se popele na Učku! Dvije neiskusne luđakinje koje dane provode okrećući se na uredskim stolicama kao djeca na ringišpilu. Popele smo se s pravim planinarima … i ostale čitave. Sa mnom se penjala i „teta iz Rusije“ kako smo je kao djeca u školi zvali. Nekad sam se u te „ženske“ dane jedva odvukla na posao a danas stojim na vrhu Učke. Znala sam ja, ti si moja planina. „Učka gora, kao slika njena, zakantala trajna nina nena“ ¯¯¯.

Hvala svim ozbiljnim planinarima HPD Runolista što su trpjeli dvije naivčine, no zahvaljujući Vašem razumjevanju mi ćemo unučadima pričati kako smo se „spentrale nebu  pod oblake“.

27.03.2019., Albina Rolić