OSVRT NA TREĆI PLANINARSKI IZLET 5G OPŠ-a NA KLEK

Prema legendi na vrhu se Kleka  za olujnih noći održavaju sijela vještica, vilenjaka i vila iz cijeloga svijeta.

Svi znamo da su uobičajeni rekviziti vještica metla, šešir i lonci. Vješticama lonci ne služe za kuhanje običnih obroka, nego za spravljanje čarobnih napitaka, a metlom ne čiste nego na njoj lete. Izraz „metla“ koristi se i vezano uz planinarenje. Metla ili gonič, kako su nas naučili u planinarskoj školi, zadnji je vodič u koloni planinara koji brine za one članove skupine koji su zaostali u napredovanju zbog razlike u kondiciji i brzini hodanja članova skupine.

Smisao je postojanja te „metle“ da se osigura kako se ni jedan planinar u skupini onih koji su organizirano, zajedno krenuli u planinu ne bi izgubio u planini te da, ukoliko je to ikako moguće, svi koji su krenuli i stignu do vrha ili drugog određenog cilja. Iako je jedno od osnovnih pravila planinarenja da najslabiji član skupine bude odmah iza prvog vodiča i da se ritam skupine prilagodi tom najslabijem članu, može se dogoditi da to u praksi nije moguće baš tako izvesti zbog nekih nepredviđenih okolnosti na strani tog člana skupine ili na strani skupine.

Dana 28. travnja 2019. godine uspostavilo se da sam ja bila najslabiji član skupine koja je krenula na Klek i da bih se popela na vrh tog dana, morala sam prihvatiti sve ono dobro i loše što mi je sudbina odlučila servirati. Prema planu puta krenulo se u 7 sati s parkinga pored Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog autobusom. Te nedjelje nisam imala vlak iz Gajnica u odgovarajuće vrijeme i odlučila sam da neću otići na vlak, nego ću autobusom i tramvajem. To mi je bila prva pogrešna procjena tog dana. Autobusa nije bilo jako dugo, nisam mogla doći na vrijeme ni do taksija, kasnila sam, iznervirala sam se, morala sam javljati da kasnim i moliti da me se pričeka i na kraju sam se u dogovoru s grupom ukrcala u autobus sa zakašnjenjem kod Hotela Antunović.

Naravno da je i taksist primijetio da smo uhvatili sva crvena svjetla na semaforima od Črnomerca do Antunovića. Prilično sam se iznervirala već prije 7:30, bilo mi je neugodno zbog kašnjenja i naravno da me zaboljela glava. Ali, hajde, to se rasplelo, našla sam se s ostalima kod Antunovića, smjestila se u autobus i nastavili smo put prema Ogulinu. Nakon što smo stigli u Bjelsko odradili smo razgibavanje. Nakon razgibavanja osjetila sam umor, a i dalje me boljela i glava te mi je prošlo kroz glavu da je meni već i ovo sasvim dosta rekreiranja za jedan dan. Činilo se da ćemo ovaj put imati sreće s vremenom i da će nas kiša zaobići i krenuli smo se uspinjati na Klek.

Stala sam uobičajeno iza Ivane i počeli smo se penjati. Nedugo nakon početka uspinjanja osjetila sam da je tempo kretanja prilično visok i da mi nije to baš lako pratiti, ali onda smo kratko zastali i činilo mi se da ću moći, da je sve u redu. i da bi bilo pretjerano tražiti da me se prebaci na početak kolone. Kako smo se dalje uspinjali, sve sam više osjećala da nemam kondicije u praćenju zadanog tempa, da se zapuhujem, plitko dišem i da mi je teško hodati. Požalila sam se i prebačena sam na čelo kolone te smo nastavili s usponom. Nastavila sam se kretati, međutim nije mi bilo lako. I dalje sam teško disala, osjećala sam da su mi noge prilično teške, da me boli glava i da nemam snage.

U jednom trenutku pri usponu jedva sam dolazila do zraka od uspuhanosti i počela sam osjećati da su mi noge jako slabe, da nemam uopće energije i da mi je naprtnjača na leđima toliko preteška da me noge više i dalje ne mogu nositi uzbrdo. Činilo mi se da će me naprtnjača povući prema dolje, niz brdo, i da ću, kao u crtiću, pasti na osobu iza sebe u koloni te napraviti ljudima koji su tu sa mnom cirkus, a već sam im jedan jutros izvela prilikom kretanja iz Zagreba.

Zaključila sam da mi nema druge nego da pregrmim sram, stisnem zube i lijepo prijavim vodiču da se ja dalje ne mogu nastaviti penjati. Bila sam sasvim sigurna da nema nikakve šanse da se uspijem uspentrati ni do Doma, a kamoli do vrha. I onda sam tako napravila sa željom da se zatim spustim do podnožja jer mi se činilo da bih se kretati prema dolje nekako i mogla, ali uzbrdo ne mogu više ni korak. Međutim, uspostavilo se da nije tako lako odustati od daljnjeg uspinjanja kada kreneš u planinu kao školarac Opće planinarske škole Runolist.

Nakon što sam sjela na neki panj oko mene su se stvorili Tonči, Meri, Zoran i drugi vodiči i svi su se raspitivali što se dogodilo, kako se osjećam, nudili magnezij, bombone i slično. Nakon što se vidjelo da će mi trebati svakako malo više vremena za odmor i dolaženje k sebi, grupa je krenula dalje, a ja sam ostala sa Zoranom koji se svom silom upro uvjeravati me da ja i mogu i trebam nastaviti penjanje uz brdo i da se sigurno mogu popeti. Kada sam došla do zraka i k sebi i vidjela da zapravo druga opcija i ne postoji, nastavila sam se penjati, ali sada, svojim laganim tempom, a Zoran Filipović, vodič koji je ovdje imao ulogu vodiča-metle me pratio, ohrabrivao i pomagao mi da pronađem energije za nastavak penjanja.

Njemu se svakako moram zahvaliti na ljubaznosti, strpljenju i motiviranju jer nakon što sam se u jednom trenutku osjetila potpuno bez energije, na kraju sam se, korak po korak, uz njegovu potporu i ohrabrenje popela ne samo do Doma na Kleku, već i na sami vrh. Dok smo se lagano uspinjali do Doma Zoran i ja smo zaključili da  mi je kondicija prilično loša i da bih trebala poduzeti nešto vezano uz nju. Bila sam svjesna da imam slabu kondiciju, ali do ovog izleta nekako sam se mogla nositi sa zadanim tempom grupe, ali na ovom izletu moja loša kondicija je izbila u prvi plan i svaka popušena cigareta došla mi je na naplatu.

Moram priznati da su mi zasuzile oči kada sam konačno vidjela Planinarski dom na Kleku i bila sam sretna da sam se, makar i teškom mukom, uz veliku Zoranovu potporu našla na ravnini na kojoj se nalazi Dom. Uz veliku sreću i olakšanje što sam, na kraju, ipak došla do Doma, kada sam stigla gore, osjećala sam i poriv da se sakrijem u kakvu mišju rupu jer mi je bilo krivo što sam uopće dopustila da se nađem u takvoj situaciji i prouzročim zbrku i neugodnosti sebi i drugima. Kada sam se dočepala Doma, zaključila sam da bi to bilo to što se mene tiče danas, sjela na klupicu i stala lagano odmarati i slijegati svoje dojmove i emocije. Međutim, nedugo po našem dolasku do Doma pokrenula se priča u grupi o nastavku uspinjanja do samog vrha po vršnoj stijeni Kleka.

Smatrala sam da se podrazumijeva da to sada nije prikladno za mene, iako mi je tijekom uspona Zoran u jednom trenutku rekao: “Znaš, uspon po vršnoj stijeni i do vrha ti nije kondicijski zahtjevan, nego tehnički i mogla bi se ti popet do gore.“ Kada su se ljudi počeli slagati u kolonu za uspon do vrha, ja, koja sam uostalom kasnije i stigla do Doma, ostala sam sjediti na klupi pred Domom jer se to penjanje po stijeni, smatrala sam, mene nije ticalo. Zoran je zaključio da bi me trebao pokušati ohrabriti da se popnem i na sam vrh i ja sam se, vjerujući njegovoj procjeni da to mogu, riješivši se tog dana preteškog ruksaka, a i štapova s kojima se baš i nisam srodila do kraja, ponovno priključila grupi i krenula  prema vrhu Kleka, misleći, što sad, gore nego što mi je sada mi i ne može biti. I uistinu, tempo uspinjanja vršnom stijenom prema vrhu bio je lagan i nije mi zadavao problema, ali staza jest bila zahtjevna i trebalo je koristiti i ruke prilikom uspinjanja.

Kada sam došla do betoniranog platoa i pogledala oko sebe, zaključila sam da, koliko god da je to nevjerojatno, korak po korak došla sam čak do tog mjesta. Automatizmom sam se popela s platoa i do samog vrha gdje smo se svi zajedno fotografirali. Na samom vrhu oprao me koktel emocija, a pri spuštanju s vrha do doma sve nas je i doslovce oprala ledena kiša. Taj je dan za mene bio jedan čudesan dan, fizički i emotivno vrlo naporan i iscrpljujući, a ujedno i prekrasan dan koji me ipak ispunio i ponosom. Jer, iako je to bilo uz veliku muku i u jednom dijelu je bilo nužno da me druga osoba svojom energijom pogura prema naprijed, na kraju, bez da me itko dovezao, donio ili dovukao, svojim nogama, korak po korak, ja sam se, nakon prebrođene krize, popela na sam vrh Kleka.

I za kraj, hvala još jednom Zoranu, „metli“ koja mi je pomogla da doletim na vrh Kleka, na ljubaznosti i ohrabrivanju prilikom uspinjanja. Neki su koraci prema naprijed i dosegnuti ciljevi veliki i značajniji baš zbog toga što nisu bili lagani nego teški i napoR

Sandra