OSVRT NA DRUGI PLANINARSKI IZLET 5G OPŠ-a NA OKIĆ – SAMOBORSKO GORJE
Kad posjetiš Okić, ovoga se moraš obavezno sjetiti…
Kada pomisliš na, recimo, prvi penjački uspon u povijest hrvatskog planinarstva, zasigurno vjeruješ da ga je ostvario muškarac. Osoba koja se smatra začetnikom planinarstva i alpinizma u Hrvata, mora da je neki kršni muškarac s velikom bradom i brkovima koji se u nekoj tamo staroj odori samouvjereno popeo uz tamo neku strmu stijenu. Dobro je znati kako se taj događaj, koji je ušao u naše planinarske anale kao prvi penjački uspon, zbio davne 1834. godine, 40 godina prije osnutka planinarske organizacije, i to s južne strane Okića. Isto tako je dobro znati kako je taj pohod ostvaren bez alpinističke opreme, čak i bez prikladnih cipela. Taj pohod je ostvaren bosonog. I, vjerovao ili ne, nije ga ostvario nikakav kršni muškarac nego karlovačka književnica Dragojla Jarnević.
No, nemoj se osjećati loše jer si automatski pomislio da je sigurno muškarac ušao u povijest kao začetnik hrvatskog planinarstva i alpinizma. I ja, kad sam slušala o našoj planinarskoj povijesti, nisam zamišljala bosonogu učiteljicu i književnicu kako se vere uz Okić. Ali kako to inače biva, život nas često poklopi i pokaže kako su predrasude tu da se ruše.
Dragojla Jarnević – začetnica hrvatskog planinarstva i alpinizma
Osim što je Dragojla Jarnević prva hrvatska alpinistica, mnogi je nazivaju i hrvatskom Virginijom Woolf i jednom od začetnica hrvatskog feminizma. Rođena je u Karlovcu 1812. godine, a živjela je u raznim europskim gradovima, poput Graza, Trsta i Venecije, gdje je radila kao odgojiteljica i guvernanta u bogatim obiteljima. Po povratku u Karlovac podučavala je djecu, a posebno je tijekom svog života i rada naglašavala važnost boljeg obrazovanja djevojčica. Bavila se pisanjem, bila je jedna od najvećih zagovarateljica ilirskog pokreta, baratala je krojačkim zanatom, a uz sve to bila je očigledno velika zaljubljenica u prirodu. I moglo bi se reći da je zasigurno bila svojeglava, hrabra i odvažna s potrebitom dozom ludosti – jer budimo realni, komu bi palo na pamet uspeti se na Okić bosonog?
Upravo u čast ovog nevjerojatnog pohoda, taj dio puta naziva se danas Dragojlina staza, a svake godine planinarsko društvo Željezničar u travnju organizira Pohod Dragojlinom stazom tijekom čega su njihove članice odjevene u kostime, oživljavajući duh tadašnjeg doba. Doduše, Dragojlice na današnjem Okiću veselo se penju u svojim sigurnim gojzericama, sa širokim osmijehom na licu i uz grlenu pjesmu. Ali nisu zbog toga manje odvažne od svoje prethodnice.
Pohod Dragojlinom stazom
Nažalost, kad smo se te nedjelje uputili na Okić, u čast Dragojle Jarnević, kiša je već danima močila teren, tako da smo samo pozdravili početak njene staze i nastavili sigurnijom rutom sve do samog starog grada koji se nalaz na 499 metara nadmorske visine.
Svoj pohod na Okić smo započeli kod sv. Martina pod Okićem. Na sebi smo imali sigurne gojzerice i gamaše, samo smo se u mislila zamišljali bok uz bok s Dragojlom te davne 1834. godine. Kod male kapelice skreni desno na stazu koja te makadamom vodi sve do kućica gdje je potrebno skrenuti lijevo i uputiti se prema šumovitom dijelu. Uskoro ćeš s desne strane uočiti početak Dragojline staze koja se strmo penje sve do vrha, a onaj lakši put nastavlja se ravno preko potoka. Na raskrižju nastavi svoj put desno, dok lijevo staza vodi do Novog sela Okić gdje smo završili našu rutu. Do samog vrha potrebno je okvirno oko dva sata laganog hoda, dok od vrha prema Novom selu Okić treba izdvojiti oko sat vremena. Sami uspon do vrha Okić ovom stazom nije nimalo naporan i prikladan je za razne uzraste.
Na samom vrhu nalazi se Okić grad, odnosno bolje rečeno ruševine stare utvrde koja se po prvi put u povijesti spominju davne 1183. godine, a služila je sve do 1616. godine. Ova utvrda se ubraja među najstarije srednjovjekovne plemićke gradove, a posebno privlači pozornost zbog svog osebujnog položaja. Oni koji skupljaju žigove, pronaći će ga odmah s desne strane na zidu stare ruševine. Pripazi samo koji žig ćeš koristiti jer je stari oštećen te je postavljen novi. Bilo je nekako prikladno da smo Petra, moja suplaninarka od samog početka, i ja upravo na Okiću proslavile svoju prvu planinarsku godišnjicu. A ove godišnjice se pamte. Vjerujem kako je Dragojla u svoj pohod krenula spontano, vođena željom za novim izazovima i iskustvima i ljubavi prema prirodi. Nas dvije smo u svoje planinarske avanture krenule spontano, neplanirano i negdje putem prema vrhovima se zaljubile u planinarenje.
Vrijeme često promijeni planove, a ozbiljan planinar uvijek će biti svjestan uvjeta i neće nikad nepotrebno riskirati. Žao mi je što nismo odali počast jedinstvenoj Dragojli, ali vjerujem da ćemo se uskoro vratiti na Okić. Možda se neću popeti bosonoga, ali ću se zasigurno sjetiti hrabre i odvažne žene koja je živjela prema svojim pravilima i tako trla put svima nama.
Mija Dropuljić
Izvor www.underdreamskies.com
