Osvrt na izlet – Sveta Gera.

24722

Toliko je koraka “trajao” moj zadnji uspon na planinu u ovoj godini i to baš na Svetu Geru.

Iz sivog, hladnog i, nimalo prijateljski nastrojenog Zagreba krenuli smo sa starog mjesta u 7 i nešto sitno sati. Dio ekipe je već nadoknađivao san spavajući u polumraku dok je vodičica Ivana budnim okom pratila tko stiže, koga nije još zapisala i objašnjavala je vozaču busa kuda i kako treba voziti.

Mislila sam da sam se naspavala, ali me je pokolebao Nenadov komentar kako izgledam baš umorno. Odlučila sam onda i ja nabaciti spavanac s obzirom na to da nas čeka malo duža vožnja.

Krećemo put Žumberačkog gorja na naš pohod s nadom da će sunce granuti kad se krenemo penjati. Nakon skoro dvosatne vožnje, stižemo u Sošice, malo mjesto s tek svega 77 duša koje tamo žive i rade. Ulazimo u jedini lokal koji u tom mjestu postoji na prijeko potrebnu okrjepa u vidu kave i rakije. Na to smo navikli na svim našim planinarskim putešestvijama, pa se nitko ne buni kada sjednemo odmoriti iako se još nismo ni stigli umoriti.

Nakon okrijepe, lagano smo krenuli hodati kroz selo, osvrćući se oko sebe i diveći se slatkim kućicama razbacanima po proplancima, pokošenoj travi i suncu koje nas je odlučilo pratiti od samog početka.

Nakon više od pola sata lagane šetnje kroz blatne vododerine, vodičica je vidjela da ima kompaktnu grupu sa sobom te da smo dovoljno brzi da obiđemo sve po planu, prije nego padne mrak. Ivana suvereno vlada terenom i u ulozi vodičice odlično se snalazi uz pomoć vrijednih suvodiča: Danijela, Gorana i tradicionalno zadnjeg u svakoj koloni, Zokija.

Magla je ostala iza nas, u dolini, stvarajući privid mora koje se u daljini lagano ljeska. Na čistinama i livadama nas tu i tamo opuše malo vjetra, ali ne marimo dok god ima sunca.

Prije samog vrha, stižemo na prekrasan široki proplanak na kojem su ostali tragovi prijašnjih snjegova. Lagano se penjući prema vrhu, naziremo odašiljače i vojarnu ispred koje se vijori slovenska zastava. Malo dalje od nje,nalaze se dvije male kapele, Sveti Ilija i Sveta Jera. Sveti Ilija je kapelica koja pripada Republici Hrvatskoj, dok je Sveta Jera u vlasništvu Slovenaca. Ivana je po dolasku povukla uže na zvonu hrvatske kapelice dajući znak da smo stigli, a grupa se raspršila po klupicama, tražeći suho i sunčano mjesto za odmor.

Nakon što smo pojeli sve što smo imali u ruksaku (tko je vidio vraćati hranu doma?), tradicionalno smo pozirali 15 minuta za zajedničku fotku i krenuli istim putem nazad. Cilj nam je bio posjetiti i jamu Jazovku, koja krije mračnu i mučnu prošlost o kojoj nije lako ni razmišljati. Zaustavili smo se kod jame tek desetak minuta kako bismo u tišini promislili o sudbini ljudi koji su poginuli i koji su završili u toj jami, i o vlastitoj sudbini na kojoj definitivno moramo biti zahvalni.

Pomalo već umorni, vraćamo se na cestu gdje nas čeka bus kako bi nas odveo na naše posljednje odredište tog dana – na slap Sopot.

Slap Sopot prekrasno je prirodno zdanje i ujedno je najveći slap Žumberačke gore (od ukupno njih 5) kraj kojeg smo se, pogađate, slikali. Hladan zrak, lagana iscrpljenost i želja za toplim napitkom požurili su nas u bus i na povratak u onaj lokal gdje nas je čekala odlična domaća hrana – grah i štrudle od sira i jabuka. Naravno da sam pojela dvije porcije štrudli od sira jer je domaćica koja radi u lokalu zaista nadmašila samu sebe s tom delikatesom.

Bila sam spremna za povratak u Zagreb i odmor, pa mi je bilo drago kada se ekipa lagano krenula pakirati i odlaziti u bus.

Umorni, ali vedri, krenuli smo doma, puni energije i elana za izdržati magloviti Zagreb i isplanirati neko novi planinarski izlet.

Ana M.