Medvednica – 15.12.2019. (Tunel – Hunjka – Gorščica – Lipa – Čučerje)

Pogled na Zagreb

Osvrt za izlet

Dugo mi je trebalo da napišem ovaj osvrt. Iako je već više od mjesec dana prošlo, urezalo se nekoliko detalja s tog izleta, kratak rez strpljivosti, par rezova ljepote, nekoliko ogrebotina smijeha i jedna duboka posjekotina gotovo neizdržive boli koja mi je taj dan za malo upropastila. No ajmo po redu…
Krešo, poglavica “Duga Noga, Duži Jezik” imao je ambiciozan plan za taj dan. Gotovo 23 km po Medvednici i za suha vremena je ozbiljna tura. Plan je ispao još ambicioznij obzirom je par dana prije napadalo snijega. Sve bi bilo u redu da eto baš tu nedjelju, ko za vraga, nije dolazila južina koja je nešto prije podneva počela otapati sav taj snijeg pa smo imali dosta problema ostati na nogama, makar i mokrim od silne količine vodenih lokvi i potoka na putu.
Krenulo nas 8 i jedan cucak u 7 h od Tunela na Gračanima…
 
Rez strpljenja…
 
Već nakon samog prolaska kroz tunel uslijedila je blatna kaljuža, neki su radovi tu. Ubrzo su nam noge izgledale kao dva lička krompira kapitalca. Nekako smo se dotepli do početka Bikčevićeve, tamo pokupili još dvoje kolega koji su nas tu i tamo pratili. Jednoj starijoj gospođi u našoj ekipi Bikča je teško pala, nekako je ona i stizala prvih 500 m, ali dalje je išla vrlo sporo, premda još nismo bili u zoni snijega. Malo se precijenila… Zna se to svima nama desiti. I meni…
Krešo odlučuje ostati s njom u pratnji i polako ju dovodi do odmorišta Njivice gdje smo mi već prije došli i čekali. Tu me Krešo moli da ja povedem ostatak ekipe do Hunjke dok će pratiti prethodno spomenutu gospođu. Prerežemo sve to s jednom rakijom. Hvala Elvis!
 
Rez ljepote…
 
Krenemo tako nas 5 s cuckom prema Hunjki. Snijeg nam je pomalo ublažavao hod, upijao zvukove ali i naše poglede. Predivan ambijent meni jedne od najdražih staza na Medvednici. U pomanjkanju riječi slušamo samo škripu gojzerica dok propadaju u već dobro ugaženi snijeg. Malo po malo doveo sam ekipu do Hunjke. Gore smo došli par minuta prije otvaranja u 10h. Pred Hunjkom nas je čekao Tomo Ban, stari planinarski vuk, spreman da nam se pridruži u nastavku. Moramo pričekati Krešu, pa ga svako malo zovemo da vidimo kako napreduje. Nakon nekih pola sata čekanja koje smo iskoristili za presvlačenje i objed, eto Kreše. Gospođa koju je vodio vraća se nazad u grad autobusom. Ljepši dio izleta tu je došao kraju. Režemo sa Elvisovom rakijom…
 
Rez smijeha…
 
Poglavica “Duge Noge, Duži Jezik” i Tomba ukrali su šou. Ne gase se već uru vremena od kad su se sastavili. Ne znamo više ni gdje smo, čini se da pičimo po ravnome, hvala bogu, jedva stižemo. Ne stignemo reći ni riječ, što zbog ove dvojice naprijed, što zbog nedostatka daha. Eto sad i taj se snijeg počeo topiti… usporava nas do mjere da jedva tražimo prolaze između bazena vode na stazi. i tako gotovo 2 km. Pitate se tko se smije u ovom poglavlju? Nas par nazad sigurno ne. To su ova dvojica koja se razbacuju pričama (kladim se da ima i lovačkih) i vicevima. Ok, Tomba se ima za što hvatat od smijeha, al glavni vodič se počne gegati kao oni Anti iz Gospodara Prstenova kad prasne u smijeh onim dubokim glasom. 
Počeo je spust prema Gorščici. Iskreno ne znam kako bih nazvao to stanje na stazi, snijeg, blato, lišće, kamenje… potoci vode! Počeli smo polako proklizavati i padati. Moje Terrex tenisice (da, dobro ste pročitali, tenisice) i taj hvaljeni Goretex su popustili. Noge su mokre. Konačno Gorščica!!! Elvis je izvadio rakiju. Mene je nešto počelo rezat u kuku. 
 
Rez boli…
 
Osjetio sam to i na izletu prije ovoga, al nisam mogao protumačiti o čemu se radi… masiram si bolno mjesto, jedem nešto iz ruksaka, obuvam suhe čarape a tenisice nastojim nekako posušiti nad kaminom. Zoki nam jednom reče da je dobro imati plastične vrećice i da će to održati nogu suhom unutar mokre tenisice. Eto da probamo i to. Šljap, šljap!
Ustajemo i polako se okupljamo pred planinarima i djecom krcatom Gorščicom i polako krećemo prema Lipi. sve je za sad ok, ravan put, kuk ne boli tako strašno… je vraga, najednom pored šume stabala ja vidim samo zvjezdice. Pa kak odjednom noć! Pomišljam na naglavnu lampu…
Bol je bila tako jaka da sam morao stati i zamoliti ostale da pričekaju dok popijem neki analgetik da ublažim bolove. Eto i Elvisa u pomoć… Desnu nogu nisam mogao više kontrolirati i podizati. Svaki korak sam ju zabacivao nebi li kako tako hodao. Staza je ubibože… kaljuža.
Sva sreća pa smo se radi fotkanja zaustavili ne jednom vidikovcu i kod kapele. Svako stajanje bilo mi je kao da sam Gospu vidio na trenutak. Ne znam kako, ne sjećam se, ali došli smo nekako do Lipe. Tu dolazim sebi nekako. Ova dvojica iz prethodnog poglavlja su nas uveseljavali kojekakvim vicevima i pričama; o mom mentoru iz SGVH koji je tu bio domar… pa priča o Tombi koji je bježao pred medvjedom i slomio nogu… svoju, ne medvjeđu… iako bi se drugačije moglo zaključit kad ga čovjek vidi.
 
Završismo s time. Treba ić ća. Nizbrdo prema gornjem Čučerju. A toga se sad najviše plašim. Od koncentracije na bolni kuk nisam puno obraćao pažnju na okoliš. Ispod Lipe više nije bilo toliko snijega, lakše se moglo hodati iako je strmo. Polako se putevi smiruju i prelaze u makadam po ovim pitomim brežuljcima. Ovdje mi je po malo ostalo svih rezova. Nekako je ekipi laknulo i opušteno razmjenjuju šale i pošalice, dok nam s desne strane sunce zalazi za zapadni dio Medvednice… predivne panorame grada ispod nje. Brežuljci gornjeg Čučerja, nekad sirotinjskog naselja, sada bude nostalgiju, čežnju da se tu jednom vratimo. Ja, s druge strane ostajem fokusiran da kako tako dođem do busa, sjednem u njega i onesvjestim se od užitka što sam s ovime gotov.
 
Zoran Š.
Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *