Osvrt na izlet
IVANEČKA PLANINARSKA OBILAZNICA 25.01.2024.
Nekoliko dana prije izleta, naša WhatsApp grupa postala je središte dogovora o prijevozu, koje je organizirala vodička Aleksandra, s ciljem da svi zainteresirani imaju priliku pridružiti se. Bilo je lijepo vidjeti zajedništvo i spremnost na suradnju među članovima, jer su određeni članovi društva s puno entuzijazma organizirali prijevoz vlastitim vozilom od Zagreba do Ivaneca za svakog sudionika. Ovaj timski duh je pokazao koliko je divno biti dio ove planinarske zajednice.
Večer prije izleta, sa svojim partnerom Markom komentirala sam kako me dosad nitko nije odabrao za pisanje osvrta, iako mi je sutrašnji izlet već četvrti zaredom. S obzirom na to da sam nova u planinarskom društvu (kao i Marko), nadala sam se da će me pisanje osvrta zaobići, ali izgleda da ipak nismo imali tu sreću da budemo zaboravljeni.
U 6:30 započinjemo putovanje, a draga Marina dolazi po nas, olakšavajući nam jutro i štedeći našu vožnju tramvajem od 45 minuta do drugog kraja grada. Nakon što smo svratili po još jednu suputnicu, nastavljamo prema Ivanecu, dok nas cijelim putem prati gusta magla. No kako se približavamo odredištu, magla iznenada nestaje. Pred nama se otvara krajolik Zagorja – brežuljci obasjani suncem, zlatna svjetlost koja osvjetljava sve pred nama i oko nas. Njihova ljepota zrači spokojem, a putovanje, započeto u sivim tonovima, pretvara se u prizor ispunjen toplinom i vedrinom.
Stižemo na dogovorenu lokaciju u 8:00. Dok sam izlazila iz automobila, pomislila sam kako nas očekuje ugodan topao dan. Međutim, čim smo zakoračili van, snažan vjetar nas je iznenadio i ostavio nas je zatečenim njegovom snagom. Krenuli smo prema kafiću „Gost&ona“, gdje smo odlučili popiti kavu. Ondje sam imala priliku upoznati nove članove društva. Dok sam se predstavljala jednoj gospođi, primijetila sam njezin zbunjen izraz lica. U trenutku sam se upitala: „Što sam sad napravila?”, a gospođa mi je tada uz osmijeh rekla: „Mislila sam da ste vi konobarica! Činilo mi se da je to običaj u ovom kafiću.” Svi za stolom su prasnuli u smijeh, a ja nisam mogla odoljeti da se ne nasmijem situaciji. Taj je trenutak razbio led i otvorio vrata za opušteno druženje i daljnje upoznavanje drugih članova.
Nakon što smo uživali u kavi, uputili smo se prema parkingu kako bismo se pripremili za izazov koji nas čeka na planinarskoj stazi. Oblačimo primjerenu odjeću i navlačimo gamaše dok pažljivo podešavamo štapove kako bi savršeno odgovarali našoj visini i držanju. Uzbuđenje je raslo dok smo provjeravali opremu osiguravajući da smo spremni za svaki korak na stazi. Lagani povjetarac nas je podsjećao da priroda ponekad zna biti nepredvidiva, ali to je samo pojačavalo našu želju za avanturom koja je bila pred nama.
Kada smo se svi konačno pripremili, okupili smo se ispred Crkve Sv. Marije Magdalene. Naša vodička Aleksandra srdačno nas je dočekala, pozdravila i odmah uvela u plan dana, predstavila nam je još tri vodičke Gabi, Danteu i Lorenu te gospodina Thomasa iz PK-a Ivanec. Aleksandra nas je usmjerila gdje možemo nabaviti „Dnevnik za Ivanečku planinarsku obilaznicu“, koji će nam poslužiti za prikupljanje žigova na svakom kontrolnom mjestu. Napomenula je kako ćemo, ako uspijemo obići sve točke tijekom dana, na kraju dobiti priznanje za završenu obilaznicu. Odmah se prva kontrolna točka „Ivanec“ nalazila na informativnoj tabli ispred crkve. Uz uzbuđene poglede i pokoji komentar bili smo spremni za pokret. Hodali smo uzbrdo kroz Ivanečke ulice, promatrali novo okruženje, krajolik, seoske kuće i njihova dvorišta.
Brzo smo stigli do druge kontrolne točke „Jamine“. Jamine su jedan od brojnih vinorodnih brežuljaka koji se ponosno uzdižu iznad Ivanca, dodajući tom kraju ljepotu. Kada sam otvorila svoj dnevnik, primijetila sam da mi nedostaje stranica za KT2, što me odmah uznemirilo jer sam pomislila da zbog te tiskarske pogreške neću dobiti priznanje, počela sam ispitivati članove društva o priznanju, a oni su me smirili i uvjerili da će svjedočiti kako sam s njima zajedno prešla cijelu rutu. Nakon toga, dolazi prema nama (Marku i meni) vodička Aleksandra i postavlja pitanje: „Jeste li vi novi u društvu?“, na to smo joj odgovorili: „Od ove godine smo u Runolistu.“. Aleksandra nam govori: „Ako bi htjeli, možete onda vas dvoje napisati osvrt za ovaj planinarski izlet!“ što smo naravno i prihvatili jer smo se dosada izvukli da ga ne pišemo. 😀
Nakon otprilike sat vremena hoda stižemo na treću kontrolnu točku „Žgano vino“. Ovo mjesto, popularno među vikendašima tijekom ljetnih mjeseci, odiše opuštenom atmosferom. Put nastavljamo prema Prigorcu, dok me nepredvidivo vrijeme stavlja na kušnju. Na trenutke mi postaje prevruće, pa skidam jaknu, no ubrzo zapuše hladan vjetar i primoram se ponovno obući. Tako sam gotovo cijelim putem balansirala između topline i hladnoće.
Stižemo na četvrtu kontrolnu točku, „Info-punkt Prigorec“, koja je usko povezana s Ivanščicom (1061 m) i povijesti ivanečkog planinarstva. Od tamo nastavljamo dalje šumskim putem, a teren nas lagano vodi nizbrdo prema slikovitoj dolini potoka Šumi. Prateći potok, skrećemo ulijevo i nastavljamo hodati preko prostranih livada, uživajući u prizorima netaknute prirode. Za vrijeme hodanja, povremeno se čuje smijeh i žamor ljudi, što nam ukazuje na to da je atmosfera odlična.
Napokon stižemo do pete kontrolne točke „Šumi“ koja je omiljeno izletište stanovnika Prigorca. Tu se nalaze slapovi potoka Šumi, prirodna oaza te stolovi i klupe za odmor. Ovdje smo se zadržali duže, uživajući u druženju članova i pripremljenoj hrani i piću iz ruksaka.
Nakon što smo se svi dobro najeli i odmorili nastavili smo putovanje i krenuli smo s novom energijom, uživajući u svakom koraku. Kako smo hodali uz potok svima su gojzerice i gamaše bile blatnjave što mi je vratilo nostalgiju na djetinjstvo. Sjećanja na dane kada sam se, bezbrižno, igrala u prirodi, preskakala lokve i trčala kroz blato, ponovno su oživjela. Osjećaj slobode i veselja bio je isti, samo što su sada koraci bili duži, a put zahtjevniji. Ipak, slična radost prožimala je sve nas.
Dolazimo do šeste kontrolne točke „Željeznica“ gdje se, u ne tako davnoj prošlosti, velik dio stanovnika bavio proizvodnjom drvenog ugljena iz drveta koji je bio potreban kovačima. Ostatak puta nas vodi kroz voćnjak i kraj vinograda, a zatim ulazimo u šumu. Nakon nekog vremena hodanja, dolazimo do ceste, ali prije nego što uđemo u selo skrećemo prema brijegu Dubovec.
Usponi do brijega Dubovec bili su zahtjevni, ali nismo odustajali, dali smo sve od sebe i izdržali do samog kraja. Na vrhu brijega, na sedmoj kontrolnoj točki, uz groblje se smjestila kapela Sv. Duha, sagrađena u 14. stoljeću. Tu smo napravili kratku pauzu uživajući u miru ovog povijesnog mjesta. Nakon toga, krenuli smo nizbrdo prema posljednjoj kontrolnoj točki. Osjetili smo umor jer smo već prešli 14 kilometara, a ispred nas je bilo još otprilike 4,5 kilometara. Noge su nas počele boljeti, no osjećaj postignuća davao nam je snagu da izdržimo do kraja. Posljednjih nekoliko kilometara prolazili smo u tišini, razmišljajući o svemu što smo prošli dok je pred nama bio cilj koji nas je motivirao izdržati do samog kraja. Dolazimo do Ivanečkih jezera koja su osma i posljednja kontrolna točka. Ivanečka jezera, poznata i kao jezera Jarki, čine četiri jezera, a pune se potočićem koji izviru s Ivanščice. Ova pitoma lokacija pruža savršen završetak naše ture, a mirna voda i priroda oko nas bile su pravo osvježenje.
Kroz cijelo putovanje, naši vodiči i gospodin Thomas redovito su nas informirali o značajnim lokacijama, povijesti i prirodnim ljepotama koje smo posjećivali. Također, davali su nam korisne savjete o planinarskoj sigurnosti, podsjećajući nas na važne smjernice kako bi putovanje bilo što sigurnije i ugodnije za sve. Bilo je to dragocjeno iskustvo jer nismo samo uživali u prirodi već i stekli nova znanja o mjestima kroz koja smo prolazili.
I kao savršen završetak, nakon dugog planinarenja, odlučili smo se opustiti i uživati u okusu u pizzeriji i restoranu, gdje smo se počastili i porazgovarali o doživljenom iskustvu.
Na kraju se moram pohvaliti da sam dobila priznanje odnosno da mi je dnevnik ovjeren iako nisam imala nekoliko stranica zbog štamparske greške. No, svi žigovi su bili na broju na tim praznim stranicama 😀
Svakome bih preporučila da se pridruži planinarskom društvu jer to nije samo fizička aktivnost već i prilika za povezivanje s prirodom, upoznavanje novih ljudi i stvaranje nezaboravnih iskustava. Svaki izlet je prilika za osobni rast, fizičku izdržljivost i mentalnu ravnotežu. Planinarenje nas podsjeća na to koliko je važno ući u prirodu i isključiti se od svakodnevnog stresa, a istovremeno graditi dugoročne prijateljske veze s ljudima koji dijele iste strasti.
Izabela H.