Osvrt na izlet
Istočna Ivanščica dana 30.11.2024.
Što je raspis i tko to čita?
Opis puta na Ivanščicu i mog prvog izleta s ”Runolistom” bi počeo s nekim prosječnim opisom: ”Svanuo je lijep dan….”, ali s obzirom na to da je novembar kreće ovako: ”Dan nije svanuo do pola 8, bilo je hladno i maglovito, a glavom mi je prolazila misao: Kuda ideš i što ako te dočeka autobus pun jednako neraspoložene i nenaspavane ekipe?”
Ne znam je li do loše organiziranosti ili, što je vjerojatnije, do prevelikog uzbuđenja, spakirala sam rezervnu odjeću, nešto hrane, lampu i obula gojzerice. Do odredišta me vozi nerazbuđen, ali znatiželjan taksista i samouvjereno pita ”A što vam je ta Ivanščica?” Zbunjena pitanjem taksiste, tankog sna i zbrajanja ponesene opreme ulazim u autobus prepun nepoznatih lica i čudim se kud je ovaj narod pošao obuven u tenisice (zar neće biti hladan i blatnjav teren?).
Nakon sat vremena vožnje i dodatnog spavanja dolazimo do lokalne kafane u Podevčevu odakle dobro kofeinizirani polazimo ka vrhu. Početak izleta je više ličio na kardio trening. Razmišljam, vodič je sigurno pogriješio put (ili je popio nešto jače) kad nas vodi na ovaj put u nebo, a ne na vrh. Nakon kratkog, strmog i katarzičnog uspona popeli smo se na vrh Čevo gdje se gladno trgaju omoti sendviča i ispijaju tekuća pitanja. Hranimo i dva seoska psa koja su za nama pošla. U njih je uloženo štošta: kulena, kruha, humusa, banana pa sve do müsli pločica.
Pogled je naravno bio predivan i vrijedan uspona. Nastavljamo dalje pod budnim okom vodiča i sad već jednim seoskim dlakavcem (onaj drugi se valjda uvrijedio na humus). Glavni vodič Tomislav s veseljem javlja da je dalje poprilično ravan teren, međutim tek nakon nekoliko kilometara shvaćam da je valjda matematičkom procjenom zbrajanja i oduzimanja svih uzbrdica i nizbrdica došao do totalne sume – ravan teren. Pred kraj puta stižemo do utvrde Grebengrad, svi smo nasmijani i sretni što nas je ogrijalo sunce na zidinama stare utvrde i što je u blizini planinarska kuća.
U PK Grebengrad se grijemo artiklima iz ponude, a ja shvaćam da nisam upoznala niti jednu neraspoloženu osobu cijelim putem (osim nenaspavanog taksiste) i mislim da sam ipak napravila dobru odluku da se učlanim u društvo. Dlakavac je ostao u planinarskoj kući i kao pravi gospodin dočekao prijevoz vlasnika, a mi nakon kvalitetnog odmora krećemo ka autobusu pješice, što šumskim putem što cestom.
Vodiči su nas pazili kao svoju djecu tako da su se tu i tamo zaderali ”Pazi auto! Desno!”, ali srećom kao pravi moderni roditelji batine nisu dijelili. Istovremeno sa zalaskom sunca iza brda dolazimo do autobusa. Ekipa se prezuva u iste one tenisice s početka priče, a moje blatnjave gojzerice se smiješe tepihu u autobusu. Brišući cipele po travi oko busa sramežljivo izjavljujem da nemam rezervnu obuću na što dobivam odgovor: ”Nisi čitala raspis?”
”Što je raspis?” Aha, informacije o izletu sam čitala i vidjela sam da se kreće u 7 h, vraća u 18 h i da mi treba lampa što je za moju razinu veselja (za prvi izlet) bilo dovoljno. Uglancanih i ”trava zelenih” cipela sjedam u bus, a atmosferu do velesajma dodatno zagrijava stand up nastup vodiča (do danas ne znam je li pravi vodič ili je posudio nečiju crvenu jaknu). Izlet je nadmašio moja očekivanja, a entuzijazam ljudi me naveo na razmišljanje: ”Zašto se nisam pridružila ranije?”.
P.S. Božićna fešta je bila odlična i mislim da se društvo može preimenovati u HPPD (hrvatsko planinarsko- plesno društvo).
Milica
