Osvrti na izlet
Prokletije 2026 od 25.7. do 2.8.2026.
Noć pa Dan 1 – Bezdan
Najčešće izvještaji o izletu počinju time da je sat zazvoni u 3 ili 4 sata i kako mrziš zvono i sat, al onda bude baš super i sve voliš, i izlet ti je super, i baš se nekako isplati to rano dizanje.
Ali ovaj izlet je počeo naopako jer se nije kretalo ni u 4 ni u 5 već se kretalo navečer i pomisli čovik kako je to idealno, ali nije. Nekako se činilo da ćemo ja, ali i moj sudrug(arica), tog dana stići ne na vrijeme, već i debelo ispred vremena. Znam da ovo zvuči nemoguće, a tako je i bilo, dakle nemoguće da smo stigli prije vremena, stigli smo poslije vremena te zavaljujući tom poslijevremenom stizanju kufere smo unijele sa sobom u bus. Za ispriku sam se ponudila svima napravit kavu, ne znajuć da mi je za to potrebno prosječno 12 minuti po jednoj kavi, no generalno gledajuć imale smo vremena jer je pred nama je bilo 14 sati vožnje do Kopaonika. Odnosno 4 sata čekanja na istočnoj Bregani. Oću reć Bajakovu.
Divno se prisjetit onih godina kad se na svakoj granici čekalo u kolonama, jer zaboravili smo koliko je to beskorisno vrijeme koje se može protratit na spavanje (a neki su ga baš na to dobro protratili). I upravo to protraćeno vrijeme čekanja priuštilo nam je da tu, na ulasku u Srbiju, stojimo između noći i dana – promatrajući kako mrak razbijaju prvo crvene pa onda zlatne niti. Zora na Bajakovu…
Ostatak puta protekao je jednakim traćenjem vremena (spavanjem) jer aparat za kavu nije imao sad vodu sad struju, a slično je bilo i sa kafanama na usputnim stajalištima (bar tako kažu drugi iz autobusa, jer realno mi smo „protratili“ sva stajališta kao i Dančijevu uvodno predavanje o Kopaoniku i Prokletijama – kažu da je bilo zanimljivo, al neispavanom čoviku možeš prodat svakakve priče).
Zato je dolazak u smještaj u Kraljeve čardake donio dozu sreće u obliku rakije (za mlađe od 18:kave). Iz birtije se nikom nije micalo, ali nažalost u planu je bio uspon, skoro smo zaboravili da smo radi toga došli.
Srećom da smo zažugali čemu sad uspon, pa nas je bus odvezao do polazišne točke (u nekim nadobudnim idejama taj dio smo trebali prohodat) i krenuo je uspon od našeg čardaka (ni na nebu ni na zemlji) do lokacije na nebu Kopaonika – do Nebeskih stolica.
Sam Kopaonik izgleda točno onako kako si kao dijete 80ih zamišljao da izgledaju skijališta jer ih je takvim prikazivala Radiotelevizija Zagreb – ugodni kafići, mali trg, drveni hotelski i apartmanski kompleksi, sve neki fini sportski ljudi, i evo ti među njima – u snježnoj bajci svog djetinjstva.
Krećemo na uspon prema Nebeskim stolicama, izmiješani sa domaćim ljudima i životinjama, od kojih su najveći utisak ostavili ker Čedo i deda zvat ćemo ga Lazo, inače novi drugar našeg Krakana.
Sjedeći na rubu porušenih zidina stare crkve, Deda Lazo pričao nam je o rudarskoj povijesti Kopaonika i običajima vezanim uz svetkovinu zaštitnika rudara (sveti Prokopije, prevedeno na naš: sv.Barbara). Kako svjedoči Deda Lazo, glavni običaj vezan uz slavu sv.Prokopija je Pragnje, a taj običaj namjeravamo prenijeti k nama za sv.Barbaru jer objedinjuje prase i jagnje (među nama u trenutku pojašnjenja običaja nije bilo vegetarijanaca).
Nakon ugodne priče o pragnjadi našoj svagdašnjoj i nesmiljene zvonjave kojom smo svak ponasob (a i po više puta) zabilježili da smo takli tlo podno Nebeskih stolica, kreće manje ugodan uspon prema ciljanoj točki, zaobilazeći vojni teritorij. Točka do koje smo u konačnici stigli je točka do koje iz podnožja vozi četversojed, točno da se zapitaš – Why? Why??? Jesan mogla ko normalan čovik sa čašicom rakije sjest na četverosjed, iskrcat se na vrhu, udrit sliju i lagano se spustit dole (četverosjedom naravno).
Nakon photo maratona u okviru s nazivom Kopaonik, pa van okvira, na ogradi, ispod ograde, pojedinci, parovi, grupna, pa grupa A-B-C, noćna grupa, krvna grupa i svaka grupna kombinacija za sliku koju možete zamisliti, spustili smo se na početnu točku. Spustili smo se nazad u tu bajku Kopaonika 80ih, u te slike koje su u djetinjstvu bile nedostižne, a sad su te okruživale. I jedino što sam tad poželila bilo je ostati tu, na trgu, ispijat piće i uživat u tom amfiteatru. Ona mala ja sigurno nije ni sanjala da će bit na ovom mjestu.
Al takvo uživanje traži intimu, a ne grupu ljudi, i rekla sam sebi da ću sutra baš tu piti kavu.
Tad još nisam znala da već od sutra kreće… opaka priča Batice…
Tonka ST
—————————————————————————————–
Prokletije, prvi dan – aklimatizacijska tura;
Volušica (1879 m) – Talijanka (2057 m) – Popadija (2056 m)
Naziv Prokletije, ili na albanskom Bjeshket e Nemuna, znači „proklete planine“ , i daje osjećaj nepristupačnosti, čiji su impozantni, oštri vrhovi dobili nadimak Balkanske Alpe.
U jutro nakon doručka krenuli smo autobusom do doline Grbaje – Planinarski dom „Branko Kotlajić“ gdje nam je bio početak staze na 1.160 mnv. Pred nama je bio sunčan i lijep dan pa smo krenuli vedro i veselo planinarskom stazom kroz šumu, bila je hladovina ali sparno. Nakon hodanja od nekih sat vremana iz šume smo izašli na travnatu zaravan gdje smo imali prvu pauzu i „fotosešn“. Nakon pauze na raskrižju krenusmo lijevo za Volušnicu travnatom strmom stazom sve do vrha Volušnice, kažu na jednom od najboljih vidikovaca (Maja Ćan) na tom području, koliko se sjećam trebali smo imati pogled na vrhove Karanfila, no bila je magla. Sa vrha Volušnice se strmo spuštamo do grebena gdje nastavljamo u smjeru Talijanke, vrijeme nam je bilo na ruku pa bijaše lakše za uspon oštro uzbrdo do vrha, gdje nas je dočekalo stado ovaca, napravili smo nekoliko fotografija. Pogled je bio još ljepši nego sa Volušnice, kako se kaže, nema prekrasnih pogleda bez teškog uspona. Svaki korak te mijenja, svaki vrh te nagrađuje. Kako smo krenuli dalje ispred nas se pružao greben – granična linija, s jedne strane Albanija, a sa druge Crna Gora. Zastadoh na trenutak i zapitah Ivanu Baru, hoću li ja to moći – Ivanina podrška mi je puno značila, Mile kako nećeš samo polako, vidjet ćeš za čas smo gore. Naravno, nije bilo teško, izdržljivost nije talent, nego protiv glasa u sebi koji mi govori da nema odustajanja, snaga nije u mišićima, nego u odluci da ideš dalje. I eto nas na vrhu Popadija odakle je jednako lijep pogled te se pomalo vidi i i vrh Trojana. Nakon duže pauze za ručak i fografiranja, sa vrha Popadija spuštamo se strmim grebenom, zastali smo kod oznake državne granice s Albanijom, naravno „fotosešn“, do prijevoja Ćafa, od kuda dalje nastavljamo kroz šumu i dolinu uz potočić i izvor vode. Voda hladna, neki od nas su se osvježili i napunili bočice, neki su jeli borovnice. Na putu smo sreli ženu koja je brala borovnice, jedna kanta istih je završila kod nas (za kolač u našem katunu). Nastavljamo silazak do planinarskog doma i restorana gdje smo počeli i završili naš pohod.
Pobjeći u prirodu, bez interneta, i bez osjećaja da nešto moram ili da me čeka još stotinu stvari, sjediti tamo gdje oblaci dodiruju one sive stijene u daljini, gdje je mir i tišine, jer planina nije samo hodanje kroz prirodu. Niti fotografije ne mogu prikazati ono što golo oko vidi dok sjediš i gledaš, osluškuješ jedan ljetni dan sa popodnevnim suncem, jednostavno sve izgleda magično. Pogled je vrijedan cijelog uspona, tijelo mi postaje nekako jače, sretnije, najveća stvar koju sam ponijela kući nije fotografija, to je mir koji ostane u duši.
Hvala Danielu što nas je ponovno poveo u ovu planinarsku „avanturu“ – Prokletije, to treba doživjeti.
Hvala i svim pomoćnim vodičima koji su se brinuli, pitali kako smo, možemo li, nosili mi višak iz ruksaka, takvu brigu ćete rijetko gdje naći.
Hvala cijeloj ekipi koja je bila TOP i veselim se novom godišnjem izletu 2027.
Milica J
Vedro!
—————————————————————
Zla Kolata je visoka 2534 m, pripada masivu Prokletija koji se proteže kroz Crnu Goru, Albaniju i Kosovo. Različita su tumačenja porijekla imena Zla Kolata – surovost, opasnost, nepristupačnost; kolac/oštro stršeći vrhovi ili kotline, vrtače okružene oštrim rubovima, područja loše ispaše. No bez obzira na podrijetlo i značenje ovo ime vrlo točno i slikovito opisuje ono što možete vidjeti i doživjeti na stazi do ovog, najvišeg vrha Crne Gore.
Zlu Kolatu smo, prema planu penjali 29. srpnja, no pripreme su počele i dan prije kad je Bara počeo s psihološkom pripremom za sutrašnji uspon. Više puta i vrlo ozbiljno je istaknuo zahtjevnost staze, važnost dobrog promišljanja o osobnoj fizičkoj i mentalnoj spremnosti za takvu stazu. Onima koji su odmah odlučili da neće ići i onima koji su znali da takvu stazu mogu „lako ispeglati“ jer su slične izazove već mnogo puta savladali bilo je jednostavno. No, nama koji smo negdje „k’o čardak ni na nebu ni na zemlji“ Barina psihološka priprema je bila odličan poticaj za grupni ali i osobni „brainstorming“; preispitivanje tijekom kojeg smo razmatrali svoje snage i slabosti i pokušali dokučiti značenje odluke „idem ili ne idem“ na osobnoj razini.. No, na kraju kao i uvijek: „Alea iacta est!“; kod jednih s malo više srca a kod drugih s malo više razuma. Nakon konačne odluke tijekom večeri su se neki okružili svojim mentalnim mirom a drugi svojim uzbuđenjem obasjali cijeli kamp u iščekivanju sutrašnjeg uspona.
Polazak je dogovoren ranom zorom, prijevozom terenskim vozilima do polazne točke Katuna Zarunice.
Po izlasku iz vozila krenuli smo makadamskom prilično razlokanom cestom prema stazi. Na čelu grupe bio je lokalni vodič (član crnogorskog GSS-a) Ahmet Rekoviće koji je ovu kao i mnoge staze na Prokletijama dobro poznavao.
U rano jutro rosa je još pokrivala stijene i travu pa je penjanje i preskakivanje sa stijene na stijenu odmah na početku staze zahtijevalo dodatni oprez. Nakon tog početnog stjenovitog zahtjevnijeg uspona staza nastavlja prema Kolati mijenjajući različite kamene forme.
Mene osobno su skliske stijene usporile odmah na početku pa sam zahvaljujući Valeriji postavljena „k’o drug Tito na čelo kolone“, odmah iza Ahmeta i Bare (što će se ubrzo pokazati kao velika sreća). Zahvaljujući tome cijelim putem sam slušala Ahmetove priče o ovom lijepom ali surovom kraju, istraživanjima o vodama ponornicama, načinu života u prošlosti, biljkama… što je nemilosrdne stijene koje su nas okruživale učinilo životnijima, bliskijima i manje zastrašujućima.
Cijelom duljinom stazu prati veći ili nešto manji krš s nekoliko zahtjevnijih prelazaka i prijevoja obilježenih većim i okomitijim kamenjem te izrazito uskom stazom. Taj dan i dan prije Bara nas je upozoravao na važnost stalne koncentracije na svaki nadolazeći korak i u tim zahtjevnim prelascima ni Ahmet nije pričao i grupa bi utihnula. No, unatoč svoj pažnji, u jednom trenutku nakon prelaska zahtjevnijeg krškog dijela na uskoj stazi ugazila sam rubom gojzerice na rub mokre trave i u djeliću sekunde skliznula sa staze. U skladu s Murphyem i njegovim zakonom to je ujedno bilo najgore i najopasnije mjesto na stazi. Srećom da su Bara i Ahmet bili pribrani i blizu (hvala Valerija!) tako da su u sekundi reagirali i pomogli mi da se vratim na stazu.
Nakon tog zadnjeg prijevoja, staza ima još par nešto izazovnijih dijelova (korištenja ruku, malo ali ne previsokog penjanja preko kamenja…) nakon čega se izlazi na prekrasni proplanak u podnožju samog vrha. Na proplanku smo se malo odmorili, „zbrojili se“ (mi koji smo bili na početku grupe), podijelili dojmove i prikupili snagu za svladavanje zadnjeg dijela staze; uspona od sipara koji nas je doveo na samu Zlu Kolatu.
Pogled sa Zlice otkriva nizove impozantnih vrhova izrazite surovosti ali i fascinantne ljepote; one ljepote pred kojom se osjećaš malen i koja ne tražeći, samim svojim postojanjem izaziva beskrajno poštovanje i divljenje. Nakon odmora na vrhu uspješno smo odradili povratak tijekom kojeg smo uživali u još nekim ljepotama staze: bilju i cvijeću (naučila sam kako izgleda ljekovita divizma/lincura- odlična za čaj i rakiju), okupaciji stada ovaca, snijegu i ponovnom rashlađivanju u pećini u kojoj temperatura od ljetne žege na ulazu u samo par koraka padne na ugodnih 2 stupnja (Ahmet mjerio)!
Završetak staze smo i „formalno“ obilježili feštom u Katunu Zarunice gdje smo uživali u pitama sirnicama i jogurtu od ovčjeg mlijeka ali i zasluženom pivu koje nam je s obzirom na vrućinu odlično sjelo! Nakon okrjepe terencima smo se vratili u naš kamp gdje nas je dočekala sva ekipa slaveći naš uspjeh k’o da smo MtEverest osvojili! Uz prelijepo druženje ušli smo duboko u noć i to je bio prekrasan završetak ovog dana!
I na kraju, s obzirom na moje „poskliznuće“ na stazi čini mi se primjerenim ovom osvrtu dati malo osobniji ton ( na žalost, ovog puta nije se moguće izvući haikuom). Pokušavajući se voditi onom da je svaku grešku dobro iskoristiti kao lekciju i analizirati je kako bi se izbjegla u budućnosti i ja sam dosta vremena provela u promišljanju o tome što me „Zlica“ naučila. Naučila me da čak i onda kada se trudiš i uvjeren si da si maksimalno oprezan, sekunda te može dijeliti od pada i da opreza zaista nikad nije dosta. Shvatila sam koliko su važni vodiči u cijeloj planinarskoj priči i zato se želim zahvaliti od srca i reći koliko cijenim njihovu podršku, svima koji su taj dan bili uz mene: Bari i Ahmetu na brzoj i pribranoj reakciji i izvlačenju na stazu, Ivani Bari (koja je u povratku prepoznala moju nesigurnost i nekad mi doslovno uputama „vodila“ korake jer stres je ipak odradio svoje), Maji ( na veseloj podršci na zadnjem usponu prema vrhu), Valeriji (na odličnoj početnoj procjeni) i Sonii na predivnim riječima koje su u trenu promijenile cijelu moju perspektivu! I za kraj, nije novo naučeno ali je i ovaj put potvrđeno; Runolist ima izvrsne vodiče i super ekipu!
Tina
—————————————————-
Hridski krš – naš „relax“ izlet 😂 🥴🤤❤️
Nakon nekoliko dana uzastopnog planinarenja po Prokletijama, odlučili smo se za jedan lagani, opušteni, gotovo wellness izlet na Hridsko jezero i Hridski krš.
Jer, eto… nekima je bio četvrti, nekima peti dan planinarenja, a dan prije je dio ekipe odradio Zlu Kolatu – izlet koji su nam vodiči, sasvim slučajno, opisali kao „turbo zahtjevan“. Pa smo zaključili da nam za kraj treba nešto malo laganije.
Naravno, već samim tim što smo izlet nazvali laganijim i jer nismo ništa naučili od prethodnih dana, trebali smo znati da smo u nevolji 😂.
Krenuli smo nakon doručka put Plava, pa u dva kombija do nekih Katuna, jedne od polazišnih točki do našeg cilja. Vožnja je trajala dovoljno dugo da mi izađu svi kamenci iz bubrega, ali živa glava je na ramenu ostala🥴. Kod tih Katuna, čuveni Ahmet se s nama oprostio pokazujući nam neki putić uz brdo (naravno) kao početak naše avanture dajući nam zadnje riječi ohrabrenja.
Do Hridskog jezera uspjeli smo nekoliko puta sići sa staze. Što je, moram priznati, meni osobno sasvim odgovaralo da udahnem i osvježim se vodom, jer je naš glavni vodič poznat po svom turbo tempu, a meni je ovo bio peti uzastopni dan planinarenja po Prokletijama. Prvi put da toliko dana zaredom gazim po planinama, pa su se već ozbiljno počeli javljati umor, upala mišića i ono poznato pitanje: „A što je meni ovo trebalo?“ 😂
Tako da je svako lutanje meni došlo kao sasvim legitimna strateška pauza za hvatanje zraka. 😅
Do Hridskog jezera stigli smo već poprilično umorni. Očekivali smo neku malo dužu pauzu, da sjednemo, pojedemo nešto, dođemo sebi i možda se emocionalno oprostimo od planinarenja za taj dan.
Međutim… dok smo frendica i ja, zajedno s još nekima, zbunjeno gledale oko sebe, glavni vodič se već spremao za dalje. Bez velike najave. Bez „odmorite“. 😂
Pogledam frendicu i pitam:
„Misliš da ja to mogu?“
A ona mi Hridski krš usporedi s Bikčevićevom, samo duža.
Dobro.
Idem. 😅
I onda – opet lutanje. Samo ovaj put nismo završili malo pokraj staze. Završili smo pred zidom. Pred nama ogromno, strmo, stjenovito brdo. Gledaš gore i misliš: „Dobro… gdje je staza?“ Nema je. Nema oznake. Nema ničega.
Vodiči su se raspršili u potragu za putem, a mi ostali dolje gledamo u ono čudo i polako kolektivno donosimo odluku: „Ne. Ovo nećemo.“ 😂
Već smo gotovo svi bili spremni vratiti se prema jezeru kad se preko talki-walkija začuje pomoćni vodič: „Našao sam stazu. S druge strane je.“
Krećemo za njim, ali dok smo još pokušavali dogovoriti tko ide, tko ne ide i postoji li možda neka razumna opcija u kojoj se vraćamo nazad, preko talki-walkija stiže odgovor nešto u stilu:
„Ma kakvo vraćanje, nema nikome nazad!“
I tako je moj pažljivo izrađeni plan da odustanem prije nego što uopće krenem – propao😂.
Krenula sam zadnja. Sa mnom su bile naše pomoćne vodičkinje Antonija, Valerija i Maja, a negdje tu bio je i Siniša. I tako, dok sam ispred sebe vidjela samo stijenu, tražila gdje staviti nogu i za što se uhvatiti, Antonija me u jednom trenutku pozove:
„Irena, stani! Okreni se! Pogledaj gdje si. Pogledaj oko sebe!“
Okrenem se. I stvarno… pogled je bio nevjerojatan❤️.
Na trenutak zaboraviš umor, noge, disanje i činjenicu da se upravo penješ tamo gdje se normalan čovjek vjerojatno ne bi popeo.
Ali samo na trenutak.
Jer… trebalo je dalje😂.
Nekako sam se popela na taj vrh, jedva hodajući, sjela na stijenu i pomislila:
„Bože, hvala ti. Gotovo.“
Misao mi nije ni završila put kroz glavu kad se glavni vodič i svi koji su stigli prije mene – ustanu i krenu dalje.
Molim?! 😳
„Ma gdje dalje?!“
A onda mi cure samo šutke pokažu kamo zapravo idemo.
I tada sam shvatila da ovo što sam upravo prošla nije bio vrh.
To je bio samo… uvod. 😂
Srećom, ostatak puta do pravog vrha bio je puno pitomiji. Išlo se rubom vrha pa uzbrdo, ali više nije bilo onog više stijenskog penjanja. Nekako sam pronašla još tih svojih zadnjih atoma snage – ne znam stvarno gdje ih uvijek izvučem, ali očito ih negdje imam spremljene za ovakve situacije – i stigla na vrh. ❤️
A onda su nas napale bube. Ali ne ono: „Aha, ima malo mušica.“ Ne. Vojska.
Toliko ih je bilo da smo vrlo brzo zaključili kako je priroda očito odlučila da ne smijemo predugo uživati u pobjedi 😂. Zato smo se brzo počeli vraćati.
Dobro, brzo je relativan pojam – ja sam tek stigla na vrh dok su se ostali već stigli odmoriti. 😅. Kad smo se vratili do nešto prije onog prvog vrha, skrenuli smo niz jednu prekrasnu stazu prema jezeru. I upravo tada saznajem:
„Ahaaa… pa ovo je bila staza kojom smo trebali gore.“
…
Pogledam ono preko čega smo se popeli.
Pogledam stazu.
Pogledam ekipu.
I pomislim: „Mama za ovo ne smije saznati.“ 😂😂
Ali eto… očito mi nije bilo suđeno izbjeći neku tu od najtežih dionica Prokletija, iako sam dan ranije odustala od Zle Kolate upravo zato što sam procijenila da nisam za ekstremne avanture.
Prokletije su očito imale drugačiji plan za mene. 😂
Na kraju smo svi sretno i sigurno završili izlet. Na Hridskom jezeru odmorili smo još petnaestak minuta, pokupili ostatak naše velike ekipe koja je mudro ostala kod jezera, i onda se – ovaj put pravom stazom – vratili prema kombijima.
A naš vodič?
Sretan zbog sretnog završetka, naravno.
Ali nekako mi se čini da mu je posebno dušu ispunilo ono jedno malo lutanje. 😅
Jer što je Prokletije bez malo lutanja?
A što je planinarski izlet bez onog trenutka kad se pitaš „jesmo li mi stvarno odlučili ovo napraviti?“
I upravo zato, kad se sve zbroji, a umor i upala mišića prođe, bube zaboravimo, a ostane ono najvažnije: ekipa, osmijesi, pogledi koji se pamte i osjećaj da smo zajedno uspjeli i onda kad smo na trenutak mislili da nećemo. ❤️
Hridski krš možda nije bio naš planirani „relax“ izlet.
Ali je zato bio još jedna priča koju ćemo dugo prepričavati. Barem ja 🥾⛰️❤️
——————————————————————-
„Lagana šetnjica” koja se pretvorila u prolijevanje znoja: Kako smo osvojili Ali-Pašine izvore!
Znaš onu planinarsku klasiku: „Ma idemo na jedan lagani, opuštajući izlet, malo prirode i šetnje…”? E, pa upravo tako počinje i naša priča. Plan je bio čisto chillanje. Ali planina je, s druge strane, imala potpuno drugačiji plan.
Već na samom startu dočekao nas je popriličan uspon. Nakon samo 10 minuta svima nam je postalo jasno da riječ „lagano” ne postoji u rječniku ovog brda. Nakon pola sata u grupi je zavladala potpuna tišina (jer smo čuvali kisik), a nakon sat vremena većina nas je u sebi vrtjela isto pitanje: „Tko me nagovorio na ovo, zašto smo vjerovali Zokiju i zašto nismo išli na onaj glavni, teži izlet… njima je sigurno lakše?!”
A onda smo ušli u neku verziju prašume.
Nakon uspona stigli smo do dijela koji je na karti vjerojatno označen kao staza, ali netko je zaboravio obavijestiti šumu da tamo mora biti prohodno. Paprat do ramena, zelenilo posvuda, a tlo pod nogama potpuna misterija. Je li zemlja? Je li blato? Je li rupa? Je li jezero? Nitko ne zna. Svaki sljedeći korak bio je čista lutrija – zakoračiš i nadaš se najboljem (i gledaš gdje je Zoki nestao ispred tebe).
Poligon za preživljavanje.
Kad smo napokon izbili na „službenu” stazu, dočekao nas je novi nivo igrice: srušena stabla na svakih par metara. Neka preskači, neka zaobilazi, a neka miči rukama da prođeš. U tom trenu znoj je postao dio standardne opreme, noge su štrajkale, a mozak je ozbiljno razmišljao o povratku kroz onu zagonetnu paprat.
Ipak, planina uvijek nagradi uporne!
Baš kad nam je svega bilo dosta, šuma se prorijedila i pred nama su se ukazali Ali-Pašini izvori. Kao da nam je priroda poručila: „Dobro, dosta sam vas mučila, zaslužili ste.”
Lijep krajolik, kristalno bistra voda i predivan pogled u sekundi su izbrisali sav umor i proliveni znoj. Tek tada je počelo ono pravo, stopostotno chillanje koje smo planirali od samog početka! Na kraju se potvrdilo da su najbolje avanture one koje uopće ne planiraš.
Ali jedno je sigurno:
Sljedeći put kad netko kaže „lagani izlet, ništa posebno, samo chillanje” – prvo ćemo provjeriti GPS koordinate, nagib, nadmorsku visinu i postoji li sitnim slovima napisana izjava o odricanju od odgovornosti.
Do iduće avanture (i nekog novog „laganog” izleta)!
——————————————————-
PROKLETIJE-CRNA GORA-6.dan
DOLINA JEZERA
Sve što je lijepo brzo završi…..tako smo došli i do kraja naše sedmodnevne avanture po Prokletijama. Puno toga lijepoga smo vidjeli i doživjeli i sve je nekako prebrzo prošlo.Ali…tako je to kad čovjek uživa u prelijepom okruženju i odličnom društvu.
Ovaj zadnji dan prije dugog i napornog povratka u Zagreb podijelili smo se u tri grupe, sve tri vrlo aktivne, svaka na svoj način. Opcija ostati u smještaju nije bila nikome odabir. Volje uvijek ima, motivacije napretek,snage se je našlo, tako da sam odabrala grupu sa lakšim izletom ( mada na Prokletijama izgleda ništa nije lagano ).
Cilj nam je Dolina jezera. Prelijepa tura. Veliko hvala našoj dragoj Selmi koja je predložila ovaj izlet, kao i našim vodičima Luki, Tonki i Valeriji koji su ga realizirali i omogučili da maksimalno uživamo.I tako je nas petnaestak u 7.00 ( doručak u 06.00 i nisam bila dovoljno budna da zapamtim što smo jeli) krenuli džipovima prema Dolini Ropojane. Makadam koji je tako jako razrovan da se na mjestima i ne može nazvati makadamom, sedam kilometara koje samo namjenski prilagođeno vozilo može savladati zbog oštećenja koje je uzrokavala nedavna kiša. I to drmusanje ima svojih čari, vladalo je sveopće veselje nas i naših bubrega.Sve je obečavalo teren koji je zbog nemogućnosti prilaza osobnim vozilima slabo posječen, a time smo očekivali i netaknutu divljinu.
Priroda se tek budi, brzo se spremamo, gazimo po travi mokroj od rose, uživamo u svježini jutra dok temperatura ne poraste i ne počne curiti znoj sa lica. Vrlo brzo se grupa koja se penje na visoku i strmu Maju e Rosit odvaja, a mi nastavljamo dalje kroz gustu bukovu šumu. Od samog početka strmi uspon, nema vremena za zagrijavanje, odmah na najjače. S obzirom da imamo dovoljno vremena do povratka prve grupe vrlo brzo smo se dogovorili i o lakšem tempu hodanja. A to znači i puno više uživanja u divljoj prirodi Prokletija. Nakon dugo vremena oštrog uspona po hladovini, lijepa, uska staza( a takvu najviše volim) izbija na čistinu. Ostajemo očarani otvorenim padinama, mada sam mislila da nas više ne može ništa iznenaditi. Niti jedna fotografija nije niti približno prenijela tu kombinaciju trave, cvijeća , kamenja i pejzaža koji ulijeva strahopoštovanje..Vade se pokrivala za glavu, dodaje novi sloj zaštitne kreme na tijelo, sunce prži. Hodamo doslovno po granici, a fotografiranje uz upozorenje “granična linija” i na graničnom kamenu je više nego obavezno. Dolina jezera ima šest ledenjačkih jezera ( ne ostanu uvijek svi do jeseni) misterioznih,okruženih prostranim amfiteatrom stijena i vrištinom. Mi smo pauzu za ručak napravili na četvrtom. Odgovor vodiča na pitanje koliko imamo vremena izazvao je oduševljenje, bar kod mene: “Dok nam ne dojadi” Prvo treba nešto pojesti, a onda brzo u kupaći i rashladiti se u kristalno čistoj vodi. Prvih par sekundi “reže”, ali nakon par zamaha čista uživancija.Ne mogu opisati taj osječaj kad ležiš na vodi, gledaš u nebo i krajičkom oka vidiš impozantne stijene koje se uzdižu odmah uz jezero i ostatke snijega visine čak do dva metra visine.Čovjek se osjeti tako ponizno pred tom sirovom, tihom i beskrajnom ljepotom.
Povratak je istim putem, ali pejzaž je potpuno drugačiji nego ujutro, kao da nismo tuda nedavno prošli. Kratko vrijeme smo čekali prijevoz, prva grupa još nije stigla, tako da smo krenuli prije njih. Nekolicina nas je odlučila još malo bolje upoznati ove tzv. “Balkanske Dolomite”, pa smo se iskrcali na Oku Skakavice ili Savinom oku, izvoru na preko 1.000 m.n.v.,turističkoj atrakciji i čudesnoj laguni Prokletija. Vrlo neobičan izvor rijeke Grlje, nalik na plavo oko dubine osam metara, okružen šumom. Vidi se samo dno izvora,voda je vrlo hladna, 5 stupnjeva ili niža, može se piti, ali treba malo sačekati da se ugrije. Bilo je interesantno gledati dvije mlade djevojke koje su nadobudno skočile u izvor…..jedva su se izvukle iz vode od šoka.Tu sam se samo osvježila, bez kupanja.
Nastavili smo makadamom. Na ulazu u kanjon riieka Grlja izlazi kao Vrulja (bar sam tako pročitala), a prije toga stvara 15 metara visok vodopad, koji smo također htjeli posjetiti. Razlog više je i restoran koji je sudeči po broju posjetilaca obečavao dobru hranu. Nakon konzumacije tekuće i krute( oduševio nas je kolač tri leče) konačno se odlučujemo za povratak u naš smještaj. A taj povratak u katun se je baš odužio ( malo zbog asfalta kojeg nismo mogli izbječi, a možda malo i zbog obilne okrijepe, a možda i zbog toga što sam obula natikače, a gojzerice kao pravi planinar objesila oko vrata).
Zalazak sunca i kraj još jednog dana, ugodno umorna, ali prezadovoljna.Prezadovoljna ovim danom, prezadovoljna cijelim tjednom, zahvalna Prokletijama što nam je dozvolila da uživamo u njezinim ljepotama. Njeno ime podsječa na kletvu ( postoje tri legende o nastanku imena), ali ja tu nisam pronašla ništa zlokobno, našla sam samo čudesan kraj i ljude otvorenog srca.
Veliko hvala organizatorima i našim dragim vodičima na njihovoj brizi, ali i svim dragim ljudima koji su bili srce i duša ove avanture.
Vidimo se.
Voli vas Ljiljana
Rafting ili tandem paraglajding – što odabrati? Ma biram oboje!!!!!
Postoje ljudi koji vikend provode u vrtu, oni koji sjede pred TV-om, a postoje i oni koji pomisle: “Znaš što bi bilo opuštajuće? Hajdemo se baciti u nabujalu rijeku ili skočiti s planine.” Ja sam, odabrala oboje u istom danu , na putu prema Crnoj Gori i sedmodnevnom planinarenju kroz Prikletije.
Na prvi pogled rafting i tandem paraglajding nemaju ništa zajedničko. Jedno je na vodi, drugo u zraku. Ali osjećaj je gotovo isti – u oba slučaja plaćaš da ti srce preskoči nekoliko otkucaja.
Na raftingu sam već bila, ali paraglajding, to je već druga priča…
Stojim ja na vrhu planine, instruktor iza mene, a ispod nas – cijeli svijet. Instruktor je opušten, zvižducka, zateže neke špage i kaže: “Samo trči.” Samo trči?! Pa čovječe, ispred mene nema livade nego ponor! U tom trenutku mozak i noge vode ozbiljan sastanak. Mozak viče: “Bježi nazad!” Noge odgovaraju: “Ne znamo više kome vjerovati.”
Kad se jednom odlijepiš od zemlje, dogodi se nešto potpuno neočekivano – tišina. Nema motora, nema tutnjave, samo lagani šum vjetra koji prolazi pored ušiju. U jednom trenutku osjećaš se kao orao koji ponosno kruži nebom, a već u sljedećem kao vrećica iz supermarketa koju je uhvatio jači nalet vjetra.
Pogled odozgo je nevjerojatan. Kuće izgledaju kao dječje lego kockice, automobili kao bubamare koje su odlučile voziti po asfaltu, a ljudi… ljudi nestanu. Ako nekoga tražiš, možeš slobodno odustati – iz te visine ni vlastiti automobil više ne prepoznaješ.
Najzanimljiviji je osjećaj slobode. Nema ceste, nema semafora, nema gužve. Samo nebo, planine i pogled koji oduzima dah. Ili možda dah oduzima činjenica da si nekoliko stotina metara iznad tla – teško je točno utvrditi. Let uzalazak sunca – kao što bi neki rekli „top šit“.
Nakon nekoliko minuta shvatiš da si se potpuno opustio. Čak ti postane žao što let završava. Tek kad ugledaš livadu za slijetanje, sjetiš se da postoji još jedan izazov – elegantno se vratiti na zemlju. A elegantno slijetanje u tandemu obično izgleda otprilike kao da dvije osobe pokušavaju istovremeno sjesti na istu stolicu koja je upravo nestala. Ili jednostavnije, usporedi s Albatrosom, patkom ili već nekim letečem koji pri slijetanju izgleda kao prava parodija…
Kad konačno staneš na tlo, noge su opet na zemlji, ali glava je još uvijek negdje gore među oblacima. I tada shvatiš zašto ljudi kažu da je paraglajding zarazan. Već nakon pet minuta razmišljaš: “Ovo moram ponoviti.”
Vedro!
