Osvrt na izlet

Prokletije 2026  od 25.7. do 2.8.2026.

Zla Kolata je visoka 2534 m, pripada masivu Prokletija koji se proteže kroz Crnu Goru, Albaniju i Kosovo. Različita su tumačenja porijekla imena Zla Kolata – surovost, opasnost, nepristupačnost; kolac/oštro stršeći vrhovi ili kotline, vrtače okružene oštrim rubovima, područja loše ispaše. No bez obzira na podrijetlo i značenje ovo ime vrlo točno i slikovito opisuje ono što možete vidjeti i doživjeti na stazi do ovog, najvišeg vrha Crne Gore.   

Zlu Kolatu smo, prema planu penjali 29. srpnja, no pripreme su počele  i dan prije kad je Bara počeo s psihološkom pripremom za sutrašnji uspon. Više puta i vrlo ozbiljno je istaknuo zahtjevnost staze, važnost dobrog promišljanja o osobnoj fizičkoj i mentalnoj spremnosti za takvu stazu. Onima koji su odmah odlučili da neće ići i onima koji su znali da takvu stazu mogu „lako ispeglati“ jer su slične izazove već mnogo puta savladali bilo je jednostavno. No, nama koji smo negdje „k’o čardak ni na nebu ni na zemlji“ Barina psihološka priprema je bila odličan poticaj za grupni ali i osobni  „brainstorming“; preispitivanje tijekom kojeg smo razmatrali svoje snage i slabosti i pokušali dokučiti značenje odluke „idem ili ne idem“ na osobnoj razini.. No, na kraju kao i uvijek: „Alea iacta est!“; kod jednih s malo više srca a kod drugih s malo više razuma. Nakon konačne odluke tijekom večeri su se neki okružili svojim mentalnim mirom a drugi svojim uzbuđenjem obasjali cijeli kamp u iščekivanju sutrašnjeg uspona.

Polazak je dogovoren ranom zorom, prijevozom terenskim vozilima do polazne točke Katuna Zarunice.   

Po izlasku iz vozila krenuli smo makadamskom prilično razlokanom cestom prema stazi. Na čelu grupe bio je lokalni vodič (član crnogorskog GSS-a) Ahmet Rekoviće koji je ovu kao i mnoge staze na Prokletijama dobro poznavao. 

U rano jutro rosa je još pokrivala stijene i travu pa je penjanje i preskakivanje sa stijene na stijenu odmah na početku staze zahtijevalo dodatni oprez. Nakon tog početnog stjenovitog zahtjevnijeg uspona staza nastavlja prema Kolati mijenjajući različite kamene forme.

Mene osobno su skliske stijene usporile odmah na početku pa sam zahvaljujući Valeriji postavljena „k’o drug Tito na čelo kolone“, odmah iza Ahmeta i Bare (što će se ubrzo pokazati kao velika sreća). Zahvaljujući tome cijelim putem sam slušala Ahmetove priče o ovom lijepom ali surovom kraju, istraživanjima o vodama ponornicama, načinu života u prošlosti, biljkama… što je nemilosrdne stijene koje su nas okruživale učinilo životnijima, bliskijima i manje zastrašujućima. 

Cijelom duljinom stazu prati veći ili nešto manji krš s nekoliko zahtjevnijih prelazaka  i prijevoja obilježenih većim i okomitijim kamenjem te izrazito uskom stazom. Taj dan i dan prije Bara nas je upozoravao na važnost stalne koncentracije na svaki nadolazeći korak i u tim zahtjevnim prelascima ni Ahmet nije pričao i grupa bi utihnula. No, unatoč svoj pažnji,  u jednom trenutku nakon prelaska zahtjevnijeg krškog dijela na uskoj stazi ugazila sam rubom gojzerice na rub mokre trave i u djeliću sekunde  skliznula sa staze.  U skladu s Murphyem i njegovim zakonom  to je ujedno bilo najgore i najopasnije mjesto na stazi. Srećom da su Bara i Ahmet bili pribrani i blizu (hvala Valerija!) tako da su  u sekundi reagirali i pomogli mi da se vratim na stazu. 

Nakon tog zadnjeg prijevoja, staza ima još par nešto izazovnijih dijelova (korištenja ruku, malo ali ne previsokog penjanja preko kamenja…) nakon čega se izlazi na prekrasni proplanak u podnožju samog vrha. Na proplanku smo se malo odmorili, „zbrojili se“  (mi koji smo bili na početku grupe), podijelili dojmove i prikupili snagu za svladavanje zadnjeg dijela staze; uspona od sipara koji nas je doveo na samu Zlu Kolatu.

Pogled sa Zlice otkriva nizove impozantnih vrhova izrazite surovosti ali i fascinantne ljepote; one ljepote pred kojom se osjećaš malen i koja ne tražeći, samim svojim  postojanjem izaziva  beskrajno poštovanje i divljenje. Nakon odmora na vrhu uspješno smo odradili povratak tijekom kojeg smo uživali u još nekim ljepotama staze: bilju i cvijeću (naučila sam kako izgleda ljekovita divizma/lincura- odlična za čaj i rakiju), okupaciji stada ovaca, snijegu i ponovnom rashlađivanju u pećini u kojoj temperatura od ljetne žege na ulazu u samo par koraka padne na ugodnih 2 stupnja (Ahmet mjerio)!

Završetak staze smo i „formalno“ obilježili feštom u Katunu Zarunice gdje smo uživali u pitama sirnicama i jogurtu od ovčjeg mlijeka ali i zasluženom pivu koje nam je s obzirom na vrućinu odlično sjelo! Nakon okrjepe terencima smo se vratili u naš kamp gdje nas je dočekala sva ekipa slaveći naš uspjeh k’o da smo MtEverest osvojili! Uz prelijepo druženje ušli smo duboko u noć i to je bio prekrasan završetak ovog dana!  

I na kraju, s obzirom na moje „poskliznuće“ na stazi čini mi se primjerenim ovom osvrtu dati malo osobniji ton ( na žalost, ovog puta nije se moguće izvući haikuom). Pokušavajući se voditi onom da je svaku grešku dobro iskoristiti kao lekciju i analizirati je kako bi se izbjegla u budućnosti i ja sam dosta vremena provela u promišljanju o tome što me „Zlica“ naučila. Naučila me da čak i onda kada  se trudiš  i uvjeren si da si  maksimalno oprezan, sekunda te može dijeliti od pada i da opreza zaista nikad nije dosta. Shvatila sam koliko su važni vodiči u cijeloj planinarskoj priči i zato se želim zahvaliti od srca i reći koliko cijenim njihovu podršku, svima koji su taj dan bili uz mene: Bari i Ahmetu na brzoj i pribranoj reakciji i izvlačenju na stazu, Ivani Bari (koja je u povratku prepoznala moju nesigurnost i nekad mi doslovno uputama „vodila“ korake jer stres je ipak odradio svoje), Maji ( na veseloj podršci na zadnjem usponu prema vrhu), Valeriji (na odličnoj početnoj procjeni) i Sonii na predivnim riječima koje su u trenu promijenile cijelu moju perspektivu! I za kraj, nije novo naučeno ali je i ovaj put potvrđeno; Runolist ima izvrsne vodiče i super ekipu!

Tina