Hahlići i Pakleno

Osvrt na izlet

Hahlić i Pakleno  2/3. 9. 2023.

Kroz Pakleno pa do Nebesa

Početak rujna je, pakleno vruće, cijeli petak zujim po stanu, sabirem planinarsku opremu, žensku kozmetiku i hranu za ovaj posebno zahtjevan dvodnevni izlet na Pakleno. Potrebna mi je desna ruka za pakiranje, požalila sam što sam ženska vražica koja sabire sitnice.Ovog puta ne nosim uglate tapervere sa slaninom, sirom i jabučicama, no ruksak je i dalje ogroman za mojih jedva 50 kg.

Ah, mi smo samo ljudi, trebamo izaći iz zone komfora, ustati rano ujutro i cik prije zore biti pred Arenom gdje nas čeka kombi, u kojemu smo samo dvije žene, sve ostalo muški iskusni planinari. Vrijeme leti, u dobrom društvu nekolicina nostalgičara sjetno se prisjeća socijalizma isvima nama znanog Renault 4 kojim je većina tada išla na more. No dobro, neki vole mahune, neki divljač, neki mora i jezera, a mi planine. Trebamo li se čega bojati uz vrhunske i iskusne vodiče kao što su Draž i Krešo ….u sigurnim smo rukama, ponavljam si: sve će biti dobro, serotonin i dopamin bit će na vrhuncu.

Prvi dan: prošavši kroz relativno ugodan put Platka , po najvećoj vrućini ispenjali smo nimalo lagani vrh Vidalj od cca 1200 m. Sve prepuno, kažu, poskoka koji se ovdje sunčaju na najljepšem rujanskom suncu. Toliko sam koncentrirana na svaki korak da nemam vremena razmišljati o strahu prema zmijama – one su mi i dalje samo za elegantne štikle i torbice. Da, valjda smo svi mi ponekada snobovi….Jao,ne znam smijem li danas u ovoj demokraciji i životinjskim pravima uopće izustiti tako nešto. Sav strah prepustila sam Božjim rukama, pa on tako i onako sve regulira. Pratim Krešu, vodiča– metlu, koji svojim zabavnim jezikom mete svaku stijenu, sve čuje, sve vidi.

Kada ne razgovara s vražjim brbljavicama poput mene, može i sam. Ma nisam nit ja bolja. Sav je u datumima, godinama, Domovinskom ratu, Hajduku i Velebitu….. Ma tko bi vikendom ostao kod kuće i gledao TV, kada sve možemo saznati planinareći u njegovom društvu. On je kao mreža koja ima signal i u paklu. A da, pa mi smo ipak samo ljudi, trebamo i nešto pojesti kako bi izdržali cijeli labirint ovih paklenih stijena. Dolazimo do Planinarskog doma Hahlić u kojemu smo smješteni, no sada ovdje imamo samo pauzu za balkanski ritual kave i nešto iz ruksaka.

Nastavljamo sa vrlo zahtjevnom rutom od nekoliko sati: Ćunina glava, Obruč i vrh Paklenog – pogled s vrha Obruča je prekrasan, posebno na Kvarnerski zaljev, njegove otoke i planine koje zaljev okružuju: Učku i Ćićariju. Runolist je endemska vrsta koja krasi stanište Obruča, najviši vrh Grobničkih Alpi. Uživamo u vizurama i panoramskim pogledima, vrijedni su svakog našeg izazovnog koraka ovim strmoglavim liticama. Prvi vikend u rujnu na Obruču se održava misno slavlje na otvorenom. Svećenik održava ispovijed u prirodi, na otvorenom, sve otvoreno… Ja možda i bih nešto rekla o sebi, ali tko zna bi li mi bila dovoljna pauza od 45 minuta …… Ili bi mi velečasni rekao: ajde, signorina, dođite Vi meni ipak sutra ….

Vraćamo se u Dom Hahlić u kojemu večeramo i družimo se. Odabrala sam lokalni specijalitet maneštru, okrijepila sam se odlično i kao pravi gurman mogu reći da je dom vrijedan svake hvale. Uživam u dijalektu domaćina doma: ić,ćić, pa koji talijanizam, a na kraju i pokoja kajkavština mojem uhu odmah prepoznatljiva i draga. Naravno, svijet je lijepi jer je različiti. ….Netko se hladi pivom, a ja konačno svojom rakijom iz nove pljoske. I nije to neki krama sutra špirit već prava Badelova loza barrique. Velikodušno je nudim i ostalima, obožavam ideju zajedništva i darivanja, posebno u prirodi.

Konačno sam olabavila svoj teški planinarski ruksak i spremam se na spavanje. Dom je predivan, uredan, a svi dečki su dobro oprali noge kako bi uvažavali i nas tri dame u zajedničkoj spavaonici, zamislite čak nisu niti hrkali, bili su vrlo obazrivi…..

Sljedeće jutro brzo spremanje, doručak iz ruksaka i opet ta vražja kava koja nas vodi prema Paklenom. Ruta je kao od trnja pa do zvijezda, nisam tako nešto mogla niti zamisliti …. Stijene udaljene jedna od druge po cc 2 metra, a moji koraci nisu divovski već sitne žene, ali čelične volje.Vodi me lokalpatriotizam i prepoznajem lijepu kajkavštinu Frankyja, Zagorca, čovjeka iz mog kraja. Dovoljno je visok da olako preskače stijene i da mi pruža ruku da i ja preskočim škrape sa svojim teškim ruksakom. Pa, eto, nađe se i u paklu uvijek netko da vam pruži ruku …..

Dolazimo na Bucov plato kroz Pakleno do Nebesa. Tako impozantno nešto od stijena nisam nikada vidjela – naoko ravan plato isprepleten stijenama, a ispod njih ogromne i opasne litice. Zamišljam ih kao odličan stage za neki ludi koncert Pink Floyda, scenu uopće ne treba umjetno i artistički dorađivati. Samo koji dobar njihov riff i to je to …. Silazak nije ništa lakši nego uspon, ponegdje koristimo tehniku otpenjavanja: silazim s leđa, gledam kroz noge kuda zakoračiti i ne znam je li dominantan strah ili adrenalin ….

Sljedeća ruta su Napa, Špilja i Fratar, koji me se posebno dojmio. Konačno malo šumovitih padina i hlada, iako je strmi kao i Obruč. Obrastao je tamnim pojasom klekovine, a njegov je vrh poput sive stjenovite glavice, upravo zato i samo ime asocira na fratra.

Spuštamo se i jedva nosim taj vražji ruksak u kojemu su i tenisice, ni sama ne znam što će mi …. Fabijan, domaći dečko pun empatije, nostalgičar za lijepim vremenima, nudi mi pomoć i nosi mi ruksak do kombija ….Razumije zajedničku patnju: daj mi taj ruksak Katarina, sutra nam počinje škola, poštedi se malo….

Isrcrpljeni i gladni dolazimo u dom Platak. Naravno da svoja dva pomoćnika u paklu, Frenkyja i Fabijana častim pivom, pa nisam ja neka džiberica koja ne zna odručiti svoju kesu …. Sa zadovoljstvom, oni su to zavrijedili. Večeram jotu u domu i toliko sam zdravo umorna da uopće ne znam što jedem …..izotoniram se Radlerom od limuna da nadoknadim izgubljene elektrolite.

Ukrcavamo se u kombi, po putu pljusak i ta vražja gužva, naravno sutra je ponedjeljak i počinje škola. I hate Monday …..Bogu hvala da postoji dobro društvo, radio, šale, zezancija uvijek s finim manirama jer sutra počinje real politik.

Što još reći, ovo je bilo kao u poznatoj plesnoj sceni filma Pakleni šund/Pulp fiction: hiperaktivna plesačica po stijenama Uma Thurman u liku Krešimira Gracina i siguran, staložen kao stijena, plesni spiderman John Travolta u liku Dražena Kovačevića, mudraca kojega planine ne mogu iznenaditi …. Uz ovakve ljude i njihove pomoćne vodiče na Paklenom se osjećamo sigurnim i zaštićenim.

Često si onako pomislim na poznati Miltonov Izgubljeni raj u kojemu je i vrag u paklu napravio sebi svoj mali raj, pa tako smo i mi bili u paklenom raju u odličnom društvu meni uvijek dragih i veselih planinara.

Vaša vjerna vražica Runolistašica,

Katarina K.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)