Osvrt na drugi izlet OPŠ 10G Hpd Runolist
Japetić 3.4.2022.
Kada Zoki (čitaj Zoran Filipović) postavi pitanje, nemojte žuriti s odgovorom, jer „kazna“ za TOČAN odgovor može biti pisanje, ali i čitanje osvrta na izlet…………L
Ali, krenimo od početka…
Drugi izlet za 10G jubilarnu generaciju još uvijek bez službenog imena (tražimo se) bio je izlet na Japetić.
Vremenska prognoza obećavala je prestanak oborina koje su tijekom nekoliko dana bile konstanta.
Okupili smo se prije 8 i krenuli busom put Samobora. Glavni vodič Žac nas je toplo pozdravio, predstavio pomoćne vodiče i plan puta. Mi između sebe još uvijek se upoznajemo, ili barem ja ne mogu povezati imena s osobama, ali nekako osjećam da je to moja ekipa….
Uz kratku jutarnju kavicu nastavljamo do Šojićeve kuće, gdje kao pravi planinari odrađujemo zagrijavanje i puni entuzijazma krećemo put Japetića. Neki od nas, „randome“ izabrani dobivaju uloge pomoćnih vodiča, odnosno njihovih „asistenata“, jer i to je dio školovanja. Tako da je sad uz 6 pomoćnih vodiča i 6 njihovih asistenata, osjećaj sigurnosti na kvadrat.
Nikada nisam bila na Japetiću, kad malo bolje razmislim nikada nisam bila nigdje (osim par izleta sa HPD Runolistom) tako da je svaki brijeg, gora, planina za mene novina J.
Nakon stotinjak metara početnog uspona po asfaltu (za mene najteži dio ovog puta ne znam dali zbog asfalta ili strmine) počinje šumska idila i snježna bjelina. Krećemo se ujednačenim tempom lijepim šumskim planinarskim putem kroz uglavnom bukovu šumu. Napadali snijeg škripi pod gojzericama dok po nama pada onaj sa grana stvarajući predivan ugođaj.
Da se u svakome od nas pa i naših vodiča krije razigrano dijete vrlo brzo smo otkrili kada su kratak odmor iskoristili da testiraju grudačke vještine…ali nismo ni mi ostali dužni…
Nastavljamo prema Japetiću, dijelovima gdje zaista nitko nije barem taj dan hodao ispred nas (jer snijeg je nedirnut)…i opet nestašni dječarci ovaj puta rade snježnu kulisu tresući grane savijenog drveća ispod kojeg prolazimo…
U dobrom raspoloženju dolazimo do Japetića, najvišeg vrha Samoborskog gorja…željezna piramida je tu, oznaka vrha, 879 m nadmorske visine i predivan pogled na sve strane.
I da, tu radim svoju grešku iz uvodne rečenice i odgovaram na pitanje kada je ova piramida prenesena sa Sljeme. (odgovor je 60-tih godina, možda to pitanje bude na ispitu J)
Nakon toga slijedi fotografija generacije i dok formiramo krug oko zastave kroz misli mi prolaze stihovi:
„…mali krug velikih ljudi
s kojima sanjam
za koje se trudim
uz koje znam tko sam zapravo ja…“
Moram se dotaknuti naših „randome“ izabranih asistenata, koji su zaista odradili odličan posao i kao iskusni vodiči upozoravali, prebrojavali nas, pitali trebamo li pomoć…svaka čast, letvica je visoko podignuta za nas ostale.
Nakon pažljivog spusta s vrha Japetića preko skliskog kamenja i korijenja drveća krećemo prema Planinarskom domu Žitnica, gdje nas čeka dobra klopica i lagano opuštanje i naravno predivni pogled na dolinu i Jasku.
Ali da se ne opustimo previše, za to se opet pobrinuo Zoki i „čvorologija“. Kao da nam nije bilo dosta onih osmica, vodičevih osmica i upletenih osmica, sad još i nekakve „lađe“…lađarci i polulađarci…Mislim si, trebat će to ponavljati i vježbati i u mraku i s jednom rukom…Samo se nadam da mi neki od njih nikada neće trebati u praksi.
Nakon školice iz čvorologije, krećemo na put prema dolje. Što se više spuštamo to snježnu idilu zamjenjuje „blatna ne idila“, ali nikome ne smeta… ipak su kremšnite pred nama i treba se još malo potruditi.
Oko 17 sati smo u Samoboru, neko na kremšnitama, neko na kavi, neko na pivici, ali svi s osmijehom na licu, jer izlet je zaista bio predivan. Sve pohvale Žacu, Damiru, Alojzu, Anti, Ferdi, Tomislavu i Zokiju.
Po povratku u Zagreb, googlam o sljedećem izletu (o.p. Ivančica) i veselim se, zaista, i novom druženju i novom izazovu, pa i novim čvorovima…i nema veze što je nedjelja.
Tatjana O
