Osvrt na šesti izlet OPŠ 17G HPD Runolist

Paklenica  18. – 19. 10. 2025.  

Budim se, nestaje jedan divan san. Alarm standardno odgađam. Drugi u 4:45 viče duplo glasnije – i Nikolina je za tad navila svoj ni ne sluteći kakav će se fijasko zbog toga zbiti točno 24 sata u budućnosti – ali više o tome kasnije.

Poluživi teturamo iz sobe. Prizor odjeće pripremljene na stolicama večer prije nostalgično me vraća u prvi osnovne i razredni izlet u Radmanove mlinice – samo se, za razliku od ondašnjeg nogometa protiv bekavaca, danas veselim kretanju kroz planinu snagom vlastitih nogu zarad osobnog užitka.

Prvi je dvodnevni izlet, a znamo što to znači – panično pretrpavanje ruksaka hranom, čarapama, donjim rubljem (a što ako se slučajno popiškim u gaće?) i drugim nepotrebnim stvarima, potpuno se pritom oglušujući na upute iskusnih vodiča. Još kad se tu doda i vreća za spavanje, jaram na našim leđima odjednom je duplo teži no obično, ali ništa nas ne može pokolebati.

Po običaju, Ivan i Maja kupe nas autom i voze do Ine (hvala kolege!) gdje nas dočekuje glavni vodič Vedran koji je, u skladu sa svojim imenom, vedar i čio kao vikend koji je pred nama. Uz jednu stanku za doručak kod Macole vozimo se do Nacionalnog parka Paklenica, na čijem ulazu vodiči shvaćaju da na ulaznicama piše njihova stvarna cijena te je njihov pokušaj da nas financijski oštete time osujećen. U stvari, na našu sreću taj vikend su bili dani otvorenih vrata pa je jedan dan bio gratis.

Nakon zagrijavanja (hvala Ante!) krećemo s aktivnošću kretanja kroz planinu snagom vlastitih nogu, ali i štapova. Sad ste očekivali neku foru o tome da je Nikola nabavio štapove, ali nećete je dobiti. Da bi skrenuo pažnju s toga ponio je i najveću vreću za spavanje poznatu čovjeku.

Tijekom uspona grupom su kolale razne proturječne informacije o težini same staze, od toga da je ovo najlakši izlet od svih u školi do toga da ćemo svi pocrkati. Istina je vjerojatno negdje između. Do stajališta gdje smo ostavili ruksake prije pentranja na Anića kuk put je bio usporediv s ostalim izletima. Dionica do samog vrha donijela je malo izazovnije iskustvo, neki su se mučili, a neki uživali i više nego u uobičajenom planinarenju (možda jer smo osjetili olakšanje bez ruksaka na leđima, pa smo praktički letjeli preko stijena). Na kraju, za pogled s vrha se, kao i uvijek, isplatilo. Oni koji skupljaju pečate za obilaznicu ostali su zbunjeni jer pečata, činilo se, nije bilo. Možda bi neki naknadno tražili žig na Njuškalu da se, zaslugom našeg fotografa Pere, misterij nije riješio dan nakon. VAR analiza utvrdila je da žig nije ukraden, samo je dobro skriven u stijeni. Takvom raspletu nadat će se i u Louvreu.

Na pola puta do doma, iznenadan zastoj. Vodiči su se izgubili? Ili nas možda samo testiraju – tko ima mapy.cz, tko je ucrtao rutu, a-ha, nemate karte, a signala nema, što ćemo sad?? Pokunjen i tužan što sam razočarao Vedrana i Živka i nisam primijenio znanja stečena na predavanjima, nastavljam prema domu i sam sebi obećavam da se ovakav kiks neće ponoviti.

Tugu smo ubrzo utopili u varivu, rakiji i pivu u planinarskom domu, a druženje se nastavilo nakon večere. Karte, pjesma, razgovor, smijeh i vrhunske kupaonice sve su što je potrebno za napuniti baterije i pripremiti se za novi dan.

NEDJELJA

Nisam bio u ženskoj spavaonici (majke mi), ali ujutro za doručkom kolegice komentiraju nemilu zgodu od 4:45 kada ih je iz sna prenula poznata vesela Samsungova melodija. Na moj empatični vapaj „Pa tko bi navio alarm tako rano?“ odgovaraju „Pa tvoja cura!“…“A dobro, što sad, svakome se dogodi….“

Odlazimo taman nakon što magarci dostave potrepštine u dom budući da Glovo i Wolt još nisu dostupni na tom području. Iduća stanica, nakon kraćeg uspona, nam je Manita peć. Nevjerojatno je vidjeti kakve se sve strukture stvaraju u špilji, priroda nam je još jednom pokazala da je najbolji umjetnik.

Za silazak Živko odabire ekipu svojih brzih ribica, a kad je pozvao i mene u Fast and furious tim, procvao sam kao runolist. Međutim, uskoro sam skužio da tu i nema neke vajde – uspušeš se malo više, dođeš malo brže, ali to je u principu to. Nismo dobili nikakve čokoladice niti zvjezdice zbog tog postignuća.

Dok su vodiči postavljali smjerove za vježbu sportskog penjanja, možda najuzbudljiviji dio izleta, mi smo još obišli muzej Podzemni grad Paklenice. Zanimljiva izložba uz nekoliko interaktivnih atrakcija gdje se može letjet kao ptica ili šišmiš, mada nisam bio baš uspješan u ne-zabijanju u stijenu.

Paklenicu su nam najavili kao super izlet na kojem ćemo probati i penjanje. Očekivanja su mi bila visoka, ali bome su i dosegnuta. Pohvala vodičima, njihove su upute bile jasne i detaljne i mislim da smo se svi osjećali sigurno i mogli smo se koncentrirati samo na stijenu. Ima nešto jako zabavno u tom penjanju, pogled prema dolje kad se popneš do vrha užeta je super. Možda nije tako impresivan kao s vrha, ali je na drugi način posebno kad se uzvereš rukama i nogama. Potrebno je malo razviti osjećaj i pravilnu tehniku za uspon, a i silazak, ali definitivno bih se volio opet penjati i probati i zahtjevnije smjerove. E da, naučili smo i posljednji čvor, prusik, vjerojatno najjednostavniji dosad.

To je bio kraj našeg boravka u nacionalnom parku, ali ne još i kraj izleta. Ekipa je išla u pizzeriju, ali Nikolina i ja imali smo viška hrane. Uz to, kad smo već došli iz Zagreba do mora, morali smo iskoristiti priliku. Tako smo se za kraj otišli bacit u more (i pogledat drugo poluvrijeme Istra-Hajduk 0:3 :D).

U busu za Zagreb primamo kriptičnu poruku od našeg predsjednika, a njeno značenje i dan-danas predmet je rasprave. Pred dolazak na parking vijeća se o tome tko piše osvrt. Vijeća se = neki glume da spavaju, neki da ne čuju, neki samo mole da ih se preskoči, ali to mojoj dragoj djevojci ne pada na pamet već ona hrabro preuzima odgovornost i predlaže da ona bude ta osoba…čiji će partner napisati osvrt.

Ali evo, da budem iskren, čak sam uživao u tome. Nije tako strašno. Potpuno nevezano, osvrt se piše samo jednom, zar ne, znači ne postoji šansa da opet ja moram?

Marko M.