Osvrt na izlet

Vrhovi oko Šibenika (Trtar i Promina) 16. – 17.9.2023.   

Preko vode do slobode!

Kako bih stigla rano ujutro na mjesto okupljanja iza Koncertne dvorane V. Lisinski u 4. 45 h,  dok  Zagreb tek izranja iz sna, dan prije odvajam 4 € za rezervaciju Radio taxija jer znala sam će ovaj izlet biti izuzetno zanimljiv i pun doživljaja te se želim dobro naspavati. Svaki vikend slušam iste priče taksista: ʺ Kamo se planinari? Ma da, treba zauvijek napustiti ovaj grad i otići van ili na selo …. ˮ A ja si onako pomislim: ma ne treba nikuda otići, mi tako i onako živimo dva paralelna svijeta, carstvo nužde i carstvo slobode. Upravo naš zajednički  hobi, planinarenje, je carstvo slobode koje nas oplemenjuje dodatnom ljepotom, kondicijom, svježim zrakom, dobrim društvom, internom zekom pekom, novim horizontima i vizurama, znanjima i spoznajama.

Neki za vikend i dalje ostaju u gradovima, profiličari se webuju, rade na neopisivo važnim projektima, virtualno se profiliraju, ispijaju kave i naklapaju jedne te iste priče …. A mi dobro znamo da ovo više nije Zagreb filigranskih pločnika kako je otpjevala meni draga Azra, već jedno veliko globalno selo koje iz dana u dan gubi svoj pravi identitet. Mi smo svjesni da je jedino priroda autentična i neponovljiva te da je aktivan odmor u prirodi odlična investicija za naše fizičko i mentalno zdravlje.

Opet smo u postavi odličnih vodiča, velikog H/rvata iz Dalmacije Krešimira Gracina (dobro je upoznat s ovim opisom koji je šaljiv, ali ne

pogrdan) koji praktički dolazi u svoj rodni kraj iako ga mi kontinentalci beskrajno cijenimo i obožavamo, iako nije naš Dinamovac. Već na parkiralištu kraj Lisinskog  pun je šala i doskočica, a njegova desna ruka je iskusan vodič Draž, miran i tih čovjek, veliki mudrac bez naočala, koji poznaje planine baš kao i žene. Njegov osmijeh uočavaju djeca, žene i muškarci, ljudi različite životne dobi.

Iako je mrak i još se nije razdanilo, naš Runolist ima i jednu samozatajnu zvijezdu, skromnog Žaca ili Željka mojem srcu beskrajno drag, koji se nerado hvali svojim pothvatima, iako bi mnogi danas od daleko manjeg pothvata sami sebi napravili image. Svi mu čestitaju jer on se upravo vratio sa svoje ekspedicije na kojoj je kajakom prošao cijeli Jadran u malo više od 20 – tak dana, i to posve robinzonski. Ovih par rečenica tek je dio štovanja prema njemu, njegovoj hrabrosti i odvažnosti.

Uz jednu pauzu za kavu i dobro društvance, put do Šibensko – kninske županije brzo prolazi. Kava kod Macole i gromoglasni glas simpatične vodičke Mare odmah su me razbudili. Oboružali smo se viškom vode, kapama i šeširima jer pakleno je vruće. Prvi dan krećemo stazom Trtar koja je obrasla visokom travom do koljena, šikarom, ali i sveopojnim mirisom mediteranskog bilja poput majčine dušice, kadulje, lovora, smilja, drijenka  i mnogih drugih …..

Glavni vodič Krešo otvara nam vizure jer kako kaže, idemo preko vode do slobode …. Ja sam ponekada malo smetena i promatram biljke ili se bavim nekim svojim metafizičkim pitanjima na koje nemam odgovor, te me ovaj muški provokator razbuđuje govoreći mi: ʺ Kato, kuda gledaš, prema Italiji ……. Bog s tobom ˮ . Ja si ono pomislim u sebi: ˮMa on bi trebao gledati u školi tko ima šalabahter, a ne ja ʺ ….  

Putem Trtara uočavamo  vjetroelektranu Trtar – Krtolin, a  ispred nje puca pogled na predivan šibenski arhipelag: Prvić, Zlarin, Žirje, Kaprije i Obonjan ili Otok mladosti.

Stižemo do Krtolina visine 503 m n/v, najvišeg vrha Trtra, na kojemu možemo zapaziti nekoliko telekomunikacijskih antena. No, nas ovdje zanima samo živa komunikacija s ljudima te pauza za ručak i okrepu iz ruksaka. Naši ruksaci uvijek imaju svega, i ja nisam samo gđica. Štiljkuša koja jede jabuke i štiljke kako me neki poznaju, već kao prava planinarka nosim i nešto prošarane pancete.

Nastavljamo stazom do vrha Orlovača na Trtaru, a s vrha uživamo u pogledu našeg najljepšeg i najraznolikijeg Velebita i Kornata.

Nakon malog mjesta Lišnjak, kraj Drniša, uspinjemo se prema planini Promina (cca 1148 m) s koje se pruža pogled prema rijekama Krki i Čikoli. Opaljeni suncem dolazimo do planinarskog doma Promina gdje su nas dočekali posebno gostoljubivi domaćini i okrijepili nas travaricom i naravno crnom kavom. Konačno smo mogli skinuti svoje teške gojzerice i otuširati se. Bilo je vrijeme večere, iz ruksaka smo  sve  stavili na zajednički veliki stol i junački podijelili hranu i piće. Tek samo šačica neumornih planinara krenula je čeonim lampama prema najvišem vrhu Čavnovka.

Oko ponoći svi smo već bili u zajedničkim spavaonicama doma i zaspali kao iz topa jer sutra nas čeka novi dan u planini …..

Sljedeće jutro imamo više vremena za doručak i kavu jer ruta je manje zahtjevna nego prvoga dana. S vrha Promine krećemo prema Lišnjaku čiji stanovnici bi se mogli nabrojiti tek na prste jedne ruke. Nastavljamo putem sela Goriš, na obali Čikole i u sastavu grada

Šibenika. Iz sela Goriš krećemo prema jezeru Torak na rijeci Čikoli, ovo je zapravo krško vrelo tirkizne boje koje je nekada u prošlosti opskrbljivalo mjesta Šibensko – kninske županije pitkom vodom.

S vidikovca uživamo u kontemplativnome pogledu na ovaj predivan prirodni fenomen, dok naš Draž, taj poeta s fotoaparatom, zasigurno bilježi svoje najljepše fotografije. Ostatak nas uživa svoj zen na klupicama koje su postavljene za ovaj jedinstveni odmor izmedju planina i jezera. I tko kaže da naša domovina baš ništa ne pruža … Ovo su jedinstveni artefakti prirode na koje moramo biti ponosni, posjećivati ih i transgeneracijski pričati o njima.

No, avantura ne može proći bez toga da mi nešto ne ručamo … Uplatili smo ručak kod OPG Škilje i bili smo jako zadovoljni kvalitetom hrane i dobrim vinom. I eto opet glas Kreše: ʺ Kato, jedi, ovo ti je domaća kokoš s roštilja, probaj …. ˮ. Nije želio reći da samo mi u Zagorju imamo domaće kokoši, ipak je on lokalpatriota ovoga kraja. Ne smijem zaboraviti niti na Alex, vodičku koja empatično brine o svakom planinaru i koja pomno bira muziku restorana …. jer svi znamo da je Mišo Kovač naša zvijezda koja može podizati veselje velike grupe čak dok i jede.

Dok su trbusi puni, nema grede …. Ulazimo u autobus, glave nam padaju od pozitivnog umora, sretno se vraćamo kućama s planine jer tamo nema zime.

Katarina K.

(krapinska buržoazija kako me naziva jedan vodič ili muški dobronamjerni provokator)

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)