Osvrt na izlet

STORŽIČ (2132 m), KAMNIŠKO-SAVINJSKE ALPE (SLO)  21. lipnja 2025. (subota)

STORŽIĆ 21.6.2025.

Planinarski izlet na Storžič (2132 m), u Kamniško – Savinjskim Alpama u Sloveniji, bio je planiran za subotu 21. lipnja 2025. Međutim, mnogima od nas počeo je neslužbeno i puno prije toga, barem u mislima, dok smo krenuli čitati raspis izleta. Brojke iz najave prognozirale su nam kondicijski i tehnički vrlo težak i zahtjevan izlet, više od 9h hoda, visinsku razliku višu od 1300 m! K4 T3 bila je šifra!

Malo drugačije od uobičajenih društvenih izleta na koje smo do sada navikli, pogotovo nama ekipi iz Školice koji smo tek prije koji dan ponosno pokupili svoje službene diplome. Malo smo vagali odluku, preispitivali svoje dosadašnje kondicijske pothvate, ali avanturistička krv i taj neki planinarski duh koji nam je šaptao „ajmo“ ipak su prevagnuli! Prijavili smo se. Imamo mi i svoje prave pravcate dobre duhove čuvare, tu u stvarnosti, koji su nas ohrabrili, posavjetovali, poslušali i prigrlili sve naše dileme, obećali umjeren tempo i prilagodili izlet da bude dostižan svima nama koji želimo pomaknut vlastite granice.

Probudili smo se dosta rano na dan izleta, prestigli smo čak pomalo i sunce, ali tako je to s planinarskim izletima – budilica nikad ne zvuči kao „kazna“ ma koliko god rano zazvonila, nego kao zvonce koje označava početak avanture! Dakle, krećemo! Najprije brzo posložiti sendviče da nam budu na friško spremni za ostatak dana, pokupiti hladnu vodu iz frižidera i put pod noge do našeg uobičajenog mjesta okupljanja. Obično to bude kao susret dobrih starih prijatelja, topla dobrodošlica, osmijeh, zagrljaji i svi u tom istom „jedvačekanju“. Nakon što smo posložili ruksake u prtljažnike, spretno kao lego kockice jedan do drugoga, posložili smo i sebe u kombije… i krenuli! To je to. Što smo se dvoumili, dvoumili smo se, sad je za stvarno i nema više mjesta dilemama, samo put i vrhovi ispred nas koji čekaju da nam požele dobrodošlicu i poklone najljepše vidike.

Mnogima od nas ovo je bio i službeno prvi dvotisućnjak, što cijeloj priči daje poseban ton.

Nakon dolaska u Mače, krenuli smo lagano, umjerenim tempom po makadamskom putu pa preko serpentinastih šumskih staza do proplanka i Planinarskog doma na Kališću. Što smo se više penjali, šuma i nadmorska visina nagrađivali su na sa sve više svježeg zraka i hladovine, što je bio najbolji spas od trenutnih vrućina koje su nas pritiskale u nizinama. Odradili smo onako junački taj prvi dio uspona i odmorili da skupimo novu snagu (ali i hrabrost) za najzahtjevniji dio puta pred nama – uspon na samu „piramidu“ Storžiča.

Gledali smo ispred sebe taj prirodni „neboder“ kako se uspinje što se nama činilo onako – sve do oblaka, dok smo ga promatrali još uvijek sa „sigurne udaljenosti“. Vidjeli smo u daljini negdje po stijenama sitne šarene točkice, udaljene planinare u šarenim majicama, još uvijek pomalo u nevjerici da ćemo uskoro i mi biti na njihovom mjestu. Pa hajmo! Osigurali smo se u mislima u neki nevidljivi „navez“ naših vodiča, sačinjen od samopouzdanja, sigurnosti i adrenalina te krenuli prema gore.

Pratila nas je klekovina, dočekale su nas stijene, krušljiva podloga i kamenje koje bježi pod nogama i zvučni putokaz u obliku glasanja naših četveronožnih vunenih domaćina koji su nagovještavali da je vrh sve bliži što smo se više primicali oblacima. Uspon je bio strm i dosta zahtjevan, što kondicijski, što tehnički jer smo na pojedinim dijelovima trebali koristiti i ruke i sajle i klinove. Ok, evo nas dakle, K4 T3 u svom punom sjaju! Ali nitko nije odustao. Svatko svojim tempom, ali sigurno i spretno, popeo se na vrh Storžič, gdje nas je svakog pojedinačno na vrhu kolone dočekao naš glavni vodič da nam čestita! Preponosni smo bili i na sebe i na cijelu svoju ekipu, oni malo iskusniji među nama bili su strpljiva podrška nama ostalima i svi smo kao jedna vesela cjelina slavili taj uspjeh – na karti ukupnih 2132 m, ali osjećaj je bio kao da smo dosegnuli vrh Everesta.

Pogled na Kamniško-Savinjske Alpe na istoku, Julijske Alpe i greben Kriške gore na zapadu, te Karavanke na sjeveru prikovao nam je pogled u daljinu i ostali smo tako guštat na suncu, svatko uljuljan u neke svoje oblake i misli.

Nakon odmora, fotografiranja i ponekog zalogaja na vrhu, uputili smo se laganim korakom na spust natrag prema Planinarskom domu na Kališću, gdje nas je čekala domaća kuhinja i prava „slavonsko-goranska“ plata iz ruksaka.

Zatim smo se vratili dolje istim serpentinastim zavojima kojima smo se i popeli tog dana ranije, isti ljudi, samo malo veći, otprilike veći za 2132 metara proširenih vidika i za par brojeva veće srce!

Kako bi rekao naš glavni vodič Igor, odradili smo ovaj izlet „sa 100%-tnim učinkom“!

Hvala dragi naši vodiči, svi ste nam bili putokaz i naša najsigurnija „oprema“, bez koje ne bismo mogli zamislit ostvarit sve ove uspjehe!

Srđana Š.