Osvrt na šesti planinarski izlet 5G OPŠ-a 

ŠOIĆEVA KUĆA – OŠTRC – STARI LIPOVAC 19.05.2019.

“Ne postoji loše vrijeme, već samo loša odjeća/oprema.” 

Peti po redu izlet školice, počinje već standardnim retoričkim pitanjem rano ujutro – “Što je meni ovo trebalo?” (barem meni, dok izlazim iz hibernacije). Od svih mogućih radnji za nedjelju (čitaj: spavanje, izležavanje, nerad….), ja te ostatak školaraca, odlučili smo se za još jedan uspon, po nama nepoznatom sunčanom vremenu. 

Okupljanje na starom mjestu prije polaska, uz poznata lica i šalu, polako podiže energiju i entuzijam za ostatak dana i hodanje. 

Točno u 08:00 smo u busu (skoro) i krećemo lagano prema odredištu. U Samoboru stajemo na kratku (polsatnu) pauzu za kavu i nešto za prigrist. Sunce nas i dalje neumorno prati. Nakon pauze i kraće vožnje, stižemo do Šoićeve kuće, gdje preuzimamo stvari iz busa te se rastajemo od vozača i krećemo s pripremama (onim fizičkim, a i orijentacijskim) za izlet. 

Ukratko o Šoićevoj kući: 

Šoićeva je kuća trenutačno zatvorena (od 3. prosinca 2016.), ali osim toga, najstariji je planinarski objekt u Samoborskom gorju. To je prizemna zgrada smještena na početku Malog Lipovca, desno od ceste uz potok Klokočevicu (ili Lipovečku Gradnu), a ispod obronka na kojem strši gradina Lipovec. HPD-ova podružnica Japetić kupila je 1931. zgradu bivše željeničke postaje i uredila u njoj pl. kuću, a po tadašnjem zaslužnom predsjedniku nazvana je Šoićeva kuća. Ispred kuće društvo je 1935. sazidalo zdenac, a oko njega pod krošnjom postavilo stolove i klupe za izletnike. Premda je smještena u dolini sa skučenim vidikom, dobro je posjećena. Popularana je zbog lijepe gorske prirode u okolici, svoga položaja u središtu gorja i na križanju putova. 

Iako je zatvorena, domaćini su nas dočekali s osmjehom (i rakijom) te pristojno “odbijamo” pošto moramo napraviti zagrijavanje po drevnim metodama vodiča Zorana. Tonči se pritom smješka sa strane, jer je odabrao drugačiju i jednostavniju metodu “zagrijavanja”. 

Kako je završilo zagrijavanje, dogrijemo mišiće i mi rakijicom te dobijamo karte na kojima smo dužni po dobivenim uputama, ucrtati put kretanja. Naravno, ne može se žedan razmišljati, a i kompas brže nađe sjever kad su ruke mirnije. Nisu domaćini bez razloga donijeli svoje osvježavajuće napitke te još i k tome imamo svoj čudomix uvijek spreman. 

Lagano smo svi više manje ucrtali svoje rute te krećemo u još jednu avanturu. Vodiči paze iz svih kuteva da je sve tip top, da idemo u pravom smjeru, obraćamo pozornost na okolinu oko sebe, markacije, razmake, tako da je mogućnost pogreška svedena na minimum. Nakon određenog koračanja, stižemo do doma Veliki Dol, gdje radimo predah, obnavljamo energiju tijela i pluća te nastavljamo dalje ka cilju. Od početka podijeljeni na timove, svaki vodi svoj dio rute. 

Cijelim putem je neka priča, šala, smijeh – kilometri i vrijeme prolazi kao od šale. Napokon stižemo PD-a Želježničar, gdje ćemo s guštom vratiti sve izgubljene kalorije i popiti pivu (dvije, tri). Potom se okupljamo svi, školarci i vodiči te neumorno vježbamo čvorove kako bi pokazali da ih znamo ‘ko iz šale. 

Završavamo s time te krećemo odraditi zadnjih 10 minuta uspona do samog vrha, gdje će se žigomani žigosati, a zatim se svi grupno uslikati na kamenom grebenu (dok smo se poslagali ‘ko divokoze), s kojeg se pruža fanstastičan pogled na mjesto Rude, Medvednicu, Plješivicu… Lagano nam sunce nestaje i dolazi vjetar. 

Krećemo nazad nizbrdo/uzbrdo/nizbrdo/uzbrdo, ali pritom uživamo u prekrasnim pogledima na sve strane. Približavajući se cilju, dolazimo i do zadnjih ekipa za vođenje. Ne bi vjerovali, ali od sunca s kojim je počeo dan i na koji nismo navikli, pojavila se kiša te su istog trena svima izašli osmijesi na lice od sreće što smo opet na svom terenu (a i zato jer smo dobro opremljeni). 

Vedri i nasmijani, stižemo do busa, gdje su nam i dalje domaćini, da nas pozdrave i daju “jednu putnu” za kraj izleta. Ukrcavamo se i putujemo nazad za Zagreb, u stvarni svijet. 

Osim odlične i fenomenalne ekipe školaraca, moram reći da bez vodiča ne bi to bilo to – Zorana (vedar, entuzijastičan i sprema za šalu), Tončija (vodi borbe s Kekom tko će biti glasniji), Alex (uočava svaki detalj i nepravilnost), Sonje (urazumi Keku kad Tonči ne može više), Dejana (nerijetko zaboravi štapove), Gorana (uz njega se nemoguće izgubiti ili ostati zadnji) i naposljetku Tanje (vesela i uvijek nasmijana).

Do idućeg izleta, kišovito!

Dino