Smucanje Srednjim Velebitom

Ajmo buraz na Velebit. Idemo! I to je to.

Mjesec dana poslije u četvrtak poslije posla sjedimo u lokalnom kafiću Goran (Runolist), Dugi, Tin (moja dva frenda) i ja. Pokušavamo se sjetiti što nam to još treba od hrane, pića, opreme… Zaključujem, ruksaci su nam ionako preteški, preveliki smo mi hedonisti, a to Velebit ne trpi. Krećemo! U zadnji čas gazda lokalnog kafića uvaljuje nam kroz prozor auta veliki karton craft piva: „Djeco da vam se nađe!“ Uglavnom eto i sponzorstvo smo riješili. Putujemo za srednji Velebit, hike od tri dana, nas četvero od devet, ostali su odustali zbog kiše. Njihov izbor. Mislim si: temperature su visoke, a i nije najavljena bura, koje f… kiše? Ma nema veze koliko nas ima, glavno da se putuje.

Cilj nam je za danas doći na Baške Oštarije i prespavati u Hostelu tako da smo ujutro „in situ“ (na samome mjestu što bi mi cestari rekli), a ne da moraš asfalt dopremati iz daleka, ohladi se. Hostel je u biti oštarija, znači gostiona, tj. svratište za putnike. Za nas planinare hotel od pet zvjezdica. Ima: grijanje, topli tuš, kuhinju s ličkim specijalitetima, pive… Uživancija, a to je dobro za prvu noć jer smo ujutro čili i odmorni za hodanje unatoč tome što smo do kasno odrađivali sponzorske obveze.

Dok hodamo prema svome prvome cilju za taj dan, Kubusu i PD Prpi ugodno smo iznenađeni jer malo dalje od Hostela nailazimo na novo otvorenu siranu, zatim farmu krava, konjušnicu, pilanu… Navodno je sve to financirala općina Karlobag i pravi je to primjer da se može, da je nekome isplativo, samoodrživo i što već! Pa pobogu do prije nekih sto godina na Velebitu je tu bilo par desetaka tisuća grla stoke, a i neki ljudi su od toga živjeli pa zašto ne bi i danas?! S tim ozbiljnim mislima dolazimo nakon nekoga vremena do jednoga kamenog stana u kojem djeluje eko udruga „Vilina kosa“. Pričam priču da razbijem zbilju. Tako se zove jer u jednome članku njihovoga statuta piše: „Tko u ovoj kući pusti narodnjake smijemo ga nabosti na vile.“ Smijeh! Eto nas ubrzo na Kubusu (Uri), kocki na četiri kugle koja se nalazi na Oštarijskom sedlu (Starim vratima) s kojega se pruža pogled na Karlobag, otok Pag i cijeli Velebitski kanal. Spomen je to na dovršenje ceste Gospić – Karlobag kojom je 1846. godine Velebit velebno prevladan i po meni je to najljepši spomenik cestogradnji u Hrvatskoj. Ali idemo mi dalje s asfalta na naše planinarske putove prema PD Prpi koji nas tamo čeka. I eto ga ubrzo, ispred doma Vlado Prpić, sedamdeset godišnji mladić pili ručnom pilom deblo i veselo nam maše. Dođite, napij te se Velebitskog  (i rakije)! Sjedamo s njime za stol i počinje priča:

     Prpa jel nam možeš reći što god o poskocima?

• A što reći? One su ti iste ko i žene.

     Pa kako to misliš?!

• Vidiš, kad kod vas u Zagrebu izlazi gomila ljudi iz tramvaja ti ćeš uvijek zamijetiti najljepšu.

      Istina!

• Eto, isto tako ti je i s poskocima, ne tražiš ti njih pogledom nego ih jednostavno zamijetiš.
• Vidjet čete ih uostalom danas, toplo je!

Uvijek me iznova fascinira ta gorštačka mudrost i logika kojom ti ljudi promišljaju u planini. Svugdje je ista! Nakon pravoga predavanja o poskocima i njihovim obitavalištima otvaram temu o rimskoj cesti i njezinim ostacima koje je Prpa otkrio 2002. godine. Priča je jako zanimljiva jer su od same ceste ostali još samo kolotrazi na pojedinačnim stijenama. Naime pošto je zemlja erodirala tokom stoljeća njezini ostaci su ostali „visjeti u zraku“ na metar, dva visine i valjda je zato tako dugo i ostala skrivena od pogleda ljudi. Najednom, shvatih da je već skoro podne i da bi mi tako mogli divaniti s Prpom cijeli dan, a treba još doći do skloništa Skorpovac s našim teškim ruksacima.

Pozdravljamo se s našim domaćinom a on nam još na kraju dovikuje u odlasku: „Večeras vam na Skorpovcu spavaju dvije mlade Čehinje!“ Veseli i još uvijek odmorni penjemo se na prvo brdo Basaču (1098m.n.v.) s kojega se pogled pruža na morsku i unutrašnju stranu Velebita. Morske strane smo se nauživali na Kubusu tako da s oduševljenjem gledamo niz kamenih čvrgi koji se zovu Dabarski kukovi. To su geomorfološki najljepši dijelovi srednjega Velebita i neodoljivo podsjećaju na kralježnicu neke prapotopne životinje. Tamo smo u nedjelju a danas je tek petak, idemo dalje.

Dolazimo do samoga vrha brda kad odjednom prava staro-biblijska scena: veliki drveni križ i poskok ispod njega. Prpa je imao pravo! Puštamo ga na miru, ipak je on tu doma, a mi smo uljezi. Dalje se spuštamo travnatom livadom do premužičke i čeka nas još kakvih 4 sata hoda do skloništa gdje ćemo noćiti. Taj dio premužičke je začudo još uvijek u dobrome stanju i ugodan je za hodanje jer prati manje-više istu izohipsu. Zanimljiv mi je podatak da je za vrijeme izgradnje same staze zabilježen manji broj smrtnosti djece među podvelebitskim narodom koji je tu stazu pod Premužičevim nadzorom gradio. 

Drugim riječima, dnevnice su tada bile izdašne pa je i staza ispala dobra. Hodamo dalje po njoj dugo i u tišini jer svaka riječ je tu suvišna dok nam se pred očima izmjenjuju pogledi s jedne strane na more i otoke a s druge na mistične stijene zoomorfnih oblika koje vise iznad nas. Uglavnom, prava predstava! Na pola puta nailazimo na stijenu koja je na karti označena kao izvor i tu slijedi prvo razočaranje jer iz nje ne teče voda već samo tu i tamo koja kap. Ipak je to krš, nema tu vode.

Zaključujemo da bi možda za silu čovjek mogao kakav baf namočiti da se spasi, ali samo to. Pred sam kraj puta umorni smo od preteških ruksaka (Goran i ja uz sve to nosimo i dodatnu vodičku opremu) te nas sve zajedno tješi samo još pomisao na te Čehinje. Tada slijedi drugo razočaranje kada pri dolasku u sklonište zateknemo samo jednoga Engleza i shvatimo da je ono bila  dobronamjerna Prpina mantra za sretan put. Puno mu hvala, baš.

Info o skloništu dalje kaže: „Planinarsko sklonište Skorpovac nalazi se neposredno uz Premužićevu stazu, u napuštenom  gorskom zaselku Skorpovcu Brigu. O njemu vodi brigu  HPD Sveti Šimun iz Markuševca, čiji članovi dežuraju u skloništu tijekom ljetnih mjeseci. Sklonište je opremljeno s peći i 14 jednostavnih ležaja. Ima vode i kuhinju.“ Da je to istina možemo potvrditi i mi, prava uživancija i komfor. Doduše vodu smo uzeli od susjeda koji tamo vikendom obitava. Dobili smo je zasluženim tegljenjem dasaka za preuređenje njegovog kamenog stana uz kojeg ima šternu pod ključem dok je ona uz sklonište uvijek otvorena pa je samim time i upitna za piće.

Nakon cijeloga dana i prijeđenih 16 km plus građevina kod susjeda, napravili smo si pravu malu zasluženu gozbu: zapečeni grah, steakove sa žara (hvala Tin), domaći kruh i crno vino uz toplu peć u skloništu. Ma tko to može platiti?! Za večerom pričamo s Englezom i u nevjerici slušamo njegove priče o putovanjima od Meksika pa do Himalaje. Naime on radi po dvije godine, onda daje otkaz pa hikea po šest mjeseci svijetom. Trenutno hoda od Ljubljane do juga Grčke. Sam bez kučeta i mačeta – pravi globetrotter! Sjetih se jednom Vukušića sa Zavižana kako mi je pričao o dvije Engleskinje koje su išle jednu predvečer u oluju i samo ga pitale u kojem je smjeru  Alan? Veli on: „Ipak su oni kolonizirali pola svijeta, drugi je to kov.“ Istina! Zaspah tu noć sretan s mišlju da će mi sutra ruksak biti puno lakši i da slijedi pravi hike i uživancija!

Drugi je dan. Plan je proći stazom prema Budakovom brdu, dalje preko Solina i Ripinovca  popeti se na Bačić kuk. Poslije silaska slijedi pješačenje dalje preko Bačić dulibe i Došen Dabra sve do doma Ravni Dabar i još se na kraju popeti na Čelinu, kuk iznad doma. Tako je i bilo. Prošli smo kakvih 12 kilometara, spuštajući se i penjući  po hrptovima, išli smo gore – dolje po stijenama i  gubili se lijevo – desno po neodržavanim stazama. Pri svemu tome je Goran najviše zablistao svojim savjetima iz opće planinarske škole: uvijek imaj tri čvrste točke kod uspona, spuštaj se okrenut prema stijeni, radi kraći korak i savij koljena. Pravi budući vodič, nema što. Uglavnom svašta nešto lijepo, ugodno, sunčano i sigurno. Hvala ti Gorane! Dalje, dalje taj dan ne bih secirao. Neka naše staze i doživljaji toga dana ostanu tamo na Velebitu…

Nedjelja je, budi me miris kave, znači Mile je već budan. On je naime naš drugi domaćin u Velebitu. Osebujan je to i dobar čovjek, inženjer šumarstva, domar PD Ravni Dabar, bivši branitelj, veliki zaljubljenik u prirodu, gorštak, intelektualac i vječiti oponent svakoj vlasti. E sad, ovo zadnje sam znao otprije pa sam zato sinoć mudro izabrao prvi krevet do tople peći te rano „zaspao ko beba“ dok su moji prijatelji s njime kasno u noć rušili i ponovo sastavljali vlade… Ubrzo svi zajedno sjedimo ispred doma i gledamo škanjce kako poniru u lovu  s vrha Čeline. Prizor za National geographic! Plaćamo ceh  za jelo i pilo, tj. pravu gozbu koju nam je  Mile sinoć spremio po dolasku u dom. Vrijedne svake kune, ma još i više! Molim ga za knjigu dojmova i počinjem pisati naše impresije i to još na glagoljici! Rekoh da barem malo osvijetlim naš obraz od sinoć, da mu ne ostanemo u lošem sjećanju kao barabe iz Zagreba koji su samo došli, pojeli i popili sve. Smijeh! Vidim, smiješi se i on. Zadovoljan je s nama, a i znamo se mi već dugo. Uglavnom krećemo prema Crnome Dabru i prijevoju Alaginac.

Taj cijeli kraj najbolje je opisao dr. Poljak u knjizi Hrvatske planine. On navodi da su kukove u ovome kraju planinari prilično kasno zapazili kao cjelinu, te da oni u narodu nisu imali neko posebno ime. Iz tog razloga on im daje ime Dabarski kukovi. Dalje opisuje da se ispod njih nalazi niz krških depresija s obradivim tlom imena redom: Crni, Ravni i Došen Dabar, te Došen, Bačić i Crna duliba. Da su u njima nekoć bila sela u kojima su stalno živjeli ljudi sve od povlačenja Turaka pa do 70-tih godina prošloga stoljeća. Zadnje je ljude mislim iselila jugo-vlada iz straha od protujugoslavenskoga djelovanja nekih ustaša iz emigracije. Od tih su sela uglavnom danas ostale još samo teško vidljive okamine uz put. Recimo još i to da je dom Ravni Dabar nekoć bila škola u navedenom selu koju je „Planinarsko društvo Industogradnja“ obnovilo 1984. godine i prenamijenilo u svoj dom.

Hodamo dalje stazom do Crnoga Dabra, ugodna je i uglavnom ide kroz šumu, ali problem nastaje kada se dođe do staroga groblja negdje na pola puta. Naime staza se gubi iz razloga što je šumarija probila cestu od Baških Oštarija i ona je na puno previše mjesta presijeca. E tu nastaje prava muka. Goran i ja želimo po svaku cijenu popeti se na prijevoj Alaginac pa na Kizu jer planiramo jednom dovesti planinarsku školu u ove krajeve dok Dugi i Tin s druge strane žele nastaviti cestom. Umorni su jer im je ipak treći dan u planini.  Procjenjujem da im ništa neće biti ako oni nastave cestom, a mi svojim putem, ionako obje završavaju na istome mjestu. Rastajemo se i nas dvojica nastavljamo tražiti rudimente staroga  planinarskoga puta te po njemu nakon kojih sat vremena izbijamo na prijevoj Alaginac.

Tu radimo pauzu i uživamo u kukovima iznad nas. Nakon nekoga vremena začujemo teško glasno disanje iza stijene. Medvjed! To je bila moja prva pomisao. Znam da se njih može sresti na prijevojima ako im vjetar puše u leđa pa ne osjete što je ispred njih. Doduše imao sam ih priliku hraniti iz ruku u Utočištu za medvjede Kuterevo a Pavenka (osnivač utočišta) učio me da ih se ne bojim. Ipak j… ti to, nije to isto! To disanje postaje sve bliže i bliže i iza stijene izlazi tko? Dugi! Moj prijatelj od 130 kila koji nosi ruksak od 20 kila, znači 150 kila alan – fordovski zadihane mase. Uff dobro je! Iznenađeni smo ali sretni, njih dvojica ipak su krenuli za nama. Tada shvaćam da se ne valja inatiti, umorni su i žele doma, a Goran i ja smo ipak nekakvi budući vodiči Uostalom ne možeš ljude dva puta izgubiti u istome danu! Krećemo svi zajedno prema doma, a  Kizo? Kizo neka čeka. Usput, vidjeli smo još jednoga poskoka i dobili signal na mobitelima. Našoj sreći tako došao je kraj. Do viđenja Velebite!                                                                                                                   

Nixa i Goran 

IN MEMORIAM 

NIKOLA KEZELE

(1978.-2019.)

Sjećanje na našeg Nikolu

S tugom u srcu i još uvijek u nevjerici prenosimo vijest da je 12. kolovoza iznenada preminuo naš dragi prijatelj, vodič pripravnik i član HPD- a Runolist Nikola Kezele. Iskrena sućut obitelji, prijateljima i svima kojima ostaje u srcu.

Nedostajat ćeš nam Nikola. Ustvari već nedostaješ.

Zbogom prijatelju naš. Tvoji  Runolistaši