Osvrt 

Rano jutro, pola šest, svako jutro… Nisam “moja Milena”, no dijelim njenu sudbinu. Tako sam i ovo, blagdansko, jutro na nogama i pitam se što je meni ovo trebalo?! Očito je da dalmatinska krv teče mojim venama, dok se sporim korakom spremam i vučem prema Glavnom. U današnjem rasporedu stoji samo jedna stavka – Picelj. To bi trebalo biti neko brdo, u Zagorju, bregi, vinogradi, klet i te šeme. Skoro pa Slovenija, zar ne?

Čim uđoh na Glavni, vidjeh poznata lica, a i neka nova. No, zapravo, čekam dvoje prijatelja. Da, da, pokušavam ih vrbovati za najbolju opću planinarsku školu. 🙂 Razmišljam u sebi: “Kakav je ovo pohod, nigdje ljudi?!”, ali mišljenje sam promjenila čim je trebalo naći mjesto za sjesti. Dok kolovođa (prometnik vlakova bi bila standardizirana riječ, ali kolovođa bolje zvuči) zviždukom daje znak za polazak, misli mi putuju drugim tračnicama. U prošlom stoljeću prijevozna sredstva su bili vlakovi, trupe, lađe,… Kako li je tim ljudima bilo voziti se, u 20ak i više kilometara udaljena mjesta, satima? Vraćam se u realnost, ipak smo stigli na prvo odredište – Zabok. Kako je Zoki odustao od svog famoznog zagrijavanja, jedino što nam preostaje je, naravno, rakija. Ubrzo nastavljamo put do početne točke našeg današnjeg uspona, Krapinskih toplica, odakle se laganim korakom krećemo u vrsti.

Nakon određenog vremena, napuštamo OPŠ formaciju hoda te se dalje krećemo kao stado. Uz pokoju priču i vic, dolazimo i do zvijezde dana, hrvatskog najboljeg influensera, crème de la crème svih portala u državi, a i regionu – Ernesta. Ako postoji nekim čudom netko tko nije upoznao ovaj endem, ne bih mu htjela biti u koži. Od flavela u Brazilu, vojne baze u Rimu, sve do Vukovara, ne postoji bolji undercover agent od njega. Dok na pauzi pijemo kuhano vino, zajednički zaključujemo da bi Erni trebao biti dio našeg planinarskog društva.

Nakon prijeđenog 10. kilometra današnjeg puta, stižemo na odredište – planinarski grunt Picelj. Dok neki jedu, a drugi čekaju u redu za grah, Đuka je već na plesnom podiju, gdje mu mnogi nisu ni do koljena (ipak mu je 28 godina tek). Skupila se družina, pa smo ostali bez mjesta za stolom, što nam je dobro došlo. Sjedimo na drvenim stepenicama, koje nam odaju tajnu zagorskih steza: predivan pogled, bez imalo magle, miris jeseni i dalje se osjeća. Ne dotiče me more, kao Mihalića na Zrinjevcu, no kao da bura s Jadrana dopire do mene u refulima. Srećom, našlo se koje mjesto u kući, pa smo se (neki) uspjeli i ugrijati.

S Picelja se brzo spuštamo do Zaboka, gdje iščekujemo vlak za Zagreb. Vrijeme kratimo kavom, pivom i palačinkama te još ponekim pokušajem nagovaranja za učlanjenje u Runolist. Pri povratku smo imali sreće, pa smo u prepunom vlaku našli mjesta za sjediti.

Na kraju, iako malo umorna, sretna dolazim u stan, jer sam provela dan u pitoresknom krajoliku i odličnom društvu. “Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se to su izgubljeni dani.”