NP PLITVIČKA JEZERA – Medvjeđak – 19.01.2020.

NP PLITVIČKA JEZERA - Medvjeđak - 19.01.2020.

Osvrt za izlet

NP PLITVIČKA JEZERA – Medvjeđak – 19.01.2020.

Plitvička jezera, to mitsko mjesto koje svi znamo s razglednica ali nam je uvijek nekako daleko, skupo, prepuno turista… Uvijek ih nekako imam u planu, pa na kraju odgodim, preskočim, produžim prema moru. Štoviše, mislim da bi mi momentalno oduzeli domovnicu kad bi u u nekom imaginarnom uredu za domoljublje saznali da taj naš najljepši nacionalni park nisam posjetila od kad sam bila dijete.

Čini se da izvanrednu priliku da posjete ovaj hrvatski biser prirode, osim mene, nije htjelo propustiti još nekoliko desetaka planinara iz našeg Runolista, ali i prijateljskih planinarskih društava koji su napunili cijeli autobus i dodatni minibus. Pokazalo se da je to bilo najbrojnije okupljanje moje generacije 6G od završetka školice, što me izuzetno razveselilo, a bio je tu i niz nekih novih lica koje sam sa znatiželjom promatrala.

Nakon ranojutarnjeg polaska sa starog mjesta i tradicionalne kave usput, još krmeljavi ispadamo iz autobusa na ulazu u NP i krećemo navlačiti na sebe slojeve i slojeve odjeće, okruženi snijegom koji je mek i svjež, kao da je napadao samo za nas.

Počinjemo se penjati prema našim odredištima, vrhovima Turčić, Oštri Medvjeđak i Tupi Medvjeđak, usponi su blagi, a tempo polagan, taman kako i mi i odgovara na prvom ozbiljnijem hodanju nakon blagdanskog pretjerivanja u… Svemu. U jednom trenutku, prema uputi vodiča, navlačimo dereze, s kojih sam ja, kao i dosta ljudi u mojoj blizini, praktički tek skinula etiketu. Mučimo se, okrećemo ih, kombiniramo, i za nekoliko minuta svi smo osigurani „šiljcima“ i nastavljamo svojim puteljkom. Ubrzo nam te iste dereze postaju mrska smetnja: za njih se lijepi hrpa lišća, snijeg je mekan pa se uvlači u rascjepe, i ne prođe dugo imam osjećaj da nosim one mini utege na nogama, dok neki osjećaj tereta na gojzama uspoređuju s neudobnom štiklom.

Ok, probali smo, ajmo sad svi skinut dereze.

Sad se lakše hoda.

U međuvremenu počinje padati snijeg, zamatamo se sve dublje u šalove i kape, većini vire samo oči. Možda zato, a i zbog neke smirenosti koju izaziva krajolik okupan bijelim pahuljama, u jednom trenutku shvatim da hodamo u potpunoj tišini. Svatko sa svojim mislima, duboko udišući zimski planinski zrak.

Radimo nekoliko kraćih pauza na vrhovima, snijeg nam već dobrano prekriva ruksake i kapuljače, pa umjesto izležavanja uz sendviče i odgađanja polaska dalje, na koje sam navikla na dosadašnjim jesenskim izletima, hopsamo da održimo kakvu-takvu temperaturu tijela i molimo da se što prije krene dalje. Glavni vodič Zoki dobro procjenjuje kad nam je dosta smrzavanja i pokreće ekipu, a duž ogromne kolone i na njezinom kraju pomažu mu Goran, Dejan, Dražen i drugi Zoki zvani šef.

Priroda oko nas je cijelo vrijeme čarobna, a osim naše (ok, poprilično velike) grupe, ovim stazama ne prolazi nitko pa na trenutke imam osjećaj da je planina samo naša, Runolistova. Noga pred nogu, fotka po fotka, obišli smo sve predviđene vrhove, nosevi su sad već prilično smrznuti i spuštamo se natrag prema nacionalnom parku.

Gotov je planinarski dio, sad smo samo turisti. Ukrcavamo se na brodić koji nas vozi po jezeru, dolazimo do šetnice na kojoj se, jedno po jedno, u svojoj punoj ljepoti otkrivaju prekrasna plitvička jezera i slapovi, fotkamo kao ludi, gdje god se okreneš prizori kao iz bajke. Na kraju se pred nama ukazuje Veliki slap, najveći u parku, ali i u Hrvatskoj, gdje se fotkamo sa zastavom Runolista pa drvenom stazicom nastavljamo prema izlazu iz parka.

Nakon gotovo sedam punih sati hodanja i, prema mojoj kineskoj narukvici više od 17 kilometara pod džonovima gojzerica, uvlačimo se u bus i idemo na ručak/večeru. Napokon na toplom. I napokon vidim kako ljudi koji su uz mene satima hodali izgledaju bez sedam slojeva odjeće preko lica i tijela!

Lana

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *