Osvrt na prvi izlet OPŠ 18G HPD Runolist

Medvednica 14. 03. 2026.  

Prvi izlet 18. generacije Opće planinarske škole na Medvednicu počeo je onako kako valjda počinje svaki prvi izlet, s malo treme i puno pitanja u glavi. Među nama su bili oni koji planine već dobro poznaju, mi koji mislimo da ih poznajemo, ali i oni koji su se prvi put susreli sa šumom.

I iako je na prvu djelovalo da su nam ciljevi različiti, svi su se nekako mogli svesti na jedan zajednički – pomaknuti vlastite granice s ljudima koje još ne poznajemo.

U glavi su se vrtjela ona klasična pitanja: mogu li ja to? Mogu li ja to s drugima koji su možda u boljoj formi od mene? Hoće li relativno nove gojze izdržati i ne napraviti žulj? Je li sva oprema stvarno na mjestu ili ću se sjetiti nečega tek kad bude kasno? I iako sam na Medvednici redovan posjetitelj, cijeli taj mali kaos osjećaja i pitanja bio je itekako prisutan.

Bili smo spremni, i fizički i psihički, ruksaci na leđima, štapovi u rukama, kad su nam vodiči rekli: “Raskomotite se, provest ćemo malo vremena tu kod tunela.” Ohrabrili su nas, dali nekoliko smjernica za opremu, za ponašanje i za ono što škola zapravo jest. Tu smo kako bismo naučili, ali i kako bismo uživali i još se malo više zaljubili u planine.

Krenuli smo mini usponom iznad tunela. Trebalo se malo uskladiti, od hodanja u grupi, desnom stranom, jedan iza drugog, obilaženja pa propuštanja horde studenata, do prelaska ceste, što se pokazalo kao mala organizacijska vježba sama za sebe. No kako je vrijeme prolazilo, sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Razgovori su krenuli, korak se uhvatio, a šuma oko nas napravila je svoje.

Kad smo skrenuli na stazu 15, sunce je stvarno upeklo, disanje se ubrzalo, a ja sam se sjetila što nisam ponijela – naočale. Reklo bi se rookie mistake na ovaj predivan sunčan dan. Hodali smo petnaesticom, radili pauze, hvatali dah, momente i poglede, mijenjali raspored u grupi i tako upoznali gotovo sve članove ove nove, ne baš male planinarske družine.

I onda se dogodio onaj trenutak kad se negdje u daljini ukazao toranj. Odmah se pojavi onaj mali nalet sreće jer znaš da si blizu. Ali još važnije, gotovo sam mogla osjetiti miris kave koju jutros nisam popila, a koja me čekala na vrhu pod suncem. U tom trenutku čuješ i onu legendarnu rečenicu: “Još samo pola sata.” Planinarskih pola sata, naravno.

Na vrhu smo bili kao gušteri na suncu – guštali, čakulali, malo ponosni na uspon koji smo napravili.

Krenuli smo dalje, jer nas je čekala hrana! I nekako smo se svi potiho nadali da ipak neće biti baš tolika gužva na Puntijarki. Želje su nam bile uslišane. Omastili smo brk, hvatali sunce koje se polako počelo skrivati i još se malo bolje upoznavali.

Krenuo je povratak. Nekoliko nespretnih spuštanja nizbrdo pa mala lekcija o tome kako se zapravo spušta. I najgore što se može dogoditi je pad na rit.

Na Mrzljak smo stigli, opet se raskomotili i učili prve čvorove – osmice. Rekli su nam da smo dosta dobro i brzo pohvatali pa nam dali mali hint da na ispitu moramo napraviti čvor u pet sekundi. Još uvijek se nadamo da to baš i nije istina. Goran nam je pokazao, nekima brži i jednostavniji, način slaganja konopa. Mene je uvjerio, za druge ne znam 😀 Dotaknuli smo se i orijentacije. Ali ne bih duljila, meni je trema već sad pa da barem još na kratko odgodim razmišljanje o tome.

Hladnih stopala i već pomalo umorni, cupkali smo dovoljno uvjerljivo da su vodiči zaključili kako je vrijeme za dalje. Za kraj nas je čekao još jedan mali test, nova nizbrdica, jer nam se na putu našlo stablo zvano Silvester. Njemu posebno želim zahvaliti na vicevima tijekom cijelog izleta! Baš nas je na momente osvježilo.

U povratku smo naučili i što je to prava Bikčevićeva. Sad konačno znam kako ću pametovati svima oko sebe;) Hvala našem glavnom vodiču Igoru i na ovoj informaciji.

Više nismo pitali koliko nam još treba do kraja. Hodali smo usklađenije, s umornim stopalima, ali nekako baš zadovoljni.

Prošli smo kroz tunel kao Smogovci, stigli na početnu točku, odradili istezanje (hvala Lily) i krenuli doma.

Veliko hvala svim vodičima koji su nas strpljivo vodili cijeli dan, motivirali i potrudili se da svi završimo izlet!

Zrinka V.