Osvrt na drugi izlet OPŠ 17G HPD Runolist

Klek 21. 09. 2025.  

Nedjelja je, u 7 sati zvuk budilice daje znak za buđenje. Uz škljocanje zglobova i pokoje „još samo 5 minuta“ ustajemo i krećemo s oblačenjem. Sva sreća pa su ruksaci složeni dan ranije; 7:30, nalazimo se s ostatkom grupe i tražimo slobodna mjesta u autobusu. Krećemo u 7:45. Ubrzo nakon pokreta slijedi info kutak glavne vodičice Ivane te predstavljanje ostatka ekipe. Nakon što smo prošli Lučko stavljam slušalice te uz melodije BB Kinga tonem u san.

Bus usporava, a uz osjećaj njihanja se budim i shvaćam da smo stigli u Ogulin. Početak samog izleta kreće u Zavičajnom muzeju gdje uz simpatičnog i veoma informativnog kustosa upoznajemo povijest planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj te o samom životu Ivane Brlić-Mažuranić. Tijekom ture smo saznali da oblik Kleka podsjeća na usnulog diva, koji je također bio i inspiracija Ivani Brlić-Mažuranić za Regoča. Nakon posjeta muzeju sjedamo u autobus i krećemo prema startu našeg uspona. Vrijeme je sunčano, a tlo vlažno i ponegdje sklisko. Raspoloženje je dobro i vedro, a vodiči nam daju posljednje informacije prije samog pokreta. Kreće uspon.

Tempo je dobar, većina grupe se drži na okupu i snažno maršira prema vrhu. Tijekom samog uspona bile su 2 ili 3 kratke pauze za predahnuti, popiti vode i po potrebi, zov prirode. Prolazak kroz crveni trokut označava dolazak u carstvo vještica i prostorije PD Klek. Sjedam za stol i prvo što čujemo je „Što ćeš pit“, a shvativši to kao retoričko pitanje, odgovaram samo smiješkom. Na stol stiže hladna piva te uz zvukove otvaranja limenki i šuškanje raznih folija započinje žamor i druženje.

Nakon odmora Ivana nam daje upute prije početka uspona na sam vrh. Uspon na vrh je nešto tehnički zahtjevniji te traži i upotrebu užadi pri čijoj upotrebi su neki malo više, a neki malo manje uspješni. Pri dolasku na vrh nas dočekuje toplina sunca koja nas grije, a vedro nebo omogućava predivan pogled svih 360 stupnjeva. Nakon kratkog uživanja slijedi fotografiranje te povratak prema domu. Sam silazak je bio zahtjevan te su neki od nas naučili i nove tehnike pri spuštanju. Kratko smo se okupili u domu, a zatim krenuli prema autobusu.

Pri samom silasku nije bilo potrebe za pauzom i vrlo brzo stižemo do autobusa gdje se presvlačimo, a uz vodstvo našeg „fizija“ Ante odrađujemo razgibavanje. Spremamo stvari u autobus i krećemo prema restoranu koji se nalazi u neposrednoj blizini muzeja. Sjedamo za stolove i čekamo jela koja su za nas unaprijed naručili organizatori putem ankete preko grupe. Nastaje blagi kaos jer bi uz hranu htjeli naručiti i piće, a konobarice su samo dvije. Međutim, na kraju svi uspješno dobivamo što smo naručili. Nakon ručka Ivana nas obavještava da je vrijeme za čvorologiju te da će se vježba održati na livadi pored Đulinog ponora.

Pri dolasku na lokaciju pomoćni vodič Živko skače na klupu i počinje objašnjavati. Iako ima onih koji su brzo polovili, većina nas gleda u te štrikove kao tele u šarena vrata. U pomoć naše grupe uskače pomoćni vodič Toni koji nam vješto objašnjava i pokazuje tehnike raznih čvorova. Prilikom vježbe primjećujem kako je zanimljiv odabir lokacije za vježbe ovakvog tipa, ali na svu sreću (ili žalost) nitko nije imao potrebu isprobati kvalitetu svog čvora u sam ponor. Nakon uspješno izvršenih vježbi upućujemo se prema autobusu i krećemo za Zagreb. Članovi su se tijekom izleta upoznali te povezali s onima sličnih interesa.

Nakon prolaska naplatne postaje Lučko slijede završne informacije, kritike i pohvale, ali i odabir osobe koja piše osvrt. Prilikom Ivaninog upita: „Ima li dragovoljaca?“, svi su žurno dignuli ruku, a ja sam odabrani sretnik. Šteta što me tako ne ide kada igram Eurojackpot, ali bude valjda jednom. Autobus nas ostavlja na parkingu sjeverno od Inine zgrade gdje se pozdravljamo i odlazimo doma.

Luka P.