OSVRT NA IZLET
MEDVEDNICA – SREDIŠNJI DIO – subota 19.12.2020.
Osobita mi je čast što me zapalo da napišem osvrt na ovaj lijepi izletić koji se na prvi pogled činio ni malo spektakularnim obzirom na destinaciju koja je, maltene, sastavni dio grada u kojem živimo, no, kad si s dobrim društvom, nebitno je zapravo gdje si!
Ni sama ne znam kako je došlo do toga da ja pišem osvrt (uvijek sam se dosad uspješno izvlačila), ali očito je došlo do toga još prije samog izleta.
Naime, suprotno uvriježenoj praksi da se taj zadatak udjeljuje na kraju izleta po principu traženja dobrovoljca ili igara na (ne)sreću, ovoga puta je glavni vodič, naš maestralni Krešimir Gracin okrenuo pilu naopako i to učinio na početku izleta bez suvišne demokracije! Zatekao me nespremnu!
Tek što smo se entuzijastično počeli okupljati na parkiralištu shopping centra Meridijani 16, u onu maglovitu zoru, dok je još i u meni i oko mene sve bilo mutno, Krešimir me odlučno oslovio i rekao: Hej! Za tebe imam jedan zadatak!!! (Odmah mi je bilo jasno, znala sam što će reći!)
Pogledao me prodornim pogledom koji je odmah u mojoj glavi zajedno s maglom rastjerao i primisao da se pokušam izvući. I onda sam to čula „Ti ćeš nastavnice, pisati osvrt!“ Naravno! Kapitulirala sam! Čim sam pristala, dodao je još i detaljne propozicije: „Očekujem pjesmicu u rimi!!!“, dok mu je na usnama lebdio pobjednički smiješak.
Iiii, otad imam tremu i pitam se kako ću napraviti taj zadatak, koji nije ni lak ni kratak, priprema je bila duga, ali mi je na kraju pomogla božićna cuga. Nakon nekoliko neprospavanih noći, skupila sam neke nove moći, i napokon postala spremna sklepat’ tu rimu i opjevati našu izletničku klimu!
Na samom početku puta poglavica Krešo pozdravio je tim, najavio rutu i uspostavio režim: Bliznec, Njivice, Danjka, Hunjka, uzbrdo, nizbrdo, od brežuljka do brežuljka,Horvatove stube, Činovnička livada, pa Leustekova staza, krajnji ishod – čista ekstaza!
Izlet je zamišljen kao šestosatno kruženje, uz neprestano veselo i razdragano druženje!
Krešo na čelu kolone hodi, kroz memlu i maglu svoju grupu vodi! Pazi na tempo, usporio jako, svaki čas pita: „ Je li vam dobro tako!?“ U čudu ga gledamo na to nenavikli, a on nam objašnjava: „Ne, nije moja noga manja, nego eto, vrijeme je darivanja“! Cijelim nas putem pričama veselim zabavlja, i u grupi se ne čuje baš nikakva kuknjava! Samo žvrgoljenje ekipe i smijeh glasan, ponekad čak i raspojasan!!
U sredini Danijel Bara čuva grupu, spremno nas upozorava na svaku opasnu rupu! Koraka okretnog, fin, uglađen i tih, pravi je primjer vodiča planinarskih! (To Ivani javljam kao izletnica i pedagoška djelatnica! Danijelu svakako čista petica!)
Na začelju Dražen Kovačević mete sve one „žrtve prirodne selekcije“ koje tempo remete, Strpljivo čeka da se same snađu, spreman pomoći ako se odaju beznađu! Draž nas uči i limenke od piva stanjiti, odnosno volumen smeća u ruksaku smanjiti! Svi zdušno i marljivo vježbamo, jer u pijenju piva se ne kolebamo.
Krenuli smo rano i distancirano, epidemiološke mjere poštujemo disciplinirano, neuobičajenim putevima gazimo, da sa što manje nepoznatih ljudi u kontakt dolazimo, Gojze se za blato lijepe, topla nas pića krijepe, korak je težak, no barem smo izbjegli sniježak.
Kad tko pogled malo digne, krajolik je kao bajka, nije bitno ako te netko i prestigne, jer moraš to slikati iz prikrajka. Šuma je sanjivo okićena mrazom, jasno plavo nebo puca nad stazom, zrake sunca blistaju kroz magleni veo, gole grane vjetrić je isprepleo… Potpuna jesensko-zimska idila, iznenadila nas i ne bi neka šumska vila…
Na Danjci pauza pola sata, doručak, čaj/piva/kava i čišćenje od blata, Marijanini čvarci su bili za pamćenje, i nije to bilo jedino čašćenje! Više se nitko ne osjeća gladno, ali nam postaje sve više hladno, na sebe smo tople jakne odjenuli i brže bolje put Hunjke krenuli. Tu slušamo poglavičine riječi, te nastavljamo dalje stazu sjeći!!
Čuvene Horvatove stube su pred nama, oprezno se spuštamo klizavim krivinama, Patuljkovoj špiljici ne mogu odoljeti, stvarno ima patuljaka, to moraš voljeti! Potom nam se naklonila jedna lijepa stijena, po svojoj kamenoj neobičnosti cijenjena! Horvatove stube podsjećaju me na neke prilično klimave zube, oprezno treba ići, ako na kraj želiš stići!
Na našem putu do cilja ispriječila se tad još jedna špilja, mala i uska slatkica, špilja Medvednica! To je odmah pokrenulo uzbuđenje i još više podiglo raspoloženje, kroz njenu se utrobu sad provući treba, a tko zna što nas možda unutra vreba!
Sve je prošlo sretno, svi su se kroz špilju provukli spretno, Kasnije su neki od nas malo padali, no nisu jako stradali, ali koljeno još uvijek boli mene, jer bijah te nesreće da mi se iskrene!!
U 12:30h smo na Činovničkoj livadi! Jedemo i odmaramo dok nam ne dosadi! Krešo, Daniel i Dražen nižu zabavne priče, svi se glasno smiju i hvale svoje vodiče! U povratku smo stali kako bismo vilu Rebar pogledali, potom s Leustekove staze više nismo skretali. Uz veselje i najbolje želje, u 15:30 smo se rastali na početnoj točki gdje smo se i sastali,
Naš zadnji ovogodišnji izlet je više nego odličan bio, takav bi provod svaki planinar poželio! Osim zabavnih priča, Krešo nas je ovoga puta vodio „bez biča“, i nimalo nije nalikovao na goniča, i nije nas gazio, nego samo pazio i mazio dok je s nama kroz blato plazio!! To istina je čista, na diku i ponos Runolista!!!! Nakon 20-ak kilometara hoda, osvrt je napisala nastavnica Jagoda!
Dok nam je mjerama limitirana domovina, živim u očekivanju novih Medvedničkih pustolovina, jer kako zasad stvari stoje, izgleda da nam samo one predstoje! Na kraju ovog podužeg svitka, još kratka novogodišnja čestitka: svim članovima i vodičima našeg sjajnog društva u novoj godini želim još puno planinarskih gušta, Želim svima i dobar vjetar u životno jedro, te vas sve srdačno pozdravljam!
Vedro, vedro, vedro!!!
Jagoda Brlobuš Dražinić
