Osvrt na izlet
Ferata Dinara dana 29.9.2024.
Došao je i moj dan za pisanje osvrta s izleta na feratu Dinara. Zakazani polazak bio je u 4 h kod Arena centra što bi značilo dizanje iza 3 h (što i ne bi bilo rano da možeš zaspati prije ponoći 😊 ). Kad smo krenuli vrlo brzo sam saznao da ću ja pisati ovaj osvrt, razlog ostaje planinarska tajna 😊.
Put do mjesta polaska prošao je bez problema uz jedno stajanje na kavicu. Daniel je koristio funkciju autopilota u kombiju pa je mogao i on malo zadrijemati držeći volan 😊. Silaskom s autoceste prisjećamo se lokalnih cesta i puteva koje su nekad prije bile jedina poveznica kopna i mora. Sljedeći izazov za amortizere kombija bio je makadam do nekog xy dijela prema mjestu gdje počinje naša avantura, ali kako se kaže najbolji auti su službeni i rent-a-car tako da Daniel vozi kao ispitivač na onim valjcima na tehničkom pregledu 😊.
Zahvaljujući Siniši i njegovoj edukaciji na temu dronova put je za neke jako brzo prošao, a neki drugi su već tražili oštre predmete po kombiju 😊. Tko planira kupovati dron Siniša je nepresušni izvor informacija. Kasnije se na Monikinu sreću pokazalo da se Siniša odlično snalazi i u kuhinji.
Izlaskom iz kombija olujni udari bure su nam poželjeli dobro jutro i ugodno hodanje do početka ferate. Monika je odmah po izlasku iz kombija od silne sreće potpomognuta izbočenim kamenom i jakim udarom bure poljubila hrvatsku grudu 😊. Praćeni jakim udarima bure ozarenih lica stižemo do početka ferate. Natpis na početku da ferata nije napravljena od atestiranih materijala i da penjemo na vlastitu odgovornost ulijeva nam povjerenje i daje motivaciju za početak. Daniel daje zadnje upute i krećemo u avanturu zvanu najduža ferata u Hrvatskoj.
Staza kao staza nije bila nešto posebno zahtjevna (ali to je ipak stvar pojedinca) uz par „detalja“ kako bi to Daniel nazvao. Detalj ili detaljčić je termin koji Daniel koristi na mjestima gdje trebaš izvući zadnje atome snage iz ruku i nogu (za one slabije i zubiju 😊 ) kako bi prošao dalje. Na jednom takvom dijelu Željko je imao bliski susret sa stijenom, sajlom i ruksakom, ali uz pomoć Danielovih uputa s kontrolnog tornja i moje malenkosti kao izvođača radova uspjeli smo Željka i njegov ruksak iščupati iz ralja dotične sajle 😊.
Na jednom dijelu došla je do izražaja i naša snaga tako je da je jedan klin postao nestašan i dao otkaz stijeni. Na našu sreću i sreću HGSS-a nitko nije krenuo slobodnim padom prema kombiju 😊. Kod bivka Dinaridi imamo kratku pauzu i priliku za slikanje. Siniša je i ovdje zablistao na opću sreću i veselje naše Monike. Naziv dotične slike mogli bi nazvati „Monika i bivak“ 😊. Doduše na slici se ne vidi jesu li Monika i bivak (preciznije pol bivka 😊) na Dinari ili negdje u nekom dvorištu u Zagrebu 😊. Odmorni krećemo dalje prema kraju ferate i PS Drago Grubač.
Ostatak ferate je prošao bez nekih komplikacija uz Danielovih par „detaljčića“. Sam izlazak iz ferate je bio za pamćenje ne samo po prekrasnim vidicima nego i po jakim udarima bure tako da smo brzo produžili prema PS Drago Grubač. Kod PS su nas dočekali dragi peseki, a njihovo lajanje je stvorilo sumnju vezano uz sam ulazak u PS 😊. Nakon što smo ručali krenuli smo u silazak prema kombiju.
Silazak prema kombiju bio je jedan od zahtjevnijih silazaka koje sam općenito prošao i meni osobno nezgodniji nego sam uspon. Kombinacija sipara, labavog užeta i sajle jako je otežala silazak, ali smo svi sretno stigli do kombija. Tada je već i bura malo popustila pa smo obavili zadnje slikanje kod kombija uz prekrasnu Dinaru u pozadini prije povratka za Zagreb.
Gorak okus ostavio je samo restoran „Tri lovca“ u Kninu i pizza s cijenom 15 eura koja nije vrijedila pola navedenog iznosa. Restoran je bio prazan, ali se ipak gomila muha oko stolova pobrinula za ugodan osjećaj gužve u restoranu 😊. Kako bi doživljaj bio potpun pobrinula se djelatnica restorana kojoj su izgleda odumrli živci za pokretanje mišića potrebnih za osmijeh 😊.
P.S. posebna zahvala Nikolini na lektoriranju ovog osvrta 😊