HPD Runolist na veličanstvenom Durmitoru, 18. – 26.6.2019.

Nakon dugog planiranja, niza sastanaka i priprema konačno smo dočekali i taj utorak, 18. lipnja 2019., i polazak na Durmitor. Priče, slike, legende, videa i sve ostalo što smo prije polaska čuli/gledali/istraživali niti približno ne mogu dočarati stvarnu veličanstvenost ovog planinarskog raja (a ni mnogih prekrasnih usputnih destinacija). Ali krenimo redom. 

Dan prvi – veselo društvo Runolistaša (pojačani prijateljima iz Francuske i Švicarske) polazi kasno u noći iz Zagreba prema Visokom u posjet bosanskim piramidama. Jako zanimljivo iskustvo i priča, ali ipak smo se više veselili idućoj destinaciji – Sarajevu. Ćevapi, pite, kafa, šetnja Baščaršijom i uz Miljacku napunili su nam baterije i krenuli smo prema Crnoj Gori. Mrvicu umorni od puta u srijedu navečer stižemo u Pitomine u planinarsku kuću Neviđeno gdje nas dočekuju izuzetno prijatni gazdarica i gazda i naša (kasnije će se ispostaviti vrlo draga prijateljica) Milica. Planinarski dom je prekrasan, drvena kuća sa super smještajem i prefinom hranom (pohvale gazdarici Suzani).

Spavanje, buđenje i četvrtak je ujutro. Iz Pitomina šetamo prema Ledenoj pećini (2160 mnv). Uživamo u usponu i slušamo anegdote koje nam priča naš glavni vodič Štef. Nakon dva sata hoda dolazimo do Katuna Lokvice. Ta mala udolina okružena je prekrasnim vrhovima Veliki Međed, Terzin Bogaz i Rasakov Bivak, a krije i Peru, pastira koji uz to što čuva ovce prodaje i pivu – naravno da je nas to apsolutno oduševilo. Nakon odmora slijedi malo oštriji uspon po siparu do Ledene pećine. Nažalost u nju nismo ulazili jer je zatrpana snijegom i u trenutku kad smo došli gore krenula je padati kiša. Kratko smo odmorili i krenuli natrag prema planinarskoj kući. Ukupno je tura trajala 10 sati, nije strašno zahtjevna, a prekrasna je toliko da se riječima ne mogu opisati prizori koje smo gledali (ali zato su tu slike). 

Nakon prve odrađene ture idemo na zasluženi dan odmora. U Plužinama se ukrcavamo na brodove i plovimo kanjonom rijeke Pive. Pristajemo na doručak u pećini – hrana, pogled na smaragdno zelenu Pivu, milijun lastavica i toliko ugodna temperatura su hedonizam na najjače. Nakon doručka krećemo prema Hacijendi na kupanje. Valjda je svatko od nas ponovio sto puta rečenicu: E, ovo je predobro. I bilo je. Dalo nam je snage za najzahtjevniju turu na ovom izletu – uspon na Maglić, najviši vrh BiH.

Ta subota postala je najduži dan ikad. Ustajanje u 3 ujutro, vožnja busom do planinarske staze u Suhoj i početak ture koja nas preko Suhe Jezerine vodi do prekrasnog Trnovačkog jezera i na koncu do Maglića. Po dolasku na Trnovačko jezero dio ekipe ostaje uživati i odmarati, a manja skupina Runolistaša krenula je na uspon na Maglić. Iako je ruta jako zahtjevna, proporcionalno s povećanjem nadmorske visine raste i prekrasnost svega ikad. Pogled s 2000 metara na Trnovačko jezero u obliku srca ostavlja bez daha. Nakon gotovo 8 sati hoda zastava Runolista vijorila se na Magliću.  Dok sunce polako pada iza vrhova, ekipa se spušta i vraća na početnu točku odakle krećemo za Pitomine.

Nedjelju je dio ekipe iskoristio za posjetit mostu na Đurđevića Tari i uživanje u ziplineu i ostalim atrakcijama. Drugi dio ekipe uživao je u šetnjama po Pitominama, Žabljaku i turi oko Crnog jezera. Šesti dan smo se po planu trebali penjati na Bobotov kuk (2523 mnv). Međutim, zbog loših vremenskih uvjeta vodiči mijenjaju plan pa idemo preko Sedla i Škrčkog ždrijela do Prutaša (2393 mnv). Postao je to najbolji ponedjeljak ikad. Tura je bila genijalna: prekrasne staze, pogledi, vidikovci, a ekipa najpozitivnija ikad (iako u pojedinim trenutcima uopće nismo vidjeli kuda idemo od magle). Nakon uživanja na Prutašu vraćamo se kući na proslavu rođendana našeg predsjednika Tonćija i člana Marka. Iznenadili biste se i noćnim životom u Žabljaku – nije uopće loše. 

Utorak, predzadnji dan proveli smo na raftingu na Tari koja je toliko prekrasna da na pojedinim predjelima imate osjećaj kao da ste na nekoj egzotičnoj plaži. Temperatura vode bila je 12 stupnjeva, ali to nas nije spriječilo da se kupamo, skačemo sa stijena i uživamo na najjače. Vraćamo se u Pitomine na oproštajnu večeru. Nitko ne želi otići doma, ali 26.6. rano ujutro sjedamo u autobus i krećemo prema Zagrebu. Jedina utješna stvar je bila ta da smo usput posjetili Kotor, Perast (otok Gospe od Škrpjela) i kupali se u moru.

Dok ovo pišem u Zagrebu sam, ali misli su mi i dalje u Crnoj Gori. Dojmovi se još nisu slegli, a nakon svih prekrasnoća koje smo vidjeli vjerujem da ni neće tako brzo. Na samom kraju – veliko hvala svim našim vodičima na organizaciji izleta, na ogromnom strpljenju i motiviranju kad treba i na čuvanju leđa u svim (ne)prilikama. Nije lako organizirati ovakav izlet za 38 ljudi i u potpunosti ugoditi svima, ali kad se sve zbroji – opet bismo mi to ponovili. I nadam se i da hoćemo.    

Jelena Gašpar