Osvrt na izlet.
Cesargradska gora 30.10.2022.
Osvrt pisan rukom.
Na dobrom sam putu da mi pisanje osvrta na društvene izlete postane tradicija. Ovaj je put, doduše, bilo teško odbiti jer su me zamolili da osvrt napišem – rukom.
Puna dojmova sa subotnjeg završnog ispita Opće planinarske škole, 30. listopada započinjem odlaskom na dobro staro parkiralište u Trnjanskoj 2. Iz susjednog kluba još se lagano čuje muzika – bih li sad radije bila u nekom klubu? Mrtva trka, ali u zadnje vrijeme uvjerljivo pobjeđuje planinarenje.
Maglovito vrijeme baš ne djeluje poticajno za ikakve aktivnosti, ali glavni vodič Goran obećao nam je sunce i vrućinu, pa mu odlučujem vjerovati i veseliti se divnom jesenjem danu. Naše je odredište Cesargradska gora, odnosno njen vrh Japica. Ono što me privuklo da se uopće prijavim na izlet bio je opis gore – ”najmanja hrvatska gora u planinarskom smislu” – koji je sugerirao laganu šetnjicu kroz šumu uz obavezne pauze za slikanje po ruševnim utvrdama. Može, super, zašto ne?..
Nakon dolaska i jutarnje kave uz nevoljku demonstraciju poznavanja čvorova, mala obavijest: čeka nas lagana šetnjica, aaaaaali prvo moramo proći jedan kraći, strmiji i naravno kli.zavi uspon. Uz pomoć vodiča i uslužnih dobrovoljaca savladavamo i to (nimalo me ne veseli što se istim putem spuštamo dolje, slalom po blatu nije mi neka ambicija).
Slijedi zaista ugodna šetnja šumom uz dobro raspoložene planinare, obilazak i slikanje uz staru gradinu Cesargrad, a sve pod obećanim sunčevim zrakama. Nakon pauze za ručak slikamo se pred planinarskom kućom Cesargrad, a zatim vraćamo prema ishodišnoj točki. Čak se i i strmi blatnjavi dijelovi staze lako savladavaju kad si u društvu strpljivih i spretnih ljudi. 😊 U Zagreb se s ovog slatkog izleta vraćamo za dana, tako da ostaje još vremena za uživanje u suncu koje se i ovdje ukazalo.
Do sljedećeg izleta (i osvrta),
Helena