Osvrt na izlet.

Osoršćica 04.11. i 05.11.2022.

Unatoč promjenjivom vremenu i buri naša mala družina od svega 13 nepokolebljivih planinara krenula je 5. studenog 2022. godine u avanturu na krševitu planinu Osoršćicu. Članovi Runolista krenuli su iz kontinentalne Hrvatske u Primorsko – goransku županiju koju krase mnogi zanimljivi otoci Lijepe Naše i još nama zanimljivije gore i planine kao što je Osoršćica, koja je već u 19. stoljeću bila atraktivna destinacija i austrougarskom Rudolfu Habsburgu koji se na nju popeo. Cres i Lošinj  nekoć su bili  jedan otok koji se zvao Apsyrtides (Osorski otok), a danas je ovdje pokretni most koji razdvaja ova dva otoka i omogućuje gotovo neprimijetan prelazak s jednoga na drugi.

U malome mjestašcu na otoku Cresu, Osoru, popili smo prvu odličnu kavu koja bi nas pripremila za umjereno zahtjevno hodanje. Još za vrijeme Rimljana Osor je bio utvrđeni grad, dok je za vrijeme Bizanta bilo važno strateško mjesto.

Osorani su upravo Sv. Gaudencija, osorskog biskupa, proglasili svojim zaštitnikom. Prema legendi ovaj je biskup protjerao sve zmije otrovnice s cresko – lošinjskog arhipelaga.

Zimi je ovo mjestašce pusto, a u špici sezone upravo se u Osoru  održavaju poznate Osorske glazbene večeri koje plijene pozornost mnogih stranih i domaćih turista.

Prvi vrh do kojega smo stigli iz Osora bio je Mali Halmac (112) m, a dotada smo laganim hodom kroz šumovite pinete uživali u otočnom bilju i plodovima među kojima je i planika ili maginje;  zimzelenim grmovima s jestivim i ukusnim narančastim plodovima nalik jagodama. Upravo u prosincu i studenome možete kušati ove ukusne plodove, a i mi smo uživali u njima. Kao i od mnogih bobičastih plodova  od maginja se proizvode rakija i džem. Put Malog Halmaca bio je pravi šumski tepih, protkan lovorovim otpalim lišćem koje je bilo  ugodan teren za planinarske gojzerice. Zrak je bio svjež i miomirisan, spoj planinskog i mediteranskog, pun pogodak za naše zdravlje.

Sljedeća postaja bila je ruta Nerezine via  uspon Sv. Mikul (557 m), što je ujedno i najljepši vrh na otoku Lošinju. Ovdje smo napravili kraću pauzu za hranu iz ruksaka i uživali u prastaroj kapelici Sv. Nikole ili Mikule. Iz Nerezina ovo je najkraća staza do Sv. Mikule, a s ovog uspona puca predivan pogled prema južnom dijelu Lošinja i lošinjskom arhipelagu. U ovim predivnim vizurama uživao je i Rudolf Habsburg.

Sljedeći kratki posjet bila je jama Sv. Gaudencija, špilja ispod vrha Televrina, dok se s druge strane istoimenog vrha nalazi Vela Jama. Upravo je Osoršćica poznata po mnogim špiljama u kojima su pronađeni prastari tragovi ljudi koji su se ovdje sklanjali.

Nakon posjeta špilji uputili smo se prema najvišem  vrhu Televrinu (588 m) s kojega se pruža pogled na pučinu za razliku od impresivnijeg Sv. Mikule.  Televrina više nije tako bogat raslinjem, grmovima i pinetama; počela je puhati bura od 10 m/s koja je rastjerala sve ovce koje su učestali stanovnici ove planine, a mi smo jedva dočekali da se spustimo u obližnju šumu i sakrijemo od bure koja je mučno remetila naše hodanje. Nakon što nas je dobro propuhala i osvježila, shvatili smo da smo naučili boriti se s vjetrom i da bura donosi zdravlje prirodi i čovjeku. Ugrijali smo se gutljajčićem šljivovice iz naših planinarskih pljoski i završili turu u Osoru. Planinarenje nije samo hodanje i čeličenje, već i ugodno društvo, pa smo se odmorili u Osoru uz piće i odličnu pizzu. Naravno, trebalo je krenuti automobilima put Zagreba …

Usprkos mraku koji u ovo vrijeme brzo pada, proveselili smo se uz pjesmu čekajući trajekt iz Meraga na kojem smo se zabavljali i veselo družili nakon ovakve prekrasne ture. Zrak nas je očeličio, priroda , more i gore su nas napunile ljepotom i energijom, pjesma je ispunila naša srca, naša simpatična vodičica Gabi uspjela nas je održati na broju i svi smo se sretno vratili u Zagreb, spremni za nove tjedne pobjede te nove ture i avanture nas Runolistaša.

Katarina Kolak