Osvrt na izlet.

BJELOLASICA dana  03.09. 2022. 

Zarobljena vlastitim predrasudama

Nikada nisam razmišljala da bi planinarenje moglo biti išta drugo nego li protezanje nogu šumarcima umirovljenika kojima je život jako dosadan.

Kako predrasude iz nekih čudnih razloga počnu rušiti same sebe tako sam se i ja zadnjih godinu dana počela okušavati u savladavanju okolnog zagrebačkog gorja.

Sljedeći korak bilo je upisivanje planinarske škole HPD Runolist čiji početak nestrpljivo čekam.

Prateći Runolistovu stranicu vidjela sam da se organizira izlet na Bjelolasicu. Pomislih, evo prilike da i prije škole krenem u stjecanje znanja i vještina.

I tako je 3.9.2022. započeo moj prvi društveni planinarski izlet. Ljudi, organizacija i načina funkcioniranja u jednom planinarskom društvu za mene su potpuno novo iskustvo.

Skupili smo se ujutro oko 8.30 u Mrkopolju, vedra duha, lijepim vremenom nagrađeni u Caffe Baru Sušilo. Promatram iskusne članove grupe, koji se mahom poznaju kako dobrim raspoloženjem ulaze u još jedno zajedničko iskustvo.

Iz Mrkoplja smo autima krenuli do polazne točke sela Begovo Razdolje.

U tom trenutku još uvijek nemam osjećaj što me točno čeka. Zaigrano se smijem na prvoj zajedničkoj fotografiji. Očito ushićena i očito neiskusna.

Znatiželjno promatram glavnu vodičicu Alex i iznenadim se kad ona predstavi još 5 pomoćnih vodiča. Prva asocijacija,ok, čemu to, zar smo vrtić? Potom shvatim da svi pomoćni vodiči na sebi imaju walkie talkie. Moram priznati kako mi se to učinilo malo predimenzionirano, no s druge strane davalo je ozbiljan ton kao da ekspedicija kreće u lov na medvjede.

Krećemo ravnom dionicom, sve izgleda bezazleno no Alex najavljuje uspon. Već od početka postoje naznake kako ću baš ja biti „najslabija karika“.

Ravna dionica još mi uvijek donekle omogućuje da budem ukorak. U jednom trenu vodiči se međusobno razgovaraju i zaključuju kako me treba staviti na čelo kolone. Shvatila sam da to moram prihvatiti, no najradije bih ostala na kraju, da me nitko ne vidi i ne čuje. Imala sam osjećaj da svi bulje u mene i da tek što smo krenuli sam svima pokvarila izlet. Možda mi je samo nedostajala kapa s natpisom najslabija karika.

No još dok sam bila na kraju kolone vodič Krešo mi je počeo davati savjete i objašnjavati pravila igre. Kad sam počela hodati ukorak s Alex saznala sam kako postoji pravilo „najslabije karike“ koja hoda na početku kolone kako bi ostalima sugerirala tempo u skladu sa svojim mogućnostima. Pokušavam se opustiti i hodati svojim ritmom, pokušavam zanemariti pritisak koji osjećam ali trema puta u nepoznato ipak nadvladava.

Počinje uspon, uspon prema cilju, vrhu Kula. Alex ponavlja kako je najavila uspon i kako će nam dati uspon. Ostali planinari bez poteškoća, kao u nekoj igri čekaju kako bi krenuli na ono najbitnije. Svjesna svojih kapacitet bolje rečeno nekapaciteta čekam trenutak konačnog pada. Krećem na čelu grupe, noge su teške a dah kratak, ništa nije adekvatno usklađeno. Ferdo,vodič me podržava, sugerira mi da ulovim svoj tempo, da ne brinem za druge. Svaki korak mi se učini da neću moći dalje ali iskreno niti jednog trenutka ne promišljam kako ću odustati. To nije bila opcija. Negdje na polovici uspona, opet walkie talkie akcija, najava kratkog odmora, zbog mene naravno. Osjećam mješavinu nezadovoljstva i podržavanja grupe. No vodiči sve drže u svojim rukama, ne dozvoljavaju separaciju ni na kakav način. Kao u vojsci i oni bolji i oni slabiji ih poštuju i slušaju.

Ipak nakon pauze Alex odlučuje da Ferdo i ja uspon odradimo mojim tempom dok je grupa krenula brže prema cilju. Hodam pa zastanem. Ferdo mi naglašava kako trebam samo gledati ispred sebe a ne se fiksirati na uspon. Korak po korak. Teren je pun korijenja. Ferdo me upozorava da budem oprezna jer da je korijenje sklisko. Pokušava me opustiti i govori mi da ta jako brza grupa i nije toliko odmakla od nas. U jednom trenu mi se učini kako možda neću moći, ali moja unutrašnjost zna da neću odustati. Počinje se nazirati kraj uspona. Ferdo mi kaže:  „Sad još samo malo, kreće ravni dio i evo ga pogledaj, tu je vrh.“

Grupa je na vrhu, vidim ih kako se radosno okreću oko sebe, osjećam čeka me nešto lijepo.

U trenutku kada su nas vidjeli pred ciljem okreće se većina prema nema i uzvikuju moje ime. Samo još malo uspona i ja ću doći do njih. Vrh je moj i pogled je moj.

Uspjela sam. Još nesvjesna svega vadim bilježnicu za žig. Moj prvi planinarski žig u životu. Ferdo opušten, s nježnim smiješkom promatra, jer on je ionako znao sve.

Planinari su se razmjestili po vrhu, svatko je našao svoj mali prostor, žamor, otvaranje limenki, sendviča.

A ja, prvi puta osjećam nagradu pogleda s vrha. Zeleno me opaja, plavo me opaja, vidim more, vrhove. Spajam se s novim prostorom, legnem na travu, oslonim glavu na ruksak i osjećam kako me lovi san.

I tako je počela jedna nova ljubav mog života. Iskustvo koje je otvorilo upravo one dijelove koji su potrebni kako bi rekao, želim ovo opet, želim ovoga puno i još više.

Borka