KUTJEVAČKA OBILAZNICA KAPAVAC – najveći vrh KRNDIJE 792 mnv 28.08.2022.

KKUTJEVACKA-OBILAZNICA

Osvrt na izleta.

KUTJEVAČKA OBILAZNICA

KAPAVAC – najveći vrh KRNDIJE 792 mnv dana 28.08.2022.

 

Zapis iz dnevnika jedne Tice Vlastavice…

(ovo je poprilično dug osvrt; skorlati do kraja i paragrafa Suma sumarum i pozdrava „Vedro!“ ili uzeti 5 minuta i saznati više)

„Ma idemo, bit će to lijepa šetnjica po vinogradima. Tebi Maratonki će to biti superlagano, ne brini, vidjet ćeš“ govori mi Tatjana, upliće i Filipa, smuvali me samo tako (trebala sam brinuti i da, vidjela sam!). Ne znam ni kako ni kada, samo sam dobila broj računa za prijenos sredstava i eto me u grupi na WhatsAppu. Saznajem – idemo na Kutjevačku obilaznicu. Ju-hu… field-trip!

„Ajde, kada ideš gore na sastanak, uzmi mi društvenu majicu, da se uz iskaznicu osjećam kao drugarica- članica, punopravna Runolistašica“ molim Filipa i radujem se novom komadu planinarskog outfita. Ovaj barem nije skup; dva tjedna ranije ostavljam dobar dio prosječne hrvatske plaće za kapitalnu opremu, ruksak i gojzerice. Pričalo se i o tzv. pristupnim cipelama, kao da svi znaju o čemu se radi, ali to smo, hvala Bogu, ostavili za sljedeću plaću.

Malo prije pola šest, zajedno s prvim šetačima pasa, ponosno planinarski opremljena, budno i veselo koračam prema mjestu sastanka s Tatjanom. U glavi mi se vrti što sam sve mogla ponijeti, ali sretna sam na svoje uspješno minimalističko pakiranje (da, uz galon vode, uglavnom i samo rezervnu odjeću, sve do gaća!).

Dolazak pred bus i kratko upoznavanje sa sudionicima putovanja, glavnom vodičicom Marom, njenim pomoćnim kolegama vodičima i već brodimo ka Kutjevu. Naravno da sam zamislila kavu na Dragaliću, ali saznajem da ćemo istu popiti tek po dolasku u Kutjevo. Sada je već jasno da raspis nisam pročitala; Tatjana je mahala njime još u busu, ali djabe ti je kad nisam ponijela ćoroskop. Dakle, idemo na povjerenje… (Učenje No1 – UVIJEK pročitati raspis!)

Pokoji zijev, trljanje krmeljavih očiju, budi nas Marin glas uz opće, ali i povijesno-turističke informacije te konačno izlazimo na obećanu pauzu za kavu. Odlična je atmosfera, svi su nabrijani na planinarenje (pitam se zašto nitko ne govori – šetnju po vinogradima?!), pijemo kavu, budimo se po drugi put, pronalazimo početak staze „Kutjevačka obilaznica“ i KT1 na Trgu Graševine, ali bez žiga (bit će nam dat kasnije). Opremanje prolazi uz zvecaknje opreme, navlačenju gojzerica (opet se pitam – zašto samo nas nekolicina ima tzv. trail tenisice?!), malo fotkanja i, hop-cup, konačno krećemo u avanturu. Pridružuju nam se i lokalni vodiči, koji su se pokazali ključnima za naše preživljavanje. (Učenje No2 – na planinarske izlate nositi planarsku obuću, baš kako stoji i u raspisu!)

Vremenska se progonza za nedjelju bila primijenila bar 5 puta tijekom tjedna, tako da smo očekivali i kišu i sunce, ali na kraju nas samo sunce počastilo. Rekla bih, bar je vrijeme bilo optimalno, kad već moja priprema/oprema nije… no, idemo dalje.

Sunce piči, mi planinarimo… da, od samog početka, mi se lagano, ali sigurno penjemo. Šutim i mislim si, ta došli smo u Slavoniju ravnu, koliko može biti to brdo? Može! Ono što je radilo i što i dalje besprijekorno radi jest moj trkački sat, pokazuje ama baš sve, ali nije da mi se ama baš sve i sviđa! Dakle, zabilježio je 1.054 m ukupnog uspona i isto toliko silaska, preko 500 m visinske razlike i preko 27 km „šetnje po vinogradima“.

Prvi uspon završava kod Vile Vidikovac ili KT2, fantastičnog objekta usred vinograda. Kratka pauza, razvlači se društvena zastava, skupljamo se za službenu fotku, klik i nastavljamo dalje. Iskreno, meni je fotka otamo najljepša! (Učenje No3 – ne diraj ogradu prema vinogradima; pod naponom je!)

Do KT3 i izvora Dobre vode (bez vode!) i Petrova vrha, KT4, idemo poprilično homogeno, dok se već prema KT5 i vidikovcu na Prijevoju Međa polako razvlačimo. Ja se nekako držim čela, koračam iza Mare, čakulam neobavezno sa suputnicima (koji će se pokazati supAtnicima), bivam ukorena da brzam i ne dišem za stražnjicom vodiču (Učenje No4 – mjera „2 metra od mene“ kultnog Robija Kumerlea iz Bitangi i princeza aktualna je i u Runolistu!)

Konačno – pauza! Sretna, jer konačno koristim podlogu za sjedenje, i zapanjena spoznajom da do ručka ima još bar 3 sata hoda; rezervne gaće i majica nisu jestivi, a voda ima 0 kcal. No, planinari i moji supAtnici su divni ljudi široka srca, očito i pametno opremljeni, pa dijele sve što imaju.

Gledam oko sebe i uočavam da poput Sport Billyja vade iz svojih Super Sackova pregršt divota, od sendviča, pohanaca, salatica, štrudli, kolača, keksa i bombona, do čaja, kave i ostalih opojnih tekućina. Ponavljam, planinari su divna bića!

Kao i sve drugo u životu, sve što je lijepo, kratko traje, tako i ovu pauzu privodimo kraju, spremamo kamp, skupljamo otpatke (čuvamo šumu i prirodu!) i nastavljamo (četveronoške) prema najvišem vrhu Krndije – Kapavcu na 790 mnv. Na vrhu stijene nalazi se HPO žig, bilježimo KT5, slikamo se i planinarimo dalje.

Dakle, još od Vile Vidikovac nisam vidjela trsa i biva mi posve jasno da su me Tatjana i Filip prešli. Ok, mogu ja to, ipak sam ja Maratonka, a to se piše i osjeća s velikim M. Koračam dalje – ja to mogu!

Iako trsova još nema (ali nada umire posljednja), ono čega ima je vrlo neobična i mistična šuma, posve tiha, a vidici su čarobni. Dala bih se kladiti da je atmosfera bila čišća, u jednom bismo trenu bili vidjeli do Budimpešte (ili Šprajcove Štrumfove).

Naša se moćna gomilica opet rastegla, sada smo već u poprilično dugoj formaciji, saznajem da kraj osigurava „metla“, što je vodič na začelju kolone. Smješkam se i prisjećam zgodnog FB posta – Kada vidiš metlu, ti poleti! To the moon…

Lete tako sati, množe se kilometri, zavladalo je neko zatišje, valjda smo sada već svi dobrano iscrpljeni. Prolazimo KT6 Lipe i KT7 Vidikovac na Roginom kamenu, odakle vidici pucaju u svim smjerovima, otkrivajući sve ljepote Slavonije (ne)ravne. Diiivno!

Od siline osjećaja, uglavnom divljenja, što ljepotama gotovo netaknute prirode, što sebi samoj što mogu i dalje koračam gotovo natašte, gotovo ne vjerujem kada Mara uzvikne „Ručak“. Stigosmo do Planinarske kuće Mlaka (KT 8), gdje nas očekuju već neko vrijeme, podgrijavajući ručak, ali i osmjehe dobrodošlice.

Skromno, ali od srca i toplo, domaćini baš kako i ime kaže, što imaju to i daju. Grah s kobasicama, malo salate, voće i slastice, pokoji gemišt i već se atmosfera ugrijala, lice ozarila, i osjećamo navalu nove snage. Ovjeravamo svoje dnevnike i ja postavljam svoju prvu značku na ruksak… nek’ se zna gdje sam bila!

Sanjali smo pive, radlere, čak i Hidru, sve vrste kavovina, ali ništa od navedenog ne zatekosmo u Mlaki, što me vodi do Učenja No5 – survival kit ne uključuje rezervne gaće, nego „želudačano okrepljujuće sredstvo“ (čit. Pelinkovac Antique) i termosicu s kavom!

Pauza završava, opet ista vježba pakiranja, pogled na sat i utjeha – 8/9 KT – check! Još jedna pa vinarija… koliko to može biti dugo i teško?! Ni dugo ni teško, ali…

Kako dan polako odmiče kraju i mi koračamo prema kraju našeg puta, čini se da nismo sami… i priroda se umiruje, svi idu kući, tako i ose. Bit će da smo na nekom dijelu staze valjda naišli ili prekinuli njihov koridor, kako nas lokalni vodič poučava, te su se one kao prava eusocijalna bića pobunile i ubole naše dvije planinarke. Ni manje ni više, nego u glavu! Nakratko je zavladala panika i nevjerica, ali su nas vodiči brzo mobilizirali i udaljili od gnijezda tih gigantskih osa.

Naša Mara i Mimi ostaju prisebne i začas zbrinjavaju ranjenike, sve završava dobro koliko dobro može biti u datim okolnostima i svi silazimo s planine.

Nemam pojma jesmo li bili na KT9 i famoznom Cugerlandu, stršljeni su mi poremetili kompas, ali po mom Garminu obišli smo sve što se obići dalo i konačno se spustili KROZ VINOGRADE do početne točke i zatvorili krug. Dugoočekivane trsove vidjeli smo okupane zapadnim suncem, tople i zrele, ali vođeni kodeksom i bontonom planinara i čuvara prirode, samo ih milujemo pogledima.

Još jedna nizbrdica, noga na asfaltu i konačno – bus; presvlačenje (jer toga imam!) i, hop-cup, evo nas u vinariji. Nije bio Krauthaker, nego Sontacchi, ali nakon cijelog dana iznimne fizičke aktivnosti, mislim da nema tog nepca koje bi osjetilo razliku. A je li bilo sretnica/-ka koje jesu, ostavljam za razmišljanje… Vino kao lijek, jedna čaša za lijek, a dvije su Kitokret!

Suma sumarum…

27 km, prosječno vrijeme kretanja 16:14 m/km, vrijeme kretanja 7h18m16s, ukupno proteklo vrijeme 10h32m18s, min. nadmorska visina 218m, max nadmorska visina 767m, ukupan uspn 1.054 m, ukupan silazak 1.073 m.

Garmin kaže – umjerena težina aktivnosti, Mara u raspisu (koji sam konačno pročitala) kaže – K3 i T1.

JA kažem – NEZABORAVNO, NEOPISIVO, IŠLA BIH I IĆI ĆU OPET, ALI BOLJE OPREMLJENA! Garmin nema pojma, a T1 za tehnički opis izleta bi se još dalo komentirati ovako – da, nezahtjevno, ako misliš stajati, a ako misliš planinariti (a ne hodati po vinogradima!), onda SVAKAKO trebaš štapove, a cepini su obavezni zimi na uspon do Kapavca.

Eto, ekipa, tražili ste da napišem osvrt iz svoje perspektive pa sam to i učinila. Znajte da je ovo bilo moje prvo društveno planinarenje, da je moja dominantna disciplina trčanje te da gojzerice nijesam imala… ostaju mi predivna sjećanja, baština novog društva, nekolicine pojedinaca, navedena učenja i nekoliko žuljeva i uboda, maštanje o markantnom Kutjevčaninu i štošta drugo. Sve u svemu – IĆI ĆU OPET! Hvala vodičima, Runolistašima i lokalcima, hvala svima vama koji ste ovaj dan podijelili sam mnom… i hvala Tatjani i Filipu što su me smuvali!

Do nekog novog osvrta… a možda nakon ovog i ne… ali svakako do skorog viđenja… Ljubi vas vaša Tica Vlastavica.

VEDRO!

PDF s planom izleta

Kondicijska zahtjevnost

Oznaka

Težina

Utrošak vremena

 (sati hoda)

Visinska razlika

K1

 LAGANO

 < 5 h 

 < 500 m 

K2

 UMJERENO

 5 – 7 h

 500 – 1000 m

K3

 TEŠKO

 7 – 9 h

1000 – 1300 m

K4

 VRLO TEŠKO

 >  9 h

 > 1300 m

 

Tehnička zahtjevnost

 

Oznaka

Težina

Opis

T1

 NE  ZAHTJEVNO

 hodnja, bez upotrebe ruku i pomagala

T2

 UMJERENO   ZAHTJEVNO

 hodnja + povremena upotreba ruku, lagano penjanje 

T3

 ZAHTJEVNO

 povremeno penjanje uz upotrebu ruku i pomagala (klinovi i čelična  užad), ZIMA: upotreba dereza i cepina po potrebi

T4

 VRLO ZAHTJEVNO

 duže i zahtjevnije dionice osiguranih putova, ozbiljnije penjanje,  ZIMA: konstantna upotreba dereza i cepina

Linkovi za temperature i vremenske uvjete

meteo.hr

Trenutno vrijeme, subjektivna prognoza za 4 dana unaprijed
sinoptička karta za sutra, izračuni ALADIN i ECMWF modela

www.yr.no

Lijep grafički prikaz dobiven iz dobrog modela (ECMWF) „norvežani”

www.meteoadriatic.net

Produkti nekih drugih modela (WRF, GFS)

weatheronline.co.uk/

Profesionalne meteo karte

lipovscak.com/meteo/

Meteorološki priručnik za nautičare

hr.bergfex.com/

Visine snijega, temperatura u planinama

www.ilmeteo.it/

Talijanska stranica, zgodan prikaz visine na kojoj pada snijeg

www.meteociel.fr www.dwd.de

Sinoptičke karte za više dana unaprijed

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.